Dnevnik malog uhljeba
četvrtak, 21.07.2022.
GUŠTER
Na mom radnom stolu je stajao zapisnik kojeg mi je neki dan ostavila komisija komore koja me posjetila. Zurio sam u imena potpisanih. Da nisu ostavili iza sebe taj zapisnik, taj trag na papiru, ne bih vjerovao da se zaista dogodilo to što se dogodilo u mom uredu.
* * *
Ukratko.
Mladi bračni par sa dvoje djece, improvizirali su ispred svojih vrata u prizemnom stanu i na svom dijelu dvorišta, malo spremište za luftmadrace, gumene čamčiće za djecu, peraje, maske. Čangrizavi starkelja sa kata zgrade ih je prijavio građevinskoj inspekciji i u prijavi naveo da su izgradili bungalov za iznajmljivanje turistima. Inspektor ih je poslao meni da im napravim snimak objekta ne bi li se dokazalo da se ne radi o bungalovu za iznajmljivanje, kao što je stari čangrizavac u svojoj prijavi tvrdio, nego o privremenom montažnom spremištu.
Spremište je sve skupa pokrivalo 2 x 1,5 m popločene terase a krovni horizontalni panel iskorišten ne bi li se njegovim produžetkom do pročelja stambene zgrade stvorila nadstrešnica iznad ulaza u stan. Po selima sam viđao poljske wc-e veće od tog spremišta.
Ljudi su si zgodno smislili kako imati privremeni prostor za dječje rekvizite za plažu koje neće trebati svaki dan nanovo napuhivati i ispuhivati, ali i način kako zaštititi direktan upad sunčevih zraka u stan, obzirom da im je prizemni stan bio okrenut prema jugu. Sitna stabalca uz rub parcele se još nisu dovoljno razrasla da bi preuzela tu ulogu.
Nije se radilo o čvrstom objektu i sve skupa se moglo razmontirati u par sati vremena u slučaju potrebe. Da su ga probali legalizirati kao objekt, ne bi uspjeli u tome jer po svim parametrima nije spadao u čvrste i stalne objekte. Građevinski inspektor je izdao Rješenje u korist mlade obitelji i da je imalo pameti među ljudima, tu bi priči bio kraj. Međutim ...
Čangrizavi starac je dobio Rješenje građevinske inspekcije, u njemu podatke o meni i nazvao me. Predstavio se učtivo, istina, bio je i malo ljut jer sam pomogao obitelji u stanu ispod njega da se razotkrije njegova laž. Činilo se da je shvatio da je pretjerao. Proveli smo dobrih pola sata u ugodnom telefonskom časkanju na razne teme.
Kroz razgovor sam ga probao umiriti i glede privremenog spremišta svojih sustanara i ubijedio kako ne treba brinuti. Djeca će narasti, stabla isto tako, a mladi par će vremenom i sami htjeti osloboditi si taj prostor i razmontirati ga. Uostalom, zahvaljujući mojoj snimci, sad je sigurno da na tom mjestu sigurno neće, kroz neku od mogućih budućih legalizacija niknuti čvrsti objekat jer inspekcija ima dokaz da ga nikada tu nije ni bilo. Spremište je i smišljeno tako da ga se jedan dan ukloni.
"Ali dragi gospodine, meni preko krova te šupe na terasu dolaze gušteri", i dalje je probao nemušto braniti svoj stav.
"Eto kako začas bungalov za goste postane šupa", pomislih si kako si je starac time sam uskočio u usta.
Htjedoh mu reći da gušteri zaista nemaju problem doći na njegovu terasu i bez tog privremenog krova zato jer su gušteri. Hodanje po vertikalnim hrapavim zidovima im uopće ne predstavlja problem. I da dođu na terasu, pa zaboga, gušteri su a ne krokodili !
Ali, nisam mu to rekao. Jasan mi je bio mentalni sklop ljudi koji traže dlaku u jajetu i tu njegovu sam iz čistog obzira, ostavio neiščupanom.
Unatoč svemu, prijavio me komori. Komora je pak, za pravo čudo ovaj puta promptno reagirala i najavila mi se doći u ured. Iskreno, jedva sam čekao upoznati bar neke od njih. Imao sam toliko toga što sam htio prodiskutirati sa njima obzirom da su sve moje upite i emailove redovno ignorirali.
Očekivao sam maksimalno dvoje ljudi. Međutim ....
Taj dan mi se na vratima ureda pojavilo petoro članova komore ! O, pa to je još bolje, pomislio sam. U maniri dobrog domaćina, pozvao sam ih u ured i ponudio kavom.
Nisu gubili vrijeme. Odmah mi je predočena prijava za "nezakonitu izradu projektne dokumentacije za nezakonito izgrađenu građevinu", kako im je to čangrizavi starac napisao. Nisu mu ni ime znali jer je sve poslao anonimno.
Počelo je rešetanje vrlo neumjesnim pitanjima od strane jedne starije članice komisije. Po pitanjima je bilo jasno da pojma nema o čemu priča. Riješit će se i ovo brzo i bezbolno, pomislih. Nisu se ni potrudili ući u detalje cijelog slučaja.
"Jeste li bili na terenu pogledati taj objekt prije nego ste došli kod mene?, upitao sam.
"Nismo i nemamo namjeru", odgovorila mi je kao iz topa najstarija među ekipom u mom uredu, najneumjesniji mogući odgovor na moje pitanje.
"Izgleda poput nečije tetke u cvjetnoj haljini za odlaske na plac a ne ozbiljna članica komisije", pomislih.
Nakon takvog odgovora, sada već sa skepsom i zbog ranije postavljenih mi pitanja, najozbiljnije sam počeo razmišljati tražiti ih isprave kojima će mi dokazati da su stvarno članovi komore, a ne skrivena kamera koja ide naokolo navlačiti ljude u neugodne situacije ne bi li nasmijavali ljude.
Ta pomisao me odjednom umirila. Oduvijek mi je bila želja pasti na skrivenu kameru i biti njihovom "žrtvom". Šta ako ... jeste ?!
""Kolega, da li ste prije izrade projektne dokumentacije provjerili da li je u skladu sa važećim prostornim planom ?", nastavila je ozbiljno.
"Kakve projektne dokumentacije ? Niti mi je bila naručena, niti sam objekt projektirao. Izradio sam snimak postojećeg stanja prema nalogu građevinskog inspektora koji je na osnovu toga izdao Rješenje po kojem se objekt smije zadržati kao privremen, što i jeste."
I dalje sam se radoznalo ljuljao u fotelji i jedva čekao daljnji slijed onoga što sam počeo najozbiljnije percepirati kao scenarij moguće skrivene kamere. Ako jeste, da vidim kako će se snaći i koliko su se dobro pripremili za ovakav scenarij.
"Znači, vi ste strankama htjeli pomoći legalizirati objekt ?", nastavila je istim monotonim tonom tetka u cvjetnoj haljini.
"Nisam, jer im to nije bila ni namjera. Smisao izrade snimke je bilo građevinskom inspektoru podastrijeti dokaz da se ne radi o bungalovu ili bilo kakvoj drugoj čvrstoj stambenoj građevini, nego običnom privremenom ljetnom odlagalištu za dječje rekvizite za plažu.
"Nisu loši", pomislio sam. "Ipak su se pripremili i poznaju bar neke pojmove iz struke. Ali, po pitanjima i izjavama bilo je jasno da nisu moje struke"
"Kolega, na osnovu vašeg iskaza sastavit ćemo zapisnik a onda očekujte poziv na postupak pred stegovnim tijelom komore", i dalje je blagoglagoljala tetka.
"Hm, ne odustaju", pomislio sam i dalje impresioniran ozbiljnošću cijele ekipe. Pomno sam ih pratio ne bi li pročitao bar malu naznaku smijeha ili hihotanja, neozbiljnosti, nelagode, bilo čega. Ni mrve od toga. Ali sva komunikacija do sada je bila previše više nalik onim prvoaprilskim telefonskim zezalicama koje si mogao naručiti ne bi li zajebo nekoga.
"Uvaženi kolege i kolegice", odlučio sam se priključiti igri i krenuti u protunapad. "Možete li mi reći, koliko ste do sada sličnih obilazaka po projektnim uredima imali ? I kakva su vam iskustva obzirom da smo država krcata i crnom gradnjom i svim mogućim načinima devastacije prostora lijepe nam naše? " Jedva sam se suzdržao ne izreći na kraju i "domovine". Da jesam, prebrzo bih prasnuo u smijeh.
"Vi ste nam prvi", tetka je i dalje držala ozbiljan gard.
"Prvi otkad postoji komora, ili prvi otkad ste vi članovi komisije komore?" upitah.
Tetka najprije pogleda svoje kolege kao da je tražila pomoć oko odgovaranja na to pitanje. Nije bilo pomoći.
"Otkad postoji komora", odgovori tetka.
"Kako zgodno. Znači ja sam vam prvi", parirao sam joj i dalje naglas u tom nadigravanju.
"Tako nevini i odmah meni uletili u ured na jebavanje. I to petoro," prolazilo mi je kroz glavu i tjeralo na smijeh. "Bit će vide u meni kapacitet."
Osjetio sam kako mi se drob trese od napora da i dalje ostanem ozbiljan i ne prasnem u smijeh. Ali, nije bilo odustajanja sada kad sam ih već naveo na tanak led. Još samo mrvu i gotovi su. Očito se nisu baš tako dobro pripremili ili pak, postoji mogućnost da su zaista jako dobri zajebanti. Profesionalci u tome !
"Imate li još koga sa otoka u planu za obići danas ?" upitao sam vragolasto a onda ih redom skenirao.
Ta nezamislivo bi bilo da je peteročlana komisija dolazila iz metropole u ured u kojem sam jedini zaposlen i to zbog spremišta za dječje igračke. Zbog same pomisli na to me i dalje lovio smijeh i morao sam čvrsto stisnuti ručke fotelje ne bih li izdržao još samo mrvu. Nema tu sad odustajanja. Ako oni mogu toliko dugo držati svoj poker face, mogu i ja. Moram. Ovo je počelo biti jako zabavno.
Tetka me u to pogledala tako očajnim pogledom kao da sam joj pojeo sve kolače koje je netom ispekla unucima i po prvi puta progovorila sa nelagodom u glasu:
"Ne, vi ste nam jedini za danas," tiho je izustila više sebi u bradu.
"I tako uvažena komora misli uvoditi red u prostoru ove državi ? Hm ... ", sada sam se već suzdržano ali otvoreno smijao dok sam ponosno, poput inspektora Poirota sipao rezime apsurda njihovog loše smišljenog scenarija igrokaza.
"Zar zaista u ovoj državi nema većih problema glede crne gradnje od dvorišnog spremišta za dječje igračke ? Što je slijedeće na redu ? Obilazak dvoraca od lego kocki ? Kule u pijesku ? One na oblacima ?", vrag mi nije dao mira pa sam bockao i dalje balon koji je sada već očito bio ispuhan. Zato valjda nije bilo ni očekivanog praska sa njihove strane, pomislih.
Ekipa me zbunjeno gledala i dalje nijema. Ribice u mom uredskom akvariju su se tog trena doimale rječitije od njih. One su bar zijevale, a ovi nisu ni to. Sjedili su poput voštanih figura i nikako izletjeti iz svojih uloga. Zanijemila je i tetka sa sada, već pojedenim kolačima.
"Pobjeda je bila moja !" smijao sam se najprije u sebi. Zadnjim pitanjem nema šanse da nisam rašarafio ekipu skrivene kamere ili šta li su već. Već su me i ranije kojekakvi šaljivdžije pokušavali na sličan način zajebavati preko telefona. Očito je nekom od takvih palo na pamet izvesti igrokaz i uživo. Nikad nisam zamjerao na tome. Zabavljalo me.
Kako sam znao rašarafiti telefonske šaljivdžije koje su me nekada čak znali i imponirati izmišljenim scenarijima, tako sam i ovu ekipu majstorki rašarafio i do zadnje daske, panoa, alu-profila, šarafa i posložio pored ispuhanih luftmadraca, lopti i dječjih čamaca sa početka priče.
Ekipa me i dalje začuđeno gledala dok sam se smijao. Zatim su se međusobno krenuli pogledavati, bez riječi ali sa brdo upitnika iznad glave. Konačno sam si mogao dozvoliti uletiti u pravu navalu zdravog smijeha. Ovo je bilo predobro ! Nije bilo nikakvih šansi da predamnom sjede članovi ikakve komore a pogotovo one moje.
"Ok, sad ozbiljno ?" upitah ih. "Čija ste vi ekipa ? RTL? Nova ? Hrt sigurno niste. Ti su dokazano cijepljeni protiv humora i ne bi znali smisliti ovako nešto a niti odigrati kao vi. Ili ste neki anonimci ?" Pogledom sam tražio odgovor. Uzalud. I dalje je trajao grobni tajac.
Nešto nije bilo u redu.
Ekipa u mom uredu se počela meškoljiti od nelagode, pogledavati sve otvorenije jedan u drugoga očito ne znajući kako dalje reagirati.
"Mi smo komisija komore", konačno je mucajući izrekla tetka dok su ostali sjedili oko mene i dalje kao zaleđeni. Izvukla je nekakav formular, počela nervozno pisati po njemu a onda mi ga dala na potpis.
"Nemoguće !" pomislih u nevjerici. Pogledao sam u zapisnik, zatim u tetku, zatim opet u zapisnik.
Uzeo sam zapisnik, počeo utipkavati u tražilicu imena ostalih potpisnika i zaista ! To su zaista bili članovi komore ! O jebote !
Šok ! Ljutnja ! Zabezeknutost ! Pa opet šok !
Ne znam kako opisati navalu osjećaja u sebi tog trena. Ovo je moja komora ??? Zaista !!! Ovo !?
Ponovo sam pogledao podatke sa ekrana tražeći dokaz da se i dalje radi o nekakvoj neslanoj šali, ali nikako.
"Ok", probao sam se umiriti. "I šta sada nakon ovog vašeg zapisnika ?"
"Očekujte poziv za doći pred stegovni sud komore."
"Stegovni sud ? Zbog čega ?", osjetio sam kako mi tlak raste.
"Pred sudom ćete morati dokazati svoju nevinost u slučaju ove prijave", nastavila je tetka dok su ostali i dalje svo vrijeme šutjeli. I dalje se jedan dio mene nadao da se radi o šali. Dobro smišljenoj šali i ništa više od toga. Ali uzalud. To su zaista bili moji kolege iz struke i još uz sve to i članovi komore.
"Mislite, pred sudom ćete vi svi skupa morati dokazati moju krivicu ?" bjesnio sam već naveliko sada već u potpunosti uvjeren da ekipa nesposobnjakovića predamnom nije skrivena kamera, nisu šaljivdžije, nego zaista članovi komisije komore !
"A kako ćete to dokazati ? Na osnovu čega? Niti ste me tražili na uvid snimku, niti ste bili voljni izaći na teren i napraviti uviđaj ! Na osnovu čega ćete me teretiti ? Na osnovu bulažnjenja izlapljelog starca koji nema pametnijeg posla nego brojati guštere po svojoj terasi !" iz mene je krenula erupcija bijesa i očaja koja se nije dala zaustaviti.
Sjetih se u trenu svih onih godina svog političkog djelovanja, ozbiljnih sastanaka na temu moje struke. Proletjele su u tom trenu pred mojim očima kao film.
Sjetio sam se kako sam se s kolegom trudio podizati svijest o važnosti dobro postavljenih prostornih planova uređenja, razvojnih strategija razvoja otočnih općina, očuvanja kvalitete prostora, borbi protiv crne gradnje, apartmanizacije priobalja. Svaki tren naše borbe mi je proletio kao film pred očima. I sve je to bilo daleko ozbiljnije od ove lakrdije danas u mom uredu.
Pa jebote, s kim to postići kad mi je vlastita komora krcata nesposobnjakovićima koji su red u struci krenuli uvoditi na spremištima za dječje igračke ! Zar se i pred njima trebam spuštati ne bi li bili na istom nivou ???
I mene su našli prvog obići !? Jer je zgodno ! Jer mi je ured skoro kraj mora ? Nije bio problem peteročlanoj komisiji komore dopičiti iz metropole samo radi mene, škrgutao sam zubima dok sam mogao osjećati kako mi očnjaci rastu od bijesa. I zbog od panela sklepanog spremišta za dječje igračke ?
A onda mi se u trenu i iskrastilizirala cijela slika.
Došli su radi toga da se na račun komore nažderu i napiju po lokalnim konobama, možda stignu i okupati u moru. Dangube ne bi li nekako opravdali svoje postojanje pa su izabrali predmet koji im se činio lakim kad ono, hrkljuš. E sad su naletili na aždaju u spremištu za dječje igračke. Sve sam im to sipao direkt u lice dok sam rezolutno potpisivao zapisnik i tražio da ga svi prisutni potpišu. Ne zato jer im zapisnik ima neku vrijednost, nego zato jer želim kopiju istog sa svim njihovim imenima, a onda ćemo vidjeti kako se uvodi red u prostoru i struci.
"Doći ću ja vama pred taj vaš sud, ne brinite !" grmio sam i sijevao u isto vrijeme."Jedva čekam ! A onda ću vas sve tamo rašarafiti kao spremište za dječje igračke zbog kojeg ste došli mene tu zajebavati !"
Kuhao sam od bijesa. Tetka je potonula u stolicu na kojoj je sjedila, drugi su nakon potpisivanja zapisnika žurno skočili na noge i krenuli prema izlazu sapličući se jedan o drugoga. Nakon nekog vremena se i tetka jedva jedvice odlijepila sa stolice i zagegala za njima držeći se jednom rukom za zid a drugom za prsa. U jednom trenutku sam čak pomislio da će ju strefiti infarkt.
Desetak minuta kasnije dok sam još kuhao od ljutnje, vratio se mlađi muškarac iz komisije u moj ured. Sam. Gleda on mene. Gledam ja njega i čekam.
"Kolega, znate .... nemojte se ljutiti. Ja sam tu iz iste županije. Naći ćemo se pa popiti nešto zajedno. Porazgovarati o svemu, " molećivim glasom me probao udoborovoljiti. "I molim vas, svakako nemojte ništa poduzimati dok ne dobijete od nas poziv."
Nisam mu morao ništa odgovoriti. Po mom pogledu, bilo mu je sasvim jasno da je bolje da mi se što prije gubi sa očiju.
Što je i učinio.
Nakon je izrekao zadnju rečenicu, otrčao je do izlaznih vrata i to takvom brzinom da mi se na tren učinilo da je i on prohodao po zidovima, baš poput guštera.
Trebalo mi je dan dva da mi se nakostriješena dlaka na hrbtu spusti nakon susreta uživo sa članovima komore. Nakon toga je krenuo užitak smišljanja kako ću ih na sudu razmotirati i prikazati nanovo apsurdnost njihovog dolaska. Imao sam sve adute u rukavu. Sve. S užitkom sam ih slagao u mapu, poput asova na zelenom stolu. Neću čak morati ni blefirati da dobijem tu igru.
A onda mi se dogodi poziv Dane na natječaj za radno mjesto u prostornom uređenju. Šta sad ?
Otići na najtečaj i probati stvari urediti na tom području bar u jednom od gradova. Dokazati da se može.
Ili si priuštiti zadovoljstvo rašarafljivanja dokazano slabe ekipe pred sudom komore ?
srijeda, 20.07.2022.
Nikad ne reci nikad
Negdje iza deset sati prijepodne zazvonio mi je telefon. S druge strane se čuo dobro poznati glas Danine dugogodišnje vjerne pratiteljice Milane Klerović Jeban.
"Bok. Da odmah pređem na stvar. Kako si zadovoljan sada sa svojim poslom ?" nervozno je upitala s neskrivenim osjećaj nelagode u glasu. Preočito je bilo koliko se morala truditi prikriti da joj se baš i nije dalo nazvati me, ali, kud Dana okom, tud Milana skokom. Slijedila ju je i slušala odanije od psa.
Milana je bila jedna od onih izrazito debeljuškastih malih ljudskih stvorenja koja je svojom pojavom plijenila pažnju gdje god bi se pojavila. Niska i poprilično okrugla sa izbačenom donjom vilicom, doimala se više poput kakvog mitiološkog stvorenja nego na ljudsku ženu.
"Pa, ok je. Moglo bi biti i bolje, ali ne bunim se", odgovorio sam rezignirano nakon sam shvatio da se radilo o najavljenom pozivu iz Danine uprave.
Ne znam zašto, ali tada mi je jasno iskrsnula slika prošlotjednog neugodnog iskustva kada mi je u ured došla najavljena komisija komore. Tom posjetu sam se najprije jako veselio. Naime, otkad sam otvorio ured, niti jedno moje postavljeno pitanje adresirano komori nije rezultiralo njihovim odgovorom. Nisu mi poslali ni tablu za ured koju su bili dužni, tako da sam sa razlogom počeo vjerovati da i ne postoje. Jedini opipljivi znak njihovog postojanja bila je uplatnica za članarinu.
"Ovako, da ne duljim. Pročelnik odjela za prostorno uređenje nam je bolestan. To mi je prijatelj ali šta se može. Umire. Rak pluća. Moramo pothitno naći arhitekta da ga zamijeni. Jesi zainteresiran javiti se na natječaj ?" ispaljivala je Milana kratke rečenice i sve u jednom dahu kao da se bojala da će se o koju saplesti ako uspori. To je i inače bio uobičajen način njenog govora. I kroz razgovor je hopsala poput kakve loptice a pogotovo ako je razgovor za nju bio neugodan.
"Natječaj ? Hm", na glas pomislih. Po prvi puta su spomenuli natječaj a ne direktno nuđenje poslova u javnoj upravi. Ali zaboga, javiti se na natječaj za poziciju čovjeka koji umire ?
Svoj privatni ured sam i otvorio nakom smrti svog dugogodišnjeg šefa sa kojim sam se izvrsno slagao. Bio je dobar čovjek i inženjer sa bogatim iskustvom rada van države koji se nakon svih svojih profesionalnih putešestvija po sjevernoafričkim gradilištima, vratio na svoj otok i u rodnoj kući otvorio mali projektni ured. U tom uredu sam, tek sada sam toga svjestan, proveo svoje najmirnije i najsretnije razdoblje u svojoj karijeri.
"Kad planirate otvoriti natječaj ?" upitao sam a osjećaj rezignacije se odjednom čudom rasplinuo.
Od početka svoje karijere, izbjegavao sam poslove unutar javne uprave. Zanimalo me stvarno radno iskustvo. Zapravo, prvi posao koji sam odbio, bio je upravo jedan takav koji se nudio u županijskoj upravi u mom mjestu tik nakon što sam diplomirao. Ta nisam se školovao da postanem birokrat ?
Osim toga, naivno sam vjerovao da netko bez imalo radnog iskustva u realnom sektoru nema šta raditi u birokraciji odlučivati i diktirati tempo rada onima koji zaista i rade. Želio sam što prije raditi u struci što mi se ubrzo i dogodilo. Ujedno sam se zakleo da nikada, ali baš nikada ne bih pristao postati birokratom.
Svoj posao sam obožavao. Veselilo me raditi sa klijentima koji mi dođu uzbuđeni i sretni jer su se odlučili krenuti u izgradnju svojih domova. Još više od toga me veselio rad po gradilištima gdje su se nečiji snovi nakon mukotrpnog prolaska kroz sve naše birokratske zavrzlave, konačno krenuli i materijalizirali. I emotivno sam prolazio sa svojim klijentima kroz sve faze i strahova, frustracija ali i konačnog osjećaja sreće kad bi zgrada postala konačno useljiva. Nenadjebiv osjećaj je to bio. Plemenit.
Ne, ja zaista nikada, ali baš nikada ne bih mogao postati birokrata i odreći se svega toga.
"Natječaj je otvoren danas. Ako se misliš prijaviti, trebao bi što prije prikupiti sve tražene papire. Namjerno smo stavili kratak rok da nam se što manje kandidata javi."
Ne znam zašto, ali u Milaninom glasu se počeo osjećati očaj. Kao da ne želi da se prijavim na taj natječaj. A opet, osobno mi prenosi poziv na njega. Ili se varam ? Pa da. Mora. Dana joj je rekla da me nazove. Ne bi ona sama od sebe nikada to napravila.
I čemu kratak rok ne bi li se što manje kandidata javilo ? Zar ne bi trebalo obratno, duži rok i da je što veći izbor među kandidatima ?
Dok je ona dalje pričala o dokumentaciji koju moram sakupiti za prijavu kao da mi prenosi recept za kolače, u mojoj glavi je krenuo jedan sasvim drugi film.
U svojoj struci sam do tada prošao sve faze u poslu osim prostornog planiranja. Upravo tu, oduvijek sam mislio, svi problemi nas projektanata i započinju. Loše posloženi prostorni planovi su i razlog nereda u prostoru kod nas. O birokraciji da ne govorim. Ta zato sam se onomad dozvolio nagovoriti i politički angažirati. Vjerovao sam da ću kroz svoj politički angažman moći nekako djelovati i na prostorno uređenje svoga grada. Prekinuti taj nesretni val apartmanizacije i betonizacije.
Osim toga, nikad mi nije bilo jasno zašto se toliko dugo čeka na običan komad papira koji ti je potreban ne bi li projekat krenuo u svoju realizaciju ? Zašto ? Ako uspijem ući u prostorno planiranje nekog grada, možda uspijem saznati odgovore na sva ta moja pitanja.
"Pristajem !" Javit ću se na natječaj", prekinuo sam Milanino nabrajanje dokumentacije.
"Ajoj", izletio joj je sada skroz neprikriveni uzdah očaja.
ponedjeljak, 18.07.2022.
Babilonska kula
Tog kasnog ljetnog poslijepodneva stigla mi je slijedeća poruka u inbox:
"Očekuj poziv Dane Aritun Ruđić. Mislim da će ti ponuditi posao."
"Ne opet !", bila je prva pomisao koja mi je prostrujala glavom.
Svako toliko sam primao slične poruke od dotične i nikada osobno od nje, nego uvijek preko nekog drugog. Dana je sedam godina bila zamjenica župana, Latka Sitnine. Kasnije je dogurala i do saborske fotelje, ali i gradonačelničke. U ove potonje dvije, uspjelo joj je svoje dupe držati istovremeno. Čovjek bi pomislio, bože, kakve li sposobne žene ! Realnost je na žalost bila sasvim drugačija. Ali, otom potom.
Ja sam se pak osam godina unazad, na nagovor prijatelja Valerija kojeg sam izuzetno cijenio, učlanio u SNL (stranka narodnih liberala). Oboje smo bili istinski liberali pa mi se izbor stranke činio sasvim prirodnim. Avaj moje pogrešne procjene ! Kasnije se ustanovilo da je u SNL-u bilo liberala kao i gljiva usred pustinje, a do vlastitog naroda im je stalo kao i do snijega u doba Ilira.
Bilo je to burno razdoblje u kojem smo u našem malom mjestu napravili mnoge promjene. U učmalom gradiću u kojem je gradonačelnik Mario Veseljković, baš poput faraona čitav niz mandata dobivao na izborima iz jednostavnog razloga jer nikada nije ni imao protukandidata, usudili smo se uzburkati ustajalu vodu.
Po prvi puta u povijesti gradića, organizirali smo se kao podružnica SNL-a i izašli kao protukandidati. Takav izniman bezobrazluk ni jednome ni drugome mnogi ni do današnjeg dana nisu oprostili. Među njima je bila i Dana. Kao višepozicionirana predstavnica istoimene stranke na županijskom nivou, to je za nju značilo samo jedno - više rada. A od rada je, ako je ikako bilo moguće, takva bježala kao od smrtnog neprijatelja. Ni ne znajući, Valerij i ja smo joj postali ubrzo upravo to. Morala je početi glumiti kako cijeni naš entuzijazam, ideje i vrijednost. Nije čak bila ni loša u tome, mislim u glumi. To joj moram priznati.
Kao što to uvijek i biva kad se dugo ne talasa, "pardon my french", nakon početnog talasanja, u našem malom učmalom gradiću svakakva govna su počela isplivavati na površinu. Mi se njima nismo bavili. Pravili smo se da ih ne vidimo. Radije smo se i dalje bavili našim idejama, vizijama, pokušavali naći načine kako ih realizirati. Na žalost, a tek kasnije smo to ustanovili, oboje smo kao i svi dobrodušni sanjari, u cijeloj priči ispali totalne naivčine i budale. Zaista smo vjerovali da ćemo moći promijeniti društvo na bolje. Motivirati i druge da požele isto i ulože svoj trud i napor u sve skupa. Valerij je u svemu tome bio majstor opsjenarstva vršeći najubjedljivije opsjene ali na sebi. U počecima i na meni. Bio je doslovno nenadjebiv u tome.
Sjećam se jednog od prvih sastanaka Muške inicijative SNL na kojoj se sakupilo dvadesetak muževa stranačkih kolegica. Tema sastanka je bila organizirati domjenak za građane u gradskoj galeriji na kojem ćemo građane upoznati sa našim idejama, pitati ih za mišljenje, uglavnom, osjetiti bilo svoga grada i ujedno im dozvoliti da i oni osjete naše. Na sastanak sam došao oduševljen brojem odazvanih.
Valerij koji je bio vičniji u moderiranju takvih sastanaka, preuzeo je otvaranje sastanka. Nakon me kratko predstavio kao predsjednika Muške inicijative i obrazložio izbor mojim dugogodišnjim iskustvom rada sa muškim timovima po gradilištima, iskustvu vođenja projekata, upoznao je sve prisutne sa našim idejama i predivno ih elaborirao. Ukratko, tog čovjeka je sa pravom bila milina slušati. Britak, elokventan i erudit kakvog se rijetko sretalo.
Slušajući kako priča o idejama i načinima kako ih realizirati, i u meni je počela rasti vjera da ćemo zaista jednog dana postati grad kulture, građana koji će se itekako znati postaviti i tražiti najbolje za svoj grad. Biti ćemo grad mladih koji neće više besciljno lutati ulicama, nego se okupljati po raznim klubovima i provoditi vrijeme u razvijanju svojih kreativnih potencijala, razmjenjivati iskustva sa ostalim mladima diljem planete. Poljoprivreda će se razgranati, postići balans između lolaknog obrtništva i pametno smišljenog turizma. Ma, u tim trenucima je sve bilo jasno i tako lako moguće i izvedivo. Jer, zaista jeste tako. Babilonska kula naših najnadobudnijih snova je rasla zahvaljujući izvrsno osmišljenom planu mog kolege koji je u planiranju mislio na svaki pa i najsitniji detalj, uključujući u gradnju sve slojeve društva primjereno njihovim mogućnostima. Samo je još trebalo krenuti u realizaciju svega.
Nakon njegovog iscrpnog i kristalno jasnog izlaganja je krenula rasprava sa ostalim sudionicima sastanka. Za riječ se prvi javio Josip koji je cijelo vrijeme pomno pratio Valerijevo izlaganje i važno klimao glavom.
"Ako sam dobro skužio, mi bi bili u toj galeriji i onda bi došli građani", važno je krenu Josip i dalje njišući glavom naprijed nazad.
"Tako je", toplo mu je odgovorio Valerij kao da razgovara sa vlastitim sinom.
"I imali bi neke sitne poklone za sve građane ?" nastavio je Josip. "E, ja imam ideju šta bi mogli poklanjati !"
Skočio je na noge i okrenuo se ostalima. "Moja mala od kunjade prodaje kozmetiku pa bi mogli preko nje uzeti testere i to pokloniti."
Par pojedinaca u prvim redovima je sa nesigurnim odobrenjem klimnulo glavama.
"Ne dolazi u obzir!", zagrmio je glas sa druge strane dvorane. "Ča ću se ja sramotiti i ljudima poklanjati testere kao neka baba ? I još besplatno reklamirati firmu male od tvoje kunjade? Prije ću leć i umrijet !"
Bio je to Božo kalafat. Ustao je na noge i vidno uzrujan mahao rukom prema Josipu dok mu je proćelava glava sa dugom sijedom kosom poprimala sve boje crvenog spektra. U dvorani je počelo komešanje i žamor. Šuškalo se između pojedinaca, sve tiho a opet dovoljno glasno da svi čuju sve izrečeno. Vizija predivne i bogate Babilonske kule iz Valerijevog izlaganja se počela polako ali sigurno urušavati. Doduše, obrisi su joj se još nazirali negdje u zraku među nervozom zgusnutim nakupinama zraka.
"Si ti lud čovjek ?!", nastavio je Božo dalje potaknut žamorom u kojem je prepoznao pojedine znakove odobravanja njegovih izgovorenih riječi. Zatim je sjeo nazad u stolicu, kao Ciceron nakon svog najjačeg govora i odrješito prekrižio ruke na prsima.
"Zač ne bi poklanjali one vrećice od lavande koje moja kći pravi za suvenirnicu moje sestrične, a ?", propiskutao je gotovo plačno i tanjim glasom.
Nakon toga je žamor prestao i krenulo je otvoreno i glasno prepucavanje među svima. Kroz zrak je poletjela cijela turistička ponuda legalnih i nelegalnih obrta po tuđim konobama, garažama i sobama. Bilo je tu svega, od ogrlica sa šupljim kamenčićima sa okolnih plaža, preko u kvadrate izrezanih laminata oblijepljenih priljepcima, pužićima šljokicama, pa sve do grančica maslina zgodno vezanih satenskim vrpcama na kojima je flomasterom bilo ispisano ime grada.
I sama pomisao da bi se javnosti prezentirali nečiji tuđi suveniri, bili su dovoljan povod da se susjed sa susjedom na smrt posvadi i zaprijeti vlastitim umiranjem. O žustrini rasprave kad je svima konačno stiglo iz dupeta u glavu da se radi o poklonjanju a ne prodaji svojih suvenira, da ne govorim. Ta riječ je jednostavno svima negdje usred navale uzavrelih emocija iskliznula poput mokre srdele među drvene podnice.
Vizija grada kulture i demokracije, suradnje i prosperiteta je nakon petnaest minuta žustre rasprave u potpunosti legla na pod i umrla. Složila se baš kao Babilonska kula i iz istih razloga - zbog nerazumijevanja među jezicima. Uglavnom, nije se došlo do dogovora, a sličnih sastanaka se naredalo još.
Na jednom od slijedećih je izbila svađa oko natpisa majice koje bi svi nosili na predstavljanju pred građanima ne bi li djelovali kao složan tim. Jedna od ideja je bila "Muško sam, glasaj za mene !" E, tu sam skoro ja legao na pod i umro. Umjesto toga sam očajnički pogledao Valerija i pitao ga, kako on misli ostvariti svoje predivne ideje sa takvim članstvom ? I tu je krenula njegova virtuoznost u samoobmani.
Po njegovom smo mi ti koji smo se trebali spuštati sve niže i niže ne bili se stavili u što ravnopravniji položaj u komunikaciji sa svojim članstvom. Jednog dana ćemo, po njegovim riječima naći taj pravi nivo i uspjeti svojim riječima doprijeti do njih na njima razumljiv način. Tada mi je ta opsjena čak i imala smisla jer je zaista djelovala i po gradilištima. I sam sam primjenjivao taj princip i na gradilištima progovarao "bauštelskim jezikom" jer sam shvatio da jezik inženjera i struke nervira radnike. Ali, lako je bilo prevesti drvenu letvu u štaflu, ili sljubnicu u fugu.
Za mnoge pojmove iz uvođenja demokracije i građanskog odgoja, narod jednostavno nije još ni izmislio a ni od drugih preuzeo svoje inačice. Kako prevesti na narodski jezik rečenicu: "Suradnjom i međusobnim dijeljenjem svojih znanja i iskustava postajemo jači kao zajednica". Jednom Boži i Josipu, ali i većini ostalih, bilo kakvo dijeljenje bilo jednako svetogrđu. Radije bi legli i umrli.
Nakon dugih osam godina spuštanja i pokušaja niveliranja, stranku sam napustio. Valerij se i u tom spuštanju davao kao i u svemu drugome, sa nevjerojatnim entuzijazmom i nesebično, vjerujući da će se jednog dana dovoljno spustiti i postati razumljiv masama.
Danas, nakon svega što sam proživio od tih dana pa sve do danas, mogu reći samo jedno i sa sigurnošću. Ne znam više da li su nas zbog svega više zamrzili naši politički oponenti ili stranačke kolege i kolegice. Nimalo više ne sumnjam, da su upravo u toj svojoj mržnji našli krasan poligon za suradnju po svim horizontalama i vertikalama ali, protiv nas.
Mom prijatelju je Dana ne jednom zabila nož u leđa obećajući mu brda i doline dok je skrivećki škrgutala svojim umjetnim zubalom zbog svakog njegovog uspjeha koji bi se dogodio unatoč svim njenim podmetanjima. Valerij je zaista bio takav. Nije se time dao smesti i nastavljao je istim entuzijazmom nakon svake takve izdaje, lak na zaboravljanju, izrazito velikodušan sa opraštanjem. U tim trenucima nije skrivao da je ranjen, povukao bi se, polizao rane, a onda sa istim iskrenim i srdačnim osmijehom na licu sjedao nanovo za isti stol za svojim Brutovima.
Ja pak moram priznati da sam sasvim drugačije baždaren. Moj želudac je preosjetljiviji na takve stvari. Nakon prve izdaje unutar podružnice stranke, kad se pokazalo da nam je cijeli odbor bio ispunjen prodanim i uskogrudnim dušama, bez velike buke i najave, napisao sam zahtjev za ispisom iz stranke sebe i svoje tada već bivše supruge. Naime, tada sam na nagovor Valerija i suprugu nagovorio upisati u stranku jer je bila vrlo bitna brojnost. Ubrzo se uspostavilo da nas je upravo to i uništilo. Brojnost bez ikakvih kriterija je upravo ono što politiku pretvara u kurvu.
Tada mi je bilo malo čudno što je ispis iz stranke stigao samo na ime bivše mi supruge a ne i moje ime. Ali, kako sam sve skupa odlučio staviti iza sebe i pokriti velom zaborava, posvetiti se svojoj struci i poslu, nisam tada tom sitnom detalju pridavao mnogo značaja. U svojoj glavi sam prestao biti članom te stranke prevrtljivaca i uhljeba što je bilo dovoljno da umirim si savjest. A i stranačka kartica koju me nisu tražili vratiti mi je dobro došla zimi za skidanje leda sa vjetrobranskog stakla. Da sam tada znao šta mi se sve sprema, vjerojatno bih ustrajao u njenom vraćanju i kao shuriken je zabio Dani u čelo.
Ali nisam. Zato sam i ostao nemalo iznenađen kad mi je osvanula poruka kako mi Dana ponovo nudi posao nakon sam je već ranije par puta odbio. Naime, nakon je uspjela postati gradonačelnicom grada kojem gravitira njeno selo, i u dva navrata, zvalo me se da mi se ponudi neka od pozicija unutar uprave tog grada. Oba puta sam odbio jer sam tada bio sasvim zadovoljan poslom kojim sam se bavio. A i sam načim poziva mi se nije svidio. Mogu me pozvati prisustvovati natječaju, ali ne i otvoreno nuditi poziciju u upravi.
Kako nisu, bez jebemti sam i odbijao takve nemoralne ponude.
