Confessions...

25.06.2005., subota

Don't be afraid to close your eyes…pretend I'm someone that you love…and I won't have to tell you lies...'Cause it's not you I'm thinking of…

Mnogo puta sam tražila utjehu na tuđim usnama… mnogo puta sam ljubila osobe prema kojima nisam osjećala baš ništa…ili još gore…nisam znala baš ništa…čak niti ime…
A zašto?
Možda sam se samo htjela malo zabaviti?
Možda mi je trebalo to uzbuđenje koje donose jednonoćne avanture?
Možda se panično bojim dosade i monotonije?
Ili su mi moralne vrijednosti malo pomaknute?
Možda su me bili puknuli hormoni?
Vjerojatno sve pomalo…I tako sam ja skupljala brojeve mobitela…dolazile su poruke na koje nikad nisam odgovarala…i bilo mi je baš super…
Ustvari…nije mi bilo nikak…jer nisam ništa osjećala…
I onda je došao ON…ali ja sam i dalje s vremena na vrijeme prepuštala starim navikama…
Sve dok nisam shvatila da pedeset poruka sa različitih brojeva ne može zamijeniti one njegove smajliće… da barenje dečka kojeg još i danas opisujem kao «sexiest man alive» ne može nadoknaditi osjećaj koj me škakljao u trbuhu dok sam bila s njim…dok nisam shvatila da sam ga izgubila…
I onda je opet počelo…Još gore nego prije…
U tom sam periodu povrijedila mnogo dečki kojima je bilo stalo do mene…ali bilo me briga…samo sam htjela na tren zaboraviti što sam uspjela uništiti…
Najgore od svega je bilo to što ni na taj način nisam uspijevala…svaki put bih otvorila oči i onda shvatila da to nije on…
Zašto sam to radila?
Možda sam htjela u nekom drugom pronaći neku malu sličnost s njim…s njegovim poljupcima…
Možda sam samo htjela zaboraviti…
Jesam li uspjela?
Nisam.
Jesam li tužna zbog toga?
Nisam.
Zašto?
Jer niti on mene nije zaboravio…
Trenutačno međusobno «zaboravljamo» jedno drugo…
Ali ne s drugim ljudima…NEGO ZAJEDNO…
Baš nam i ne ide to «zaboravljanje»…i baš se ne trudimo previše…


- 01:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>