Confessions...

20.04.2006., četvrtak

Ljubav u zaleđu…

"A to sa mnom i Markom… Naša veza je gotova… Ako se to ikada moglo nazvati vezom…
Bila je to… Jednostavno… Ljubav…
Ljubav u zaleđu…
Znaš… u ofsajdu…
Nedozvoljenoj poziciji..."


Danas je Nina u 18.30 na HTV 1 izgovorila tih nekoliko rečenica koje su opisale čitavu seriju… Napokon je objasnila naslov famozne sapunice koja je razlog živciranja hrvatskih kućanica i djevojčica do 12 godina… Sage o manekenkama i nogometašima… O ljubavi u zaleđu…
Nisam niti očajna kućanica niti imam dvanaest godina…
Imam plave pramenove, puno krpica u ormaru i slomljeno srce…
Upravo mi se još jednom srušio čitav svijet…
Ja nisam Nina Radić… Možda na prvi pogled više podsjećam na zločestu, površnu i isforsiranu Maju Župan…

Image Hosted by ImageShack.us

Možda me ljudi u tramvaju gledaju i misle da sam još jedna u nizu glupavih plavuša kojima su smisao života nove cipele u ormaru i novi dečko pod rukom…
Ali ja nisam niti Maja Župan niti Nina Radić…
Ipak, imam svog Marka Marušića…
On nije nogometaš… I nikada više neću biti s njim…
Naša veza je gotova…
Ako se to ikada moglo nazvati vezom…
Bila je to… Jednostavno… Ljubav

Veza? Nešto službeno, dogovoreno, tako stvarno, opipljivo…
Riječ koja oduzima ljubavi onaj dašak čarolije… irealnosti…
Koja ju stavlja u neke okvire… Ograničava ju… Sputava… Definira…
Ja ne velim ograničavanja… Ne volim definicije… Ne volim veze…
Zato više nisam u njoj…
Ali i dalje volim… Da…
Ako sam ikada povjerovala u to da ga počinjem zaboravljati, sve se to raspršilo sa prvim njegovim osmjehom… Sa onom kavom prije dva dana…
Bila je to… Jednostavno… Obična kava…
Bila je to… Jednostavno… Ljubav…
Ali ja nisam Nina Radić…
Moj život nije sapunica…
Nema onog obaveznog happy enda na kraju…

Ostaju samo tri točke… Baš poput ovih koje pišem u svojim postovima…
Samo one znaju koliko sam dugo čekala vikend koji dolazi…
Samo one znaju da postoji jedna jedina osoba na svijetu kraj koje ne mislim na Marka Marušića…
Upravo mi se još jednom srušio čitav svijet…
A ja sam tražila samo još jednu noć sa svojim zabranjenim Slavoncem…
Još samo jednu noć u kojoj neću misliti na sve ono što sam izgubila…
Križala sam dane na kalendaru…
Još mi se jednom srušio čitav svijet…
Svi su planovi pali u blatnu lokvu kraj puta…
Još sam jednom stajala na drugom peronu Zagrebačkog glavnog kolodvora i gledala kako odlazi vlak za Vinkovce…
Još jednom je naša Deica pokazala koliko može biti sebična i zeznula Anneriski i meni sve ono o čemu smo sanjale zadnjih mjesec dana…
Neću ga vidjeti…
Ostat će u ovom trulom Zagrebu i čekati ponedjeljak ujutro da ponovo u pola osam zazvoni alarm na mobitelu i probudi me za školu…
Ja nisam Nina Radić… Ali imam svoju ljubav u zaleđu…
Znaš… u ofsajdu…
Nedozvoljenoj poziciji…
Ne može se to nazvati vezom…
Ne može se čak nazvati niti ljubavlju…
Bilo je to… Jednostavno… Nešto…
Nešto što je prvog trenutka bilo osuđeno na propast…

Ja sam imala dečka, on je imao curu…
Dijelilo nas je 300 kilometara…
I milijun razlika…
Znala sam to od početka…
Ipak mi se upravo još jednom srušio čitav svijet…
Jer trenutačno postoji jedna jedina osoba pod ovim zvijezdama koje su sakrili kišni oblaci uz koju bih možda mogla zaboraviti svog Marka Marušića…
Jer sam možda… pomalo… makar to nikad nikome ne bih priznala… i zaljubljena u tog dečka…
Baš onako kako bi rekla moja Anneriska… blesavo… opsesivno… glupavo… čudno…
Možda bismo nas dvoje, baš onako kako bi rekla moja Anneriska… bili stvarno savršen par…
Možda…
Ipak se ponovo čitav svemir urotio protiv toga da i ja doživim nekoliko trenutaka sreće…
Kako da zaboravim svog Marka Marušića… kad mi nebo ne da priliku za to?
Znam da neću vidjeti svog opasnog Slavonca…
Znam da je to nešto između nas gotovo…
Ako se to ikad moglo nazvati nečim…
Bilo je to jednostavno nešto što se ne može definirati…
Nešto u zaleđu…
Znaš… U ofsajdu…
Nedozvoljenoj poziciji…


Image Hosted by ImageShack.us
- 00:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>