|
|
Ovaj vikend, dakle, nisam na moru. Umjesto toga, smrzavam se u redakciji pod okrutno nafrljenom ventilacijom koja me želi pretvoriti u snješka. Miran je dan i pokušavaju me se riješiti već nekoliko sati, ali ja se uporno ne dam. Kad mi vec nisu dali da se kupam, onda cu barem besplatno surfati, printati i piti vodu. Dobit cu i ja nesto za nista, just you wait and see. |
Malko sam se oporavila od nedjeljnih užasa. Toplo je i sunčano i mogu se pretvarati da se apsolutno ništa ružno ne događa. Taman kad sam posmislila kako ćemo u idućih nekoliko dana biti sami ja i diplosmki i kako ću napisati puste stranice prije nego što skoknem na more za vikend....šok i nevjerica. Moram ganjat ronioce. Simpa su to ljudi, imadu prevenstvo uskoro, pripremaju se za svjetske uspjehe, a nitko ih ne šljivi. Drago mi je da se piše od njima, al k vragu- Urednik ima točno istu ideju kao što je imao i drugi Urednik početkom godine. Odnosno, sve smo to već napisali i sad treba ubacit u priču nešto novo. Je li Urednik spreman za eksperiemnte ? Što će pobijediti, nova perspektiva ili reciklaža ? I hoće nam uprava bazena dopsutiti slikanje ? Što o svemu tome misli diplomski, saznajte tijekom tjedna... |
Vama to možda izgleda kao sunčana lijena nedjelja, ali nama je knedla u grlu. Svi ljudi koji su jučer završili u novinama službeno su bili mad, bad and dangerous to know. Piju pa rade sranja. Ratoborni gadovi. Sjekirom na banderu, štiklama na policiju, nožem na blizance, pištoljem na diskač. Svijet pošizio. Vadite me iz ove rubrike. |
Kišno rano popodne, navodno neradni dan za novinare. Nažalost, na jedan auto bačena je bomba, a nekoliko drugih je zapaljeno, što treba vidjeti i opisati. Pospani, mokri i gladni, novinari se u čoporu kreću gradom, gube se po kvartovima, čitaju karte, zaskakuju slučajne prolaznike i preskaču razbijena prozorska stakla. Koje budale za praznik odlučuju ljudima palit aute po gradu ??? I da li je to povezano s auto mafijom koja je pala ovih dana ? Stay tuned.... Siroti auti postali su tako moj prvi zadatak u ovoj rubrici, a strašno se bojim zamisliti kakvi će biti idući. Do kraja tjedan nosim sa sobom službeni mobitel, koji je jako tanak, lagan, simpatičan, ima kameru i s obzirom da je na pretplati, omogućuje mi da zovem točno vrijeme u Australiji. Nažalost, gledam ga u strahu, stalno provjeravam i čekam kad će eksplodirati s porukom o nekoj odvratnoj nesreći koja zahtjeva moju nepodijeljenu pozornost. Znam da sam u Crnoj još samo mjesec dana, ali.... ovaj tjedan žestoko razmišljam o davanju otkaza. |
Prošlog tjedna u Candy Storeu.... Stigla najveća plaća ikad. I povrat poreza. Već drugi dan po sjedanju na račun plaća je bila razdijeljena na needful things i time zapravo potrošena. U trenu sam se pretvorila u Nikolu Teslu- lijepo je čovjek o plaći i preživljavanju rekao "Zadnjih 29 dana je najteže". Diplomski i ja mučimo se javno. Prazne stranice zadaju mi duševne boli. Odgađam odlazak u knjižnicu jer se bojim da ću potrošiti puno vremena kopajući po spisima i pokušavam nabaviti što više materijala online. Ipak smo u modernom i tehnološki naprednom dobu. Recimo samo da ne ide kako sam se nadala. Kad sam već kod tehnologije, moram se pohvalit kako sam se unaprijedila osobno, kad već nisam akademski- povrat poreza spiskah na tv karticu. Još da kompjuteru instaliramo neku verziju Nera koju će podnositi te dobijemo čistu sliku preko antene kartice i ..... pržiona. :D Posao.....je tu i ne može ga se ignorirati. Teme su i dalje grozne,a ovaj tjedan očekuje nas spojeni vikend, što znači još više grozljivki za mene. Ju-hu. A tu su i oglasi za posao, propuštene prilike, novac, budućnost i savjeti rodbine. Ništa od ovog neću posebno objašnjavati, ali opći osjećaj je fuj. A bio je tako lijep i sunčan tjedan, pun dobrih vibri i mogućnosti. Tko je ugasio svjetlo ? |
Prvog dana u Firmi sjedili smo za okruglim stolom. Mi, naivčine, i oni, dugogodišnji djelatnici. Svatko se kratko predstavio, kako zahtjeva poslovna komunikacija i bonton. Kolega Dobrić Bradić, koji je diplomirao povijest, nabrajanje osnovnih biografskih podataka završio je rečenicom " i ne želim raditi u školi". Nasmijali se jesmo, ali smo ga i potpuno razumjeli. Neposlušna predpubertetska djeca ili bezobrazni tinejdžeri, njihovi roditelji, zajedljivi kolege, nepopularan predmet u kojem je gotovo sve važno.... nije to za zafrkanciju. Osim toga, profesori izgore za 5 do 10 godina, kao što i sami znate. Dok smo se mi još smijali, Ikona Firme krenula je u protunapad, rekavši nešto u stilu "nemoj tako, to je super posao...nešto, nešto, nešto" Nisam ju baš slušala. Rez 8 mjeseci kasnije Neki dan Dobrić i ja smo, križajući dane na kalendaru, pričali o tome hoćemo li ostati u Firmi ili ne. Ako nas budu htjeli, čini mi se da mi nećemo htjeti njih. Nije da nam se ne sviđa, samo ni za živu glavu ne želimo raditi tamo gdje najviše treba ljudi. Dobrić je priznao da mu se škola više ne čini tako loša. "Tri mjeseca godišnjeg, praznici za Uskrs i Božić.... da, morao bih se pripremati za sat, dosta sam već zaboravio, ali dobro....." Bilo mi je smiješno, dok nisam počela razmišljati o svim slobodnim danima koje je nabrojao. Onda sam ga aktivno počela mrzit jerbo ima tako dobar izlaz iz novinarstva. Nije on jedini koji se promijenio. Jedan moj poznanik, mladi poduzetnik, je nakon 4 godine poduzetnosti odlučio jednostavno biti zaposlenik i mlatit pare na cruiseru, bas poput jednog naseg kolege novinara. Tu je još i djevojka koja je, otkad sam ju zadnji put vidjela, prešla put od tomboy haharice do ženstvene mlade dame. A i ja sam se radikalno promijenila. Kad su mi u srednjoj predlagali da upišem novinarstvo, odbila sam ih sve glatko i grubo- nije mi bilo ni na kraj krajeva pameti. A gle me heute ! Preselila se 280 kilometara sjevernije da bih piskarala. Osim toga, svladala sam i prvu lekciju novinarstva. Nedavno sam chatala s posve nepoznatom osobom, srednjoškolkom iz Nizozemske. Kad je rekla kako razmišlja o novinarstvu, počela sam joj govoriti o svim manama tog posla i stila života. Prva lekcija : sve zainteresirane za novinarstvo pokušaj od toga odogovoriti. Everybody's changing, and I don't feel the same, vele Keane. ( pametniji zaključak neću napisati jer sam upravo saznala da radim vikend i u velikom sam šoku. vikend u crnoj. uh.... ) |
U Crnoj kronici nikad nema dobrih vijesti. Sve što dobijemo od policije uključuje pijane budale, naoružane budale, tučnjave,provale, drske krađe i ostale nelijepe stvari. Ipak, ljudi u rubrici imaju uvijek dobre fora i jako su fini i simpa. I zbog toga mi je žao što im moram dati cipelicu i posvetiti se piskaranju neki drugih stvari, ni upola tako uzbudljivih, ali definitvno ne crnih. Kolegice će me mrzit, ali it can't be helped. Idućih dva tjedan družit ću se s raznim knjigma i polako ali sigurno gubiti vid i živce. Povremeno ću glumit na poslu, čisto da mogu i dalje nesmetano printat i surfat. Btw, mjesec je tek počeo,a ja križam dane do njegovog kraja- tada moram završit ne samo nesretni diplomski, već će me posjetiti i egzotična gošća iz Amerika..... |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |