Dnevnik malog uhljeba
ponedjeljak, 18.07.2022.
Babilonska kula
Tog kasnog ljetnog poslijepodneva stigla mi je slijedeća poruka u inbox:
"Očekuj poziv Dane Aritun Ruđić. Mislim da će ti ponuditi posao."
"Ne opet !", bila je prva pomisao koja mi je prostrujala glavom.
Svako toliko sam primao slične poruke od dotične i nikada osobno od nje, nego uvijek preko nekog drugog. Dana je sedam godina bila zamjenica župana, Latka Sitnine. Kasnije je dogurala i do saborske fotelje, ali i gradonačelničke. U ove potonje dvije, uspjelo joj je svoje dupe držati istovremeno. Čovjek bi pomislio, bože, kakve li sposobne žene ! Realnost je na žalost bila sasvim drugačija. Ali, otom potom.
Ja sam se pak osam godina unazad, na nagovor prijatelja Valerija kojeg sam izuzetno cijenio, učlanio u SNL (stranka narodnih liberala). Oboje smo bili istinski liberali pa mi se izbor stranke činio sasvim prirodnim. Avaj moje pogrešne procjene ! Kasnije se ustanovilo da je u SNL-u bilo liberala kao i gljiva usred pustinje, a do vlastitog naroda im je stalo kao i do snijega u doba Ilira.
Bilo je to burno razdoblje u kojem smo u našem malom mjestu napravili mnoge promjene. U učmalom gradiću u kojem je gradonačelnik Mario Veseljković, baš poput faraona čitav niz mandata dobivao na izborima iz jednostavnog razloga jer nikada nije ni imao protukandidata, usudili smo se uzburkati ustajalu vodu.
Po prvi puta u povijesti gradića, organizirali smo se kao podružnica SNL-a i izašli kao protukandidati. Takav izniman bezobrazluk ni jednome ni drugome mnogi ni do današnjeg dana nisu oprostili. Među njima je bila i Dana. Kao višepozicionirana predstavnica istoimene stranke na županijskom nivou, to je za nju značilo samo jedno - više rada. A od rada je, ako je ikako bilo moguće, takva bježala kao od smrtnog neprijatelja. Ni ne znajući, Valerij i ja smo joj postali ubrzo upravo to. Morala je početi glumiti kako cijeni naš entuzijazam, ideje i vrijednost. Nije čak bila ni loša u tome, mislim u glumi. To joj moram priznati.
Kao što to uvijek i biva kad se dugo ne talasa, "pardon my french", nakon početnog talasanja, u našem malom učmalom gradiću svakakva govna su počela isplivavati na površinu. Mi se njima nismo bavili. Pravili smo se da ih ne vidimo. Radije smo se i dalje bavili našim idejama, vizijama, pokušavali naći načine kako ih realizirati. Na žalost, a tek kasnije smo to ustanovili, oboje smo kao i svi dobrodušni sanjari, u cijeloj priči ispali totalne naivčine i budale. Zaista smo vjerovali da ćemo moći promijeniti društvo na bolje. Motivirati i druge da požele isto i ulože svoj trud i napor u sve skupa. Valerij je u svemu tome bio majstor opsjenarstva vršeći najubjedljivije opsjene ali na sebi. U počecima i na meni. Bio je doslovno nenadjebiv u tome.
Sjećam se jednog od prvih sastanaka Muške inicijative SNL na kojoj se sakupilo dvadesetak muževa stranačkih kolegica. Tema sastanka je bila organizirati domjenak za građane u gradskoj galeriji na kojem ćemo građane upoznati sa našim idejama, pitati ih za mišljenje, uglavnom, osjetiti bilo svoga grada i ujedno im dozvoliti da i oni osjete naše. Na sastanak sam došao oduševljen brojem odazvanih.
Valerij koji je bio vičniji u moderiranju takvih sastanaka, preuzeo je otvaranje sastanka. Nakon me kratko predstavio kao predsjednika Muške inicijative i obrazložio izbor mojim dugogodišnjim iskustvom rada sa muškim timovima po gradilištima, iskustvu vođenja projekata, upoznao je sve prisutne sa našim idejama i predivno ih elaborirao. Ukratko, tog čovjeka je sa pravom bila milina slušati. Britak, elokventan i erudit kakvog se rijetko sretalo.
Slušajući kako priča o idejama i načinima kako ih realizirati, i u meni je počela rasti vjera da ćemo zaista jednog dana postati grad kulture, građana koji će se itekako znati postaviti i tražiti najbolje za svoj grad. Biti ćemo grad mladih koji neće više besciljno lutati ulicama, nego se okupljati po raznim klubovima i provoditi vrijeme u razvijanju svojih kreativnih potencijala, razmjenjivati iskustva sa ostalim mladima diljem planete. Poljoprivreda će se razgranati, postići balans između lolaknog obrtništva i pametno smišljenog turizma. Ma, u tim trenucima je sve bilo jasno i tako lako moguće i izvedivo. Jer, zaista jeste tako. Babilonska kula naših najnadobudnijih snova je rasla zahvaljujući izvrsno osmišljenom planu mog kolege koji je u planiranju mislio na svaki pa i najsitniji detalj, uključujući u gradnju sve slojeve društva primjereno njihovim mogućnostima. Samo je još trebalo krenuti u realizaciju svega.
Nakon njegovog iscrpnog i kristalno jasnog izlaganja je krenula rasprava sa ostalim sudionicima sastanka. Za riječ se prvi javio Josip koji je cijelo vrijeme pomno pratio Valerijevo izlaganje i važno klimao glavom.
"Ako sam dobro skužio, mi bi bili u toj galeriji i onda bi došli građani", važno je krenu Josip i dalje njišući glavom naprijed nazad.
"Tako je", toplo mu je odgovorio Valerij kao da razgovara sa vlastitim sinom.
"I imali bi neke sitne poklone za sve građane ?" nastavio je Josip. "E, ja imam ideju šta bi mogli poklanjati !"
Skočio je na noge i okrenuo se ostalima. "Moja mala od kunjade prodaje kozmetiku pa bi mogli preko nje uzeti testere i to pokloniti."
Par pojedinaca u prvim redovima je sa nesigurnim odobrenjem klimnulo glavama.
"Ne dolazi u obzir!", zagrmio je glas sa druge strane dvorane. "Ča ću se ja sramotiti i ljudima poklanjati testere kao neka baba ? I još besplatno reklamirati firmu male od tvoje kunjade? Prije ću leć i umrijet !"
Bio je to Božo kalafat. Ustao je na noge i vidno uzrujan mahao rukom prema Josipu dok mu je proćelava glava sa dugom sijedom kosom poprimala sve boje crvenog spektra. U dvorani je počelo komešanje i žamor. Šuškalo se između pojedinaca, sve tiho a opet dovoljno glasno da svi čuju sve izrečeno. Vizija predivne i bogate Babilonske kule iz Valerijevog izlaganja se počela polako ali sigurno urušavati. Doduše, obrisi su joj se još nazirali negdje u zraku među nervozom zgusnutim nakupinama zraka.
"Si ti lud čovjek ?!", nastavio je Božo dalje potaknut žamorom u kojem je prepoznao pojedine znakove odobravanja njegovih izgovorenih riječi. Zatim je sjeo nazad u stolicu, kao Ciceron nakon svog najjačeg govora i odrješito prekrižio ruke na prsima.
"Zač ne bi poklanjali one vrećice od lavande koje moja kći pravi za suvenirnicu moje sestrične, a ?", propiskutao je gotovo plačno i tanjim glasom.
Nakon toga je žamor prestao i krenulo je otvoreno i glasno prepucavanje među svima. Kroz zrak je poletjela cijela turistička ponuda legalnih i nelegalnih obrta po tuđim konobama, garažama i sobama. Bilo je tu svega, od ogrlica sa šupljim kamenčićima sa okolnih plaža, preko u kvadrate izrezanih laminata oblijepljenih priljepcima, pužićima šljokicama, pa sve do grančica maslina zgodno vezanih satenskim vrpcama na kojima je flomasterom bilo ispisano ime grada.
I sama pomisao da bi se javnosti prezentirali nečiji tuđi suveniri, bili su dovoljan povod da se susjed sa susjedom na smrt posvadi i zaprijeti vlastitim umiranjem. O žustrini rasprave kad je svima konačno stiglo iz dupeta u glavu da se radi o poklonjanju a ne prodaji svojih suvenira, da ne govorim. Ta riječ je jednostavno svima negdje usred navale uzavrelih emocija iskliznula poput mokre srdele među drvene podnice.
Vizija grada kulture i demokracije, suradnje i prosperiteta je nakon petnaest minuta žustre rasprave u potpunosti legla na pod i umrla. Složila se baš kao Babilonska kula i iz istih razloga - zbog nerazumijevanja među jezicima. Uglavnom, nije se došlo do dogovora, a sličnih sastanaka se naredalo još.
Na jednom od slijedećih je izbila svađa oko natpisa majice koje bi svi nosili na predstavljanju pred građanima ne bi li djelovali kao složan tim. Jedna od ideja je bila "Muško sam, glasaj za mene !" E, tu sam skoro ja legao na pod i umro. Umjesto toga sam očajnički pogledao Valerija i pitao ga, kako on misli ostvariti svoje predivne ideje sa takvim članstvom ? I tu je krenula njegova virtuoznost u samoobmani.
Po njegovom smo mi ti koji smo se trebali spuštati sve niže i niže ne bili se stavili u što ravnopravniji položaj u komunikaciji sa svojim članstvom. Jednog dana ćemo, po njegovim riječima naći taj pravi nivo i uspjeti svojim riječima doprijeti do njih na njima razumljiv način. Tada mi je ta opsjena čak i imala smisla jer je zaista djelovala i po gradilištima. I sam sam primjenjivao taj princip i na gradilištima progovarao "bauštelskim jezikom" jer sam shvatio da jezik inženjera i struke nervira radnike. Ali, lako je bilo prevesti drvenu letvu u štaflu, ili sljubnicu u fugu.
Za mnoge pojmove iz uvođenja demokracije i građanskog odgoja, narod jednostavno nije još ni izmislio a ni od drugih preuzeo svoje inačice. Kako prevesti na narodski jezik rečenicu: "Suradnjom i međusobnim dijeljenjem svojih znanja i iskustava postajemo jači kao zajednica". Jednom Boži i Josipu, ali i većini ostalih, bilo kakvo dijeljenje bilo jednako svetogrđu. Radije bi legli i umrli.
Nakon dugih osam godina spuštanja i pokušaja niveliranja, stranku sam napustio. Valerij se i u tom spuštanju davao kao i u svemu drugome, sa nevjerojatnim entuzijazmom i nesebično, vjerujući da će se jednog dana dovoljno spustiti i postati razumljiv masama.
Danas, nakon svega što sam proživio od tih dana pa sve do danas, mogu reći samo jedno i sa sigurnošću. Ne znam više da li su nas zbog svega više zamrzili naši politički oponenti ili stranačke kolege i kolegice. Nimalo više ne sumnjam, da su upravo u toj svojoj mržnji našli krasan poligon za suradnju po svim horizontalama i vertikalama ali, protiv nas.
Mom prijatelju je Dana ne jednom zabila nož u leđa obećajući mu brda i doline dok je skrivećki škrgutala svojim umjetnim zubalom zbog svakog njegovog uspjeha koji bi se dogodio unatoč svim njenim podmetanjima. Valerij je zaista bio takav. Nije se time dao smesti i nastavljao je istim entuzijazmom nakon svake takve izdaje, lak na zaboravljanju, izrazito velikodušan sa opraštanjem. U tim trenucima nije skrivao da je ranjen, povukao bi se, polizao rane, a onda sa istim iskrenim i srdačnim osmijehom na licu sjedao nanovo za isti stol za svojim Brutovima.
Ja pak moram priznati da sam sasvim drugačije baždaren. Moj želudac je preosjetljiviji na takve stvari. Nakon prve izdaje unutar podružnice stranke, kad se pokazalo da nam je cijeli odbor bio ispunjen prodanim i uskogrudnim dušama, bez velike buke i najave, napisao sam zahtjev za ispisom iz stranke sebe i svoje tada već bivše supruge. Naime, tada sam na nagovor Valerija i suprugu nagovorio upisati u stranku jer je bila vrlo bitna brojnost. Ubrzo se uspostavilo da nas je upravo to i uništilo. Brojnost bez ikakvih kriterija je upravo ono što politiku pretvara u kurvu.
Tada mi je bilo malo čudno što je ispis iz stranke stigao samo na ime bivše mi supruge a ne i moje ime. Ali, kako sam sve skupa odlučio staviti iza sebe i pokriti velom zaborava, posvetiti se svojoj struci i poslu, nisam tada tom sitnom detalju pridavao mnogo značaja. U svojoj glavi sam prestao biti članom te stranke prevrtljivaca i uhljeba što je bilo dovoljno da umirim si savjest. A i stranačka kartica koju me nisu tražili vratiti mi je dobro došla zimi za skidanje leda sa vjetrobranskog stakla. Da sam tada znao šta mi se sve sprema, vjerojatno bih ustrajao u njenom vraćanju i kao shuriken je zabio Dani u čelo.
Ali nisam. Zato sam i ostao nemalo iznenađen kad mi je osvanula poruka kako mi Dana ponovo nudi posao nakon sam je već ranije par puta odbio. Naime, nakon je uspjela postati gradonačelnicom grada kojem gravitira njeno selo, i u dva navrata, zvalo me se da mi se ponudi neka od pozicija unutar uprave tog grada. Oba puta sam odbio jer sam tada bio sasvim zadovoljan poslom kojim sam se bavio. A i sam načim poziva mi se nije svidio. Mogu me pozvati prisustvovati natječaju, ali ne i otvoreno nuditi poziciju u upravi.
Kako nisu, bez jebemti sam i odbijao takve nemoralne ponude.
