Dnevnik malog uhljeba
četvrtak, 21.07.2022.
GUŠTER
Na mom radnom stolu je stajao zapisnik kojeg mi je neki dan ostavila komisija komore koja me posjetila. Zurio sam u imena potpisanih. Da nisu ostavili iza sebe taj zapisnik, taj trag na papiru, ne bih vjerovao da se zaista dogodilo to što se dogodilo u mom uredu.
* * *
Ukratko.
Mladi bračni par sa dvoje djece, improvizirali su ispred svojih vrata u prizemnom stanu i na svom dijelu dvorišta, malo spremište za luftmadrace, gumene čamčiće za djecu, peraje, maske. Čangrizavi starkelja sa kata zgrade ih je prijavio građevinskoj inspekciji i u prijavi naveo da su izgradili bungalov za iznajmljivanje turistima. Inspektor ih je poslao meni da im napravim snimak objekta ne bi li se dokazalo da se ne radi o bungalovu za iznajmljivanje, kao što je stari čangrizavac u svojoj prijavi tvrdio, nego o privremenom montažnom spremištu.
Spremište je sve skupa pokrivalo 2 x 1,5 m popločene terase a krovni horizontalni panel iskorišten ne bi li se njegovim produžetkom do pročelja stambene zgrade stvorila nadstrešnica iznad ulaza u stan. Po selima sam viđao poljske wc-e veće od tog spremišta.
Ljudi su si zgodno smislili kako imati privremeni prostor za dječje rekvizite za plažu koje neće trebati svaki dan nanovo napuhivati i ispuhivati, ali i način kako zaštititi direktan upad sunčevih zraka u stan, obzirom da im je prizemni stan bio okrenut prema jugu. Sitna stabalca uz rub parcele se još nisu dovoljno razrasla da bi preuzela tu ulogu.
Nije se radilo o čvrstom objektu i sve skupa se moglo razmontirati u par sati vremena u slučaju potrebe. Da su ga probali legalizirati kao objekt, ne bi uspjeli u tome jer po svim parametrima nije spadao u čvrste i stalne objekte. Građevinski inspektor je izdao Rješenje u korist mlade obitelji i da je imalo pameti među ljudima, tu bi priči bio kraj. Međutim ...
Čangrizavi starac je dobio Rješenje građevinske inspekcije, u njemu podatke o meni i nazvao me. Predstavio se učtivo, istina, bio je i malo ljut jer sam pomogao obitelji u stanu ispod njega da se razotkrije njegova laž. Činilo se da je shvatio da je pretjerao. Proveli smo dobrih pola sata u ugodnom telefonskom časkanju na razne teme.
Kroz razgovor sam ga probao umiriti i glede privremenog spremišta svojih sustanara i ubijedio kako ne treba brinuti. Djeca će narasti, stabla isto tako, a mladi par će vremenom i sami htjeti osloboditi si taj prostor i razmontirati ga. Uostalom, zahvaljujući mojoj snimci, sad je sigurno da na tom mjestu sigurno neće, kroz neku od mogućih budućih legalizacija niknuti čvrsti objekat jer inspekcija ima dokaz da ga nikada tu nije ni bilo. Spremište je i smišljeno tako da ga se jedan dan ukloni.
"Ali dragi gospodine, meni preko krova te šupe na terasu dolaze gušteri", i dalje je probao nemušto braniti svoj stav.
"Eto kako začas bungalov za goste postane šupa", pomislih si kako si je starac time sam uskočio u usta.
Htjedoh mu reći da gušteri zaista nemaju problem doći na njegovu terasu i bez tog privremenog krova zato jer su gušteri. Hodanje po vertikalnim hrapavim zidovima im uopće ne predstavlja problem. I da dođu na terasu, pa zaboga, gušteri su a ne krokodili !
Ali, nisam mu to rekao. Jasan mi je bio mentalni sklop ljudi koji traže dlaku u jajetu i tu njegovu sam iz čistog obzira, ostavio neiščupanom.
Unatoč svemu, prijavio me komori. Komora je pak, za pravo čudo ovaj puta promptno reagirala i najavila mi se doći u ured. Iskreno, jedva sam čekao upoznati bar neke od njih. Imao sam toliko toga što sam htio prodiskutirati sa njima obzirom da su sve moje upite i emailove redovno ignorirali.
Očekivao sam maksimalno dvoje ljudi. Međutim ....
Taj dan mi se na vratima ureda pojavilo petoro članova komore ! O, pa to je još bolje, pomislio sam. U maniri dobrog domaćina, pozvao sam ih u ured i ponudio kavom.
Nisu gubili vrijeme. Odmah mi je predočena prijava za "nezakonitu izradu projektne dokumentacije za nezakonito izgrađenu građevinu", kako im je to čangrizavi starac napisao. Nisu mu ni ime znali jer je sve poslao anonimno.
Počelo je rešetanje vrlo neumjesnim pitanjima od strane jedne starije članice komisije. Po pitanjima je bilo jasno da pojma nema o čemu priča. Riješit će se i ovo brzo i bezbolno, pomislih. Nisu se ni potrudili ući u detalje cijelog slučaja.
"Jeste li bili na terenu pogledati taj objekt prije nego ste došli kod mene?, upitao sam.
"Nismo i nemamo namjeru", odgovorila mi je kao iz topa najstarija među ekipom u mom uredu, najneumjesniji mogući odgovor na moje pitanje.
"Izgleda poput nečije tetke u cvjetnoj haljini za odlaske na plac a ne ozbiljna članica komisije", pomislih.
Nakon takvog odgovora, sada već sa skepsom i zbog ranije postavljenih mi pitanja, najozbiljnije sam počeo razmišljati tražiti ih isprave kojima će mi dokazati da su stvarno članovi komore, a ne skrivena kamera koja ide naokolo navlačiti ljude u neugodne situacije ne bi li nasmijavali ljude.
Ta pomisao me odjednom umirila. Oduvijek mi je bila želja pasti na skrivenu kameru i biti njihovom "žrtvom". Šta ako ... jeste ?!
""Kolega, da li ste prije izrade projektne dokumentacije provjerili da li je u skladu sa važećim prostornim planom ?", nastavila je ozbiljno.
"Kakve projektne dokumentacije ? Niti mi je bila naručena, niti sam objekt projektirao. Izradio sam snimak postojećeg stanja prema nalogu građevinskog inspektora koji je na osnovu toga izdao Rješenje po kojem se objekt smije zadržati kao privremen, što i jeste."
I dalje sam se radoznalo ljuljao u fotelji i jedva čekao daljnji slijed onoga što sam počeo najozbiljnije percepirati kao scenarij moguće skrivene kamere. Ako jeste, da vidim kako će se snaći i koliko su se dobro pripremili za ovakav scenarij.
"Znači, vi ste strankama htjeli pomoći legalizirati objekt ?", nastavila je istim monotonim tonom tetka u cvjetnoj haljini.
"Nisam, jer im to nije bila ni namjera. Smisao izrade snimke je bilo građevinskom inspektoru podastrijeti dokaz da se ne radi o bungalovu ili bilo kakvoj drugoj čvrstoj stambenoj građevini, nego običnom privremenom ljetnom odlagalištu za dječje rekvizite za plažu.
"Nisu loši", pomislio sam. "Ipak su se pripremili i poznaju bar neke pojmove iz struke. Ali, po pitanjima i izjavama bilo je jasno da nisu moje struke"
"Kolega, na osnovu vašeg iskaza sastavit ćemo zapisnik a onda očekujte poziv na postupak pred stegovnim tijelom komore", i dalje je blagoglagoljala tetka.
"Hm, ne odustaju", pomislio sam i dalje impresioniran ozbiljnošću cijele ekipe. Pomno sam ih pratio ne bi li pročitao bar malu naznaku smijeha ili hihotanja, neozbiljnosti, nelagode, bilo čega. Ni mrve od toga. Ali sva komunikacija do sada je bila previše više nalik onim prvoaprilskim telefonskim zezalicama koje si mogao naručiti ne bi li zajebo nekoga.
"Uvaženi kolege i kolegice", odlučio sam se priključiti igri i krenuti u protunapad. "Možete li mi reći, koliko ste do sada sličnih obilazaka po projektnim uredima imali ? I kakva su vam iskustva obzirom da smo država krcata i crnom gradnjom i svim mogućim načinima devastacije prostora lijepe nam naše? " Jedva sam se suzdržao ne izreći na kraju i "domovine". Da jesam, prebrzo bih prasnuo u smijeh.
"Vi ste nam prvi", tetka je i dalje držala ozbiljan gard.
"Prvi otkad postoji komora, ili prvi otkad ste vi članovi komisije komore?" upitah.
Tetka najprije pogleda svoje kolege kao da je tražila pomoć oko odgovaranja na to pitanje. Nije bilo pomoći.
"Otkad postoji komora", odgovori tetka.
"Kako zgodno. Znači ja sam vam prvi", parirao sam joj i dalje naglas u tom nadigravanju.
"Tako nevini i odmah meni uletili u ured na jebavanje. I to petoro," prolazilo mi je kroz glavu i tjeralo na smijeh. "Bit će vide u meni kapacitet."
Osjetio sam kako mi se drob trese od napora da i dalje ostanem ozbiljan i ne prasnem u smijeh. Ali, nije bilo odustajanja sada kad sam ih već naveo na tanak led. Još samo mrvu i gotovi su. Očito se nisu baš tako dobro pripremili ili pak, postoji mogućnost da su zaista jako dobri zajebanti. Profesionalci u tome !
"Imate li još koga sa otoka u planu za obići danas ?" upitao sam vragolasto a onda ih redom skenirao.
Ta nezamislivo bi bilo da je peteročlana komisija dolazila iz metropole u ured u kojem sam jedini zaposlen i to zbog spremišta za dječje igračke. Zbog same pomisli na to me i dalje lovio smijeh i morao sam čvrsto stisnuti ručke fotelje ne bih li izdržao još samo mrvu. Nema tu sad odustajanja. Ako oni mogu toliko dugo držati svoj poker face, mogu i ja. Moram. Ovo je počelo biti jako zabavno.
Tetka me u to pogledala tako očajnim pogledom kao da sam joj pojeo sve kolače koje je netom ispekla unucima i po prvi puta progovorila sa nelagodom u glasu:
"Ne, vi ste nam jedini za danas," tiho je izustila više sebi u bradu.
"I tako uvažena komora misli uvoditi red u prostoru ove državi ? Hm ... ", sada sam se već suzdržano ali otvoreno smijao dok sam ponosno, poput inspektora Poirota sipao rezime apsurda njihovog loše smišljenog scenarija igrokaza.
"Zar zaista u ovoj državi nema većih problema glede crne gradnje od dvorišnog spremišta za dječje igračke ? Što je slijedeće na redu ? Obilazak dvoraca od lego kocki ? Kule u pijesku ? One na oblacima ?", vrag mi nije dao mira pa sam bockao i dalje balon koji je sada već očito bio ispuhan. Zato valjda nije bilo ni očekivanog praska sa njihove strane, pomislih.
Ekipa me zbunjeno gledala i dalje nijema. Ribice u mom uredskom akvariju su se tog trena doimale rječitije od njih. One su bar zijevale, a ovi nisu ni to. Sjedili su poput voštanih figura i nikako izletjeti iz svojih uloga. Zanijemila je i tetka sa sada, već pojedenim kolačima.
"Pobjeda je bila moja !" smijao sam se najprije u sebi. Zadnjim pitanjem nema šanse da nisam rašarafio ekipu skrivene kamere ili šta li su već. Već su me i ranije kojekakvi šaljivdžije pokušavali na sličan način zajebavati preko telefona. Očito je nekom od takvih palo na pamet izvesti igrokaz i uživo. Nikad nisam zamjerao na tome. Zabavljalo me.
Kako sam znao rašarafiti telefonske šaljivdžije koje su me nekada čak znali i imponirati izmišljenim scenarijima, tako sam i ovu ekipu majstorki rašarafio i do zadnje daske, panoa, alu-profila, šarafa i posložio pored ispuhanih luftmadraca, lopti i dječjih čamaca sa početka priče.
Ekipa me i dalje začuđeno gledala dok sam se smijao. Zatim su se međusobno krenuli pogledavati, bez riječi ali sa brdo upitnika iznad glave. Konačno sam si mogao dozvoliti uletiti u pravu navalu zdravog smijeha. Ovo je bilo predobro ! Nije bilo nikakvih šansi da predamnom sjede članovi ikakve komore a pogotovo one moje.
"Ok, sad ozbiljno ?" upitah ih. "Čija ste vi ekipa ? RTL? Nova ? Hrt sigurno niste. Ti su dokazano cijepljeni protiv humora i ne bi znali smisliti ovako nešto a niti odigrati kao vi. Ili ste neki anonimci ?" Pogledom sam tražio odgovor. Uzalud. I dalje je trajao grobni tajac.
Nešto nije bilo u redu.
Ekipa u mom uredu se počela meškoljiti od nelagode, pogledavati sve otvorenije jedan u drugoga očito ne znajući kako dalje reagirati.
"Mi smo komisija komore", konačno je mucajući izrekla tetka dok su ostali sjedili oko mene i dalje kao zaleđeni. Izvukla je nekakav formular, počela nervozno pisati po njemu a onda mi ga dala na potpis.
"Nemoguće !" pomislih u nevjerici. Pogledao sam u zapisnik, zatim u tetku, zatim opet u zapisnik.
Uzeo sam zapisnik, počeo utipkavati u tražilicu imena ostalih potpisnika i zaista ! To su zaista bili članovi komore ! O jebote !
Šok ! Ljutnja ! Zabezeknutost ! Pa opet šok !
Ne znam kako opisati navalu osjećaja u sebi tog trena. Ovo je moja komora ??? Zaista !!! Ovo !?
Ponovo sam pogledao podatke sa ekrana tražeći dokaz da se i dalje radi o nekakvoj neslanoj šali, ali nikako.
"Ok", probao sam se umiriti. "I šta sada nakon ovog vašeg zapisnika ?"
"Očekujte poziv za doći pred stegovni sud komore."
"Stegovni sud ? Zbog čega ?", osjetio sam kako mi tlak raste.
"Pred sudom ćete morati dokazati svoju nevinost u slučaju ove prijave", nastavila je tetka dok su ostali i dalje svo vrijeme šutjeli. I dalje se jedan dio mene nadao da se radi o šali. Dobro smišljenoj šali i ništa više od toga. Ali uzalud. To su zaista bili moji kolege iz struke i još uz sve to i članovi komore.
"Mislite, pred sudom ćete vi svi skupa morati dokazati moju krivicu ?" bjesnio sam već naveliko sada već u potpunosti uvjeren da ekipa nesposobnjakovića predamnom nije skrivena kamera, nisu šaljivdžije, nego zaista članovi komisije komore !
"A kako ćete to dokazati ? Na osnovu čega? Niti ste me tražili na uvid snimku, niti ste bili voljni izaći na teren i napraviti uviđaj ! Na osnovu čega ćete me teretiti ? Na osnovu bulažnjenja izlapljelog starca koji nema pametnijeg posla nego brojati guštere po svojoj terasi !" iz mene je krenula erupcija bijesa i očaja koja se nije dala zaustaviti.
Sjetih se u trenu svih onih godina svog političkog djelovanja, ozbiljnih sastanaka na temu moje struke. Proletjele su u tom trenu pred mojim očima kao film.
Sjetio sam se kako sam se s kolegom trudio podizati svijest o važnosti dobro postavljenih prostornih planova uređenja, razvojnih strategija razvoja otočnih općina, očuvanja kvalitete prostora, borbi protiv crne gradnje, apartmanizacije priobalja. Svaki tren naše borbe mi je proletio kao film pred očima. I sve je to bilo daleko ozbiljnije od ove lakrdije danas u mom uredu.
Pa jebote, s kim to postići kad mi je vlastita komora krcata nesposobnjakovićima koji su red u struci krenuli uvoditi na spremištima za dječje igračke ! Zar se i pred njima trebam spuštati ne bi li bili na istom nivou ???
I mene su našli prvog obići !? Jer je zgodno ! Jer mi je ured skoro kraj mora ? Nije bio problem peteročlanoj komisiji komore dopičiti iz metropole samo radi mene, škrgutao sam zubima dok sam mogao osjećati kako mi očnjaci rastu od bijesa. I zbog od panela sklepanog spremišta za dječje igračke ?
A onda mi se u trenu i iskrastilizirala cijela slika.
Došli su radi toga da se na račun komore nažderu i napiju po lokalnim konobama, možda stignu i okupati u moru. Dangube ne bi li nekako opravdali svoje postojanje pa su izabrali predmet koji im se činio lakim kad ono, hrkljuš. E sad su naletili na aždaju u spremištu za dječje igračke. Sve sam im to sipao direkt u lice dok sam rezolutno potpisivao zapisnik i tražio da ga svi prisutni potpišu. Ne zato jer im zapisnik ima neku vrijednost, nego zato jer želim kopiju istog sa svim njihovim imenima, a onda ćemo vidjeti kako se uvodi red u prostoru i struci.
"Doći ću ja vama pred taj vaš sud, ne brinite !" grmio sam i sijevao u isto vrijeme."Jedva čekam ! A onda ću vas sve tamo rašarafiti kao spremište za dječje igračke zbog kojeg ste došli mene tu zajebavati !"
Kuhao sam od bijesa. Tetka je potonula u stolicu na kojoj je sjedila, drugi su nakon potpisivanja zapisnika žurno skočili na noge i krenuli prema izlazu sapličući se jedan o drugoga. Nakon nekog vremena se i tetka jedva jedvice odlijepila sa stolice i zagegala za njima držeći se jednom rukom za zid a drugom za prsa. U jednom trenutku sam čak pomislio da će ju strefiti infarkt.
Desetak minuta kasnije dok sam još kuhao od ljutnje, vratio se mlađi muškarac iz komisije u moj ured. Sam. Gleda on mene. Gledam ja njega i čekam.
"Kolega, znate .... nemojte se ljutiti. Ja sam tu iz iste županije. Naći ćemo se pa popiti nešto zajedno. Porazgovarati o svemu, " molećivim glasom me probao udoborovoljiti. "I molim vas, svakako nemojte ništa poduzimati dok ne dobijete od nas poziv."
Nisam mu morao ništa odgovoriti. Po mom pogledu, bilo mu je sasvim jasno da je bolje da mi se što prije gubi sa očiju.
Što je i učinio.
Nakon je izrekao zadnju rečenicu, otrčao je do izlaznih vrata i to takvom brzinom da mi se na tren učinilo da je i on prohodao po zidovima, baš poput guštera.
Trebalo mi je dan dva da mi se nakostriješena dlaka na hrbtu spusti nakon susreta uživo sa članovima komore. Nakon toga je krenuo užitak smišljanja kako ću ih na sudu razmotirati i prikazati nanovo apsurdnost njihovog dolaska. Imao sam sve adute u rukavu. Sve. S užitkom sam ih slagao u mapu, poput asova na zelenom stolu. Neću čak morati ni blefirati da dobijem tu igru.
A onda mi se dogodi poziv Dane na natječaj za radno mjesto u prostornom uređenju. Šta sad ?
Otići na najtečaj i probati stvari urediti na tom području bar u jednom od gradova. Dokazati da se može.
Ili si priuštiti zadovoljstvo rašarafljivanja dokazano slabe ekipe pred sudom komore ?
