/
ponedjeljak, 14.12.2009.
Sprovod
ponedjeljak, 14.12.2009.
Sprovod
|
U životu sam bila sam bila nadva sprovoda. Baba Kane umrla je iznenada prije deset godina. Dan sprovoda, u ranom ožujku, bio je toliko siv i bezvezan da me nije oraspoložila ni vožnja trajektom. Prije nego što smo se uputili prema groblju kroz kuću je prošao milijun ucviljenih rođaka i susjeda, uglavnom treće dobi. Zatim smo u susjednom selu pokopali Babu u grob na kojem je uklesana sličica broda na kojem se Dida Kane 1962. potopio u La Mancheu, ali nije umro. Tada mi je to bilo silno smiješno, ali danas volim misliti da su mu ta da-tri dana koliko je plutao u Atlantiku promijenila život, pa ih se,eto, filozofski odlučio prisjetiti. Kad sam bila maturant umro je Profesor Zemljopisa. Bilo je proljeće. Taj dan su u školi plakali profesori i učenici, rijetko tko se i pretvarao da nešto predaje. Samo smo sjedili i buljili uokolo. Sprovod je bio u Šibeniku, a deči iz razreda, koji su bili hobi klapa, trebali su pjevati Šibensku baladu. Čim smo došli na groblje počeli smo valjati masu crnohumornih viceva, a pjemu koju su tako sjajno uvježbali dečki nisu pjevali već su odcvilili. A od Šibenika nisam vidjela ništa osim groblja. I to je bilo to. Dok prošle nedjelje nije umro Bakin Brat. Duga i teška bolest. Obitelj je znala da neće dugo, ali nada je vražja stvar. Do dana sprovoda Baka je već prestala plakati i koliko toliko hladne glave odrađivala je formalnosti. Kaže Mami: Kupila sam šešir za sprovod. Ako umrem u zimi, moći ćeš ga ti nositi. Uređuje me aksesorima kao Barbiku-samo pokojnikove djece, unuka i nećaka ima dovoljno za pola autobusa. Ta strana obitelji me nije vidjela već skoro 10 godina. Modus operandi se zna: obući se lijepo i ljupko čavrljati. Preznojavam se pitajući se jesam li ispala iz štosa i hoću li kao Bakina jedina unuka i nasljednica obraniti njen ponos. Dolazimo na groblje. Šou počinje. Čim smo izašli iz auta smrznuli su me vjetar i kiša. U svojim šminkerskim cipelama šljapkala sam po potočićima i lokvicama, hlače su postajale sve mokrije i dobivale sve više mrlja. U mrtvačnici je obitelj stajala oko lijesa, sinovi, kći i žena na jednoj strani, unuci na drugoj, svaki sa crvenom ružom. Počela je naizgled beskrajna parada ljudi koji su izražavali sućut. Došli su rođaci iz udaljenih podružnica, niti časna starčad ih sve ne poznaje. Jedino što se čuje je zvuk pusa koje primaju ožalošćeni. Sjećam se Babinog sprovoda, kad sam ja bila na toj strani cmakanja, i poželim sve brisati Domestos maramicama. Kad se lijes ukrcavao na kolica i odrasli su opet proplakali. Baka se trese od plača, Dedi kažem da stoji nju i pridržava ju. Svira limena glazba. Dolazimo do groba, preskakaču se drugi grobovi, blato, lišće. I ja plačem. ** Nakon što smo se malo otopili u autu, opet smo se smrznuli u crkvi, a zatim krenuli na after. Uz malo sreće i snalažljivosti obitelji after se nije održao u kući, koja bi ionako bila premala samo za rodbinu a kamoli za sve druge, već u prostoru mjesne zajednice. Pokojnikova unučad i njihovi bratići i sestrične za istim stolom. Ne mogu se odlučiti je li taj „stol za djecu“ logičan ili potcjenjivački, većina djece je već u ranim dvadesetima. Nakon aperitiva,odojka, salata od graha i kupusa te orahnjače i makovnjače jedva dišem. Ipak, uz svu te fine distrakcije jedna stvar me muči. Šapćem Baki: Nije mi jasno zašto imaju fotografa - Deda Kane je imao televiziju- rekla je Baka, a ja sam se prisjetila još jedne traume koju sam dugo uspješno potiskivala. Doista, Babin sprovod zabilježen je na video kazeti. (Komentar izrazito nepotreban.) Uskoro s veseljem odlazim ćakulati za "stol za djecu", da mi se odmori mozak. Taman kad sam se opustila- razlaz. Obitelj odlazi tugovati u miru. Kraj sezone sprovoda za ovu godinu. Skidam crninu i tješim se mišlju Yogija Berre: "Moraš doći ljudima na sprovod inače oni neće doći na tvoj" p.s. Na sprovodu je bio susjed koji nije Mamu vidio valjda 15 godina. Nekoliko dana kasnije poslovno je putovao obalom....pa se svratio do Mame&Tate Kane, čisto da vidi što oni rade. Nakon kratke inspekcije ustvrdio je da je njegov život (primanje, obitelj, kuća) neizmjerno više kul od njihovog, a zatim veselo odlepršao u idući grad. Pa nek netko kaže kako sprovodi ne zbližavaju ljude. p.p.s. John Cleese- Graham Chapman Memorial Speech< |
- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
