/

petak, 03.06.2005.

School's out forever

Ne tako davno maturanti škole u susjedstvu mog faxa su, obučeni u žute majice, vrištali pjesme Matka Jelavića, Olivera i Gibonnija, obilježavajući na taj unikatan način zadnji dan škole ikad. Moj razred je isto imao žute majice, a imali smo i perad. Razrednica je rekla da dobro iskorisitmo to zadnje ljeto slobode prije nego nam se život otme iz ruku. Ne znam jesam li ga ja iskoristila do kraja, ali ono i danas ima zanimljive posljedice. Danas je zadnji dan "škole" za one nesretnike koji su izabrali manje atraktivni izborni predmet. Za ostale je stvar završila jučer. Priprema se okupljanje, iako ćemo se još viđati po ispitima, poduzetni već rade ili tek što nisu počeli. Zanimljivo je koliko ljudi je izjavilo da im je fax brzo prošao i kako ne žele da završi i da čak razmišljaju o upisivanju nečeg drugog. (Prije godinu ili 2 rekli bi da nema šanse da opet to prolaze.) Sad dolazi onaj grozniji dio, uzdržavati se a u isto vrijeme uživati i proživjeti ostatak vremena koje imaš barem djelomično onako kako si zamislio. Treba naći posao, po mogućnosti u struci, početi od dna, jer nas fax nije ničem naučio. Doškolovanje je skupo, a s faxom nismo na kraju previše zadovoljni pa se moramo sprečavati da pomislimo kako je sve bila odvratna greška. Treba pronaći način da civilno služiš vojni rok, treba naći stan, manji ili veći, ili preživjeti mulariju s kojom ćeš dijeliti sobu u domu. Dječaci i djevojčice, sretno vam bilo. Nedostajati ćete mi. Ja zaostajem u prašini, zajedno s grupicom "parcijala". Bojim se hoću li se uspjeti progurati na četvrtu godinu; bojim se hoću li biti posve usamljena među štreberskom generacijom iza sebe, ako ekipa parcijala opet učini grešku u koracima. Imam još 2 godine fore, a zatim treba eksplodirati u svijet, ispuniti potencijal, ride your dream to reality, be all you can be i ostalo. Brrrrr. ============================================ I am driving up 85 in the Kind of morning that lasts all afternoon I’m just stuck inside the gloom 4 more exits to my apartment but I am tempted to keep the car in drive And leave it all behind Cause I wonder sometimes About the outcome Of a still verdictless life Am I living it right Am I living it right Am I living it right Why, why georgia, why I rent a room and I fill the spaces with Wood in places to make it feel like home But all I feel’s alone It might be a quarter-life crisis Or just the stirring in my soul Either way I wonder sometimes About the outcome Of a still verdictless life Am I living it right Am I living it right Am I living it right Why, why georgia, why So what so I’ve got a smile on It’s hiding the quiet superstitions in my head Don’t believe me Don’t believe me When I say I’ve got it down Everybody is just a stranger But that’s the danger in going my own way I guess it’s a price I have to pay Still everything happens for a reason Is no reason not to ask myself If I’m living it right Am I living it right Am I living it right Why, why georgia, why

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #