Confessions...

03.04.2006., ponedjeljak

ZNAŠ DA SAM JA UVIJEK SUPER...

" Ne pitaj me kako mi je kad vidiš dobro kako je... Svakom jednom loše krene, meni ne prestaje...

Moj zgodni fusbaler... Nema veze sa ovim postom... Ali eto, baš mi je on nedavno rekao nešto tijekom našeg posljednjeg telefonskog razgovora što me natjeralo da razmislim o nekim stvarima...
"Bok mala, kako si?"... Začuje se njegov duboki glas s druge strane...
Mala Candy cvrkutavo odgovara... "Pa ti znaš da sam ja uvijek super..."
Zadnji puta je na taj naš uobičajen početak razgovora on nastavio u drugom tonu... Umjesto da čujem nastavak priče koji bi glasio "Pa di si? Kaj radiš?" on je jednostavno rekao: "To uvijek kažeš..."... Zbunjeno, ne shvaćajući na što cilja upitala sam "Kaj uvijek kažem?"...
"Pa to... Kad god te nazovem i pitam kak si uvijek kažeš istu stvar... ZNAŠ DA SAM JA UVIJEK SUPER..."
Eto, postala sam mala papiga koja refleksno ponavlja neke stvari ne razmišljajući o onome što govori... Uvrstila sam gotovo nesvijesno tu frazu kao jedini mogući i zadovoljavajući odgovor na pitanje "Kako si?"... Ja sam uvijek super... Uvijek nasmiješena, raspoložena, spremna za zajebanciju... Uvijek naoružana širokim osmjehom...
Širokim osmjehom koji nosim danima...
Bez obzira na tugu u očima...
Jer ja sam uvijek super... i onda kada sam najgore...
Naučila sam dobro svoju ulogu... Glumim već mjesecima... Možda sam zaboravila kako izgleda prava sreća... Možda ju više neću prepoznati čak ni kada ju opet sretnem...
Vjerovatno bi se moglo dogoditi da mi suze cure niz lice, a da ja imam taj famozni osmjeh na usnama i ponavljam "Stvarno sam super..."...
Ali nisam jedina...
Nešto je čudno u zraku... Uvukla se neka tuga u proljetna jutra... Vračaju se neka stara sjećanja, nekI stari nemiri za koje smo mislile da su zaboravljeni... Dolaze osobe iz prošlosti i kucaju na vrata sadašnjosti... Nose samo nova razočaranja...
Nisam jedina kojoj se to događa...
Vidim da se i mojim prijateljicama to događa... Jedna drugoj sa smješkom ponavljamo kako smo super,ali istina je da nema puno razloga da budemo dobro...
Kule od karata se ruše...
Ali mi smo i dalje super...
Saznala sam da moja ljubav ima novu curu... koja ga obožava i drži ga na uzici... A njemu to baš i ne smeta... Čak imam osjećaj da je jedva dočekao da nađe nekoga tko će trčkarati za njim onako kako je on trčkarao za mnom...
I ja sam super...
Anneriskin fatalni Dalmatinac dolazi u Zagreb na fax... Hm, da... Živjeti sa svojom dugogodišnjom curom...
Ali ona je super...
Deu je ostavio dečko...
Ma ona je i dalje super...
I kada sljedeći puta ušetamo negdje dotjerane do savršenstva, u najkraćim minicama, koračajući uspravno svjesne svih pogleda koji nas prate, sa najvećim osmjehom na licu, sve će biti u redu...
Jer iako nam se možda baš noćas srušio čitav svijet, iako možda ne možemo naći razlog za nastavak dalje, mi smo uvijek super...
I ja zaista ne nalazim nikakav razlog da postojim u ovim proljetnim danima...
Postala sam kraljica ravnodušnosti...
Ali idem dalje...

I sljedeći puta kad me moj zgodni fusbaler nazove i upita kako sam, samo ću reći...
"ZNAŠ DA SAM JA UVIJEK SUPER..."


"Ovo baš i nije najbolje razdoblje u našem životu, ali ćemo preskočiti tu rupu. Prošle smo i gore stvari. A ako od onoga što te ne ubije doista postaješ jači, onda smo čvrste kao čelik i naći ćemo put unatoč ožiljcima.
A ako ništa drugo, žive smo. Mislim na to svaki dan i moram zahvaliti tko zna kome, nevidljivoj ruci Božje providnosti, anđelima u koje ne vjerujem, da mi je dopustio da ostanem. PA ĆU, DOK SAM OVDJE, NASTAVITI DALJE, KROZ BURE I OLUJE, POSRĆUĆI, LJULJAJUĆI SE, SPOTIČUĆI SE AKO TREBA, I OPET SE PODIĆI KAD PADNEM."

Lucia Etxebarria: "Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje"


- 22:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>