/

ponedjeljak, 17.08.2009.

Foto evolucija

Prvi put u 5 ili 6 godina otišla sam u Foto Nešto i razvila slike. Aha, prave pravcate fotografije koje nisu za osobnu ili putovnicu. Shvatila sam to dok su fotke ispadale iz velikog printera i ubrzo počela razmišljati o svojoj foto-povijesti. Moja obitelj ima nekoliko onih starih, ogromnih foto albuma u kojima su stranice prekrivene prozirnom .....hm, ajmo reć folijom. Fotke su čudnih formata, one ih šezdesetih crno bijele, a od sedamdesetih su u boji. Što su mlađe imaju ljepše i jače boje. Prikazuju vatrogasne kompozicije stričeva i teta posloženih u tri reda , krstitke sestrični i bratića, vjenčanja, crkvene procesije, dopuste tijekom odsluženja vojske, omiljena mjesta s davnih godišnjih, a tu je i foto dokumentacija gradnje kuće. Od devedsetih slika je sve manje. Prva pričest, drugi pas. I onda gotovo ništa do mature. Kad sam bila maturant Nokia 3310 bio je vrhunac tehnologije. U razredu su ga imali sami mali bogataši, njih 5 komada. Ne sjećam se je li tko imao digitalni fotić i je li tako nešto uopće bilo u širokoj upotrebi tada, ali znam da su neki otiskivali onaj hi-tech date stamp u kutu slike, koji bi totalno odvlačio pogled svojim ogromnim crvenim brojkama. Foto Lovre, školi najbliža fotokopirnica i foto studio, bio je okupiran maturantima koji su razvijali sliku 11 pet puta, a 23A dvadeset puta i kako smo na kraju svi uspjeli dobiti sve koje smo htjeli. Krenuli smo na fax, a ja sam dobila fotić iz Neckermanna i tu i tamo kupovala filmove, obično za blagdane i izlete. Ubrzo su dobri ljudi iz Foto Lovre počeli uz svaki razvijeni film gratis davati još jedan, i time poticati foto maniju. Neki moji kolege su tada već imali fotiće ugrađene u mobitele (Nokia 3510i, ako se dobro sjećam). Ubrzo su prijatelji počeli kupovati fotiće s mnoštvom pixela, a zajedničke fotke su mi pržili na cde. Twiggy je kupila poluprofesionalni fotić. Kad joj je fotka završila na izložbi, otkrila sam format 20x30. Otada planiram razvit nekoliko svojih fotki u toj veličini i staviti ih na zid, dekoracije radi. Svi su fotkali na veliko, osim mene. A zatim – rez. Dobrotom velikodušnog stranog sponzora u ljeto 2007. dobila sam na poklon fotić. Leica, 10x zoom i dvije ogromne (2G) memorijske kartice. Košta je tada nešto više od 3000 kuna. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se me popusti paničan strah koji se javljao svaki put kad bih ga uzela u ruke. Sve slike snimljene otada sada bi stale na 3 ili 4 dvda, uglavnom su na kopmu ili eksternom disku. Uskoro cu ih backupati i zapržiti, za svaki slučaj. Ove godine mahnito sam snimala na izletima na Rastoke i u Zagorje, djevojačkoj večeri, vjenčanju, prvom godišnjem, putu u Munchenu, drugom godišnjem, na promociji ....a tu su i posebni folderi za kućne ljubimce te masa slika s mora, tj. od kuće. I još slike koje spadaju u Razno (snijeg, sushi, nova haljina). Konačno sam iz mase materijala izabrala dvadesetak slika za Baku i Dedu, odnijela ih na cdu u Foto Nešto i teta ih je odmah isprintala. I to je bilo to. Ah, da. Otkrila sam novi format- 13x18. Istog dana Piano man mi je sa turneje po Njemačkoj poslao njurgavi sms. "Shvatio sam zašto mi smeta kad me snimaju. Danas, kad su fotografije besplatne, ljudi bi samo pucali po svemu. da nemaju kamere vecina njih uopce ne bi zastali. To su zapravo smetala. Performerima smetaju siledije, trablmejkeri- moji siledije imaju fotoaparate i kamere." Pokušah mu objasniti da je fotka neplaćena reklama. "Ne nego im kamere daju pravo da se stanu između mene i publike i pokvare doživljaj. Public doesn't have the right to know, public has to find it out for itself". Odlučih ga totalno ignorirat. Nedavno mi je rekao da su boje na mojim fotkama neprirodne. Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #