|
|
Danas je prvi rujna i hrvatsko ljeto je završilo i pola brodova i buseva misteriozno nestaje...Wtf??! To je Englez, frustriran u pokušaju da dođe s Brača na Koručulu ili na neko slično egzotično mjesto. Dobrodošao u Hrvatsku, zemlju ljeta. Otvoreno 1. lipnja-31.kolovoza, 24-7. Jedini turisti koji su sad ovdje su penzioneri i ti. To sam ja, zezam ga. Ali ...to i nije neka šala. Jesen je druga zemlja, drugo vrijeme i drugi osjećaj. Englezova primjedba baca me još dublje u jesensku depru koja je počela kao blaža anksioznost krajem kolovoza. Zima je bila predugačka, proljeće hirovito, a ljeto je prošlo u trenu. Oko Gospe pale su kiše i najavile skori kraj. I dalje je toplo. Ali ujutro i navečer trebaš duge rukave, traperice, vestice. Dan je sve kraći. Škola je počela. Volim stvari za školu, našiljene olovke, miris knjiga. No, kvragu, jel nas mora biti 150 ujutro u busu koji prima 60 ljudi? Lišće žuti. Uskoro će drvo ispred balkona biti golo i neću više moći posve zašitćena hodati uokolo u gaćama. Zato što se sve vidi i zato što će biti hladno. Pada kiša, što nije samo po sebi loše, dok se ne događa baš svaki dan i dok se vrijeme ne mijenja kao da ima poremećaj pozornosti. S promjenjivim vremenom stigle su i prve viroze, zbog čega ovaj post kasni. Da, početak rujna je, a ja već hropćem. Što će tek biti kasnije? Iduće večeri Englez je stigao na Korčulu i bio posve zadivljen opsceno dobrim jahtama i njihovim velikim brojem. On je još na moru, gdje vrijeme teče sporije, gdje je još moguće kupanje, gdje razno voće pada sa stabala i gdje je zalaske sunca najbolje gledati na plaži. Jesen u gradu ajde vrit. |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |