Izgleda da je ovo post o ženskim nogama?
utorak , 28.07.2015.Ok, i ja, kao i svatko normalan, volim pogledati sve te lijepe žene u ljetnim haljinama. Ma prekrasne su. Ima takvih lijepih žena da mi dođe da se busam u prsa kakve ljepotice žive u Lijepoj našoj. Ok, i ja sam na svoj način lijepa i privlačna. Ali ono, ima žena koje su među nama a Monica Bulucci su. I to Monica u dvadesetima.
Ali svako toliko mi se dogodi nešto što me zgrozi. Vidiš ta prekrasna bića, i onda spustiš pogled da se napaseš dizajnerskih sandala, a ono... dugi nokti. AAAAA. (Ovo ja vrištim). Još malo. AAAAAA. Zašto, o pobogu, zašto? Ne malo dugi nokti od lijenosti, nego uredno puštani nokti na nogama, malo savinuti od dužine, fanj prelaze dužinu prsta i slobodno se naginju prema naprijed. Prestrašno. Ne znam jel mi gora varijanta kad su crvene boje ili kad je puštana dužina naglašena frenchom?
Od svih nas istih, ali različitih, nadalje mi nije jasno zašto, o zašto postoje osobe koje misle da je ikad ok nositi ljetne čizme? Možeš ti reć da su to lagani materijali. Možeš ti reć da imaju rupice za prozračivanje. To su jebene čizme. Čizme (u kojima se noga znoji i vruće ti je). Ljetne čizme. A-ha. Drvena peć. Vrući led. Hau jes nou.
Neću pisati o čarapama na sandale, niti dlakavim nogama jer to svi očekujete... ali to je već prožvakana tema, haha.
Ono što mi dalje nije jasno je, zašto bi itko obuvao sandale toliko tijesne da se urezuju u kožu? Ja razumijem da ti nakon cjelodnevnog nošenja noge nateknu, i mogu ostati tragovi, ali nedavno sam na internetu vidjela slike (mršavih) nogu koje nakon nošenja gladijatorica izgledaju kao kulenje pred sušenje. Stisnuto, sputano. Prvoklasno meso u crijevu. Prestrašno! Jedna stvar koju sam naučila s godinama (istina, nedavno), je, ma koliko ti se sviđa, ako je cipela neudobna - ne kupuj je!
I za kraj... sasvim je u redu imati nenalakirane (uredno podrezane) nokte. Ne razumijem potrebu nanositi lak na nokte i pustiti da isti s vremenom sam otpadne. Rezultat u međuvremenu nije baš lijep. Nokti izgledaju kao šahovnica, komadić fali, komadić ima... Žene, ili izgledajte prirodno, ili održavajte taj lak urednim.
I naravno da je vanjština nebitna kad je nutrina na mjestu, ali i način na koji se predstavljamo govori o nama. Ipak je tako. To me podsjetilo kad sam (puna nade) zvala sestru u shopping da zajedno pogledamo zlatne sandale koje sam gledala za jedan pir. I pokažem ja njoj, a ona meni: "Ajme, seko, grozne su!". I izađem ja van, sva pokunjena. I odemo na pir, ja se pojavim u crvenoj haljini i zlatnim sandalama. Kupila sam ih. Ipak. I seka mi je rekla: "Good for you!". Možda imaju previše materijala, i previsoku i pretanku petu, ali meni se sviđaju. I to mi je jedino bilo bitno. (Možda je tako i onima koji nose ljetne čizme, a koji gledaju mene kako nabadam u štiklama i misle si: "Vidi jadnice u onim peturinama", haha.)
Izgleda da je sve u očima (da ne kažem glavi, ili predrasudama) promatrača. ;-)
Ps. pasalo mi je pokazati u ovom postu i svoju humorističnu stranu. Samo zato što radim na sebi, nisam zato umrla (živjela zajebancija).
komentiraj (8) * ispiši * #
Nikad dosta priča s plaže :-)
utorak , 21.07.2015.Oprema za odlazak na plažu se drastično smanjila! Ne nosimo više čamce, hrpe igračaka, dodatnu robu, pelene, dudice.
Sad nosimo samo:
- Ruksak prepun ručnika, igračaka, masku za kupanje, peraje, voće, tri boce vode, kekse, sendviče ili pohano meso.
- Torbu s kremama za sunčanje, pareom, rezervnim kupaćima, stripovima, knjigama, još igračaka, mobitelom i kunicama za trampolin, kavu, sladoled.
Sva sreća pa imam razvijen sistem i nije mi problem u nekoliko minuta potrpati nas za plažu. Godine iskustva. Ništa nije teško kad znam da nas čeka Sunce, more, uživanje. Totalno sam žena od mora. I djeca mi. Zdravi smo, i plaža nas čeka. Vjerujte mi, svi problemi su mali ko kikiriki. No sikiriki.
Ali, da ne bi bilo zavaravanja… riječ mama se čuje cca 800 puta (od moje vlastite djece, tuđu ne brojim).
Mama:
- Gdje mi je maska
- Gdje mi je Garfield
- Daj mi dvije kune za igranje formule
- Ajmo se kupati
- Ajmo igrati picigina
- Gladan sam/ne bih to, ja bih hamburger
- Žedan sam (sva sreća voda prolazi kao najbolje piće)
- Ja bih sladač
- Kaka mi se
- Dosadno mi je
- Kad se budemo vozili mogu molim te, malo igrati igrice na mobitelu
- Ja bih na trampolin
- Hladno mi je/vruće mi je
- Brat me ugrizao/gurnuo/poprskao/pojeo zadnji keks/smijao mi se/rugao mi se/uzeo moje mjesto/stao na moj ručnik/gleda.
Ništa mi ne smeta!
Nekad kažem: "Dečki, ruka ruku mije, ako me sad pustite da na miru popijem kavu deset minuta, onda ću ja s vama ići igrati picigin". Prvih 3 minute me naravno ometaju, onda se ja uozbiljim, i fakat me puste malo na miru.
I mogu oni meni sto puta vikati mama ovo, mama ono… kad se mi na ovim vrućinama iskobeljamo iz hlada i utoćamo u toplo more…. Svi problemi su mali ko kikiriki.
I zahvalna sam do neba što živim tu gdje živim, pa mi je za odlazak na plažu potreban samo auto (dragi moj krš), malo benzina i džeparac za sladoled i kavu. Nije me briga za gužvu, ciku, viku, turiste, cijene… Nekako sve prilagodim sebi. Jedino što me iznervira i na što reagiram je ako netko ostavlja smeće na plaži, to uglavnom i kažem: „Oprostite, ispalo vam je nešto“, a u povratku djeca i ja imamo običaj odbačene papiriće i slično pokupiti i baciti zajedno s našim smećem.
Smeta mi i kad se netko gura, stavlja svoj ručnik preko moga, blokira put da se ne može proći… ali i to sve manje, uglavnom se nasmiješim i idem okolnim putem.
Ali ovo moram napisati. S djecom sam prošlu nedjelju došla na more kasnije nego inače, negdje oko 13 sati, i tu za nas u obzir dolazi samo debeli, prirodni hlad. I stoga smo i išli na plažu za koju znam da takvog hlada ima dovoljno. I nađemo super mjesto. Za cca 5 ručnika. Stavim ja naša dva, i krenem skidati djecu, i mazati ih kremom za sunčanje. I u tom trenu na metar i pol udaljenosti od mene, debela Bosanka s njemačkim naglaskom (da se netko ne bi vrijeđao, pol daljnje familije su mi Bosanci s njemačkim naglaskom) kaže: „Vidi ove, sjela je na naš plac, pa to smo mi platili, kako može tako?“. A ja si mislim: „O kome ova priča, o meni? Ma, ne. Bo?“.
I u to, kraljica majka Bosanka iznervirano zove svoja tri mlađa muškarca (sinove, zetove, something), i kaže: „Tu sam ja htjela staviti svoju ležaljku, prije je tu stajala moja ležaljka“. I dođoše meni tri momka kršna, hodajuća izložba fudbalerki, pivskih stomačina i ogromnih privjesaka na polumjesec i zvijezdu (isti efekt bi imao i križ, ili bilo koji drugi znak od 30 centimetara, da, da, 30!!). I kažu oni meni: „Vi se sad morate maknuti jer mi smo taman htjeli staviti svoje ležaljke. Mi smo te ležaljke platili, i to je naše mjesto".
A ja podignem glavu, i ljubazno odgovorim: "Oprostite, ali prije nego smo se smjestili, provjerila sam, i nije bilo nikakvih stvari. Mi smo se smjestili na prazan dio plaže, tako da se nećemo maknuti.".
Cijelo vrijeme i dalje sjedim i mažem dječicu. Njih trojica stoje 5 centimetara od naših ručnika i gledaju nas s visoka.
A "gospodin" s privješčinom će meni na to: "Makni se, to je naše mjesto".
I u tom trenu moj stariji se skupio uz mene i potiho počeo plakati i govoriti: "Mama, molim te, ajmo se maknuti".
Jao. Najslabija točka mene, napada me jer sam ja nejaka sama ženica, i dijete mi je rasplakao.
I ustanem se, i kažem: "Vi ste platili ležaljku, koju ste mogli staviti bilo gdje. Ja vam nisam kriva što niste zauzeli ovo mjesto ranije, već smo to mi učinili. Ovo nije vaša privatna plaža na kojoj imate koncesiju, već je plaža javna, i stavila sam svoje ručnike na slobodni nezauzeti dio javne plaže, stoga ponavljam da mi ne idemo nigdje. A vi ste jako hrabri (i tu sam značajno podigla glas i počela mahati rukama, ok, mrvicu sam izgubila kontrolu), kad vas trojica muških dolazi ovako tjerati mene, samu s djecom. Šta je? Mislili ste da ćete me lako otjerati jer sam sama s djecom. Je li to način? Je li se tako ponaša prema ženama? Djecu ste mi prestrašili svojim ponašanjem, a uopće nema potrebe za svim ovim."
Oni su ostali paf. Ustuknuli su sva trojica za jedan korak, i onda je najmlađi od njih, kralj fudbalerki rekao: "Sad ćemo zvati onoga što nam je prodao ležaljke, pa ćete vidjeti".
A ja njemu: "Molim vas zovite, pa ćete vi vidjeti. Zovite i policiju, ja ću je ionako zvati ako se odmah ne maknete od nas."
I maknuše se sva trojica, nakon što su ispucali prijetnju "mi smo jaki muškarci, a ti nejaka ženica, mič se", prijetnju "zvat ćemo malog od ležaljki". Pogledali su me kao da sam im ogrebala auto i udaljili su se, na dobrih 10 metara razlike, ali cu nas nastavili promatrati.
U tom trenu sam sjela, utješila djecu, i objasnila im da nekad u životu, kad nam je nešto posebno važno, moramo se zauzeti za to, za sebe. Da je mama u pravu, ali da nije bitno tko je u pravu, nego da je nama posebno važno da smo u hladu, i da zaista nismo zauzeli ničije mjesto, a taj hlad nam je bitan i zato se mama zauzela. Da nekad u životu treba budale pustiti da odu (učim ih da postoje loši ljudi, koji su zbog lošeg odgoja, društva i prije svega, vlastitih odluka, odabrali biti loši). Ali da su ove budale rasplakale moje dijete, a mama je tu jako osjetljiva, a i da se tako ne smije ponašati prema ženama.
I u tom trenu, trenutak topline, pobjede dobrote nad glupošću (kojoj smo svjedočili, i kojoj se ni ja nisam othrvala), jer je kraljica majka Bosanka pogledala mog starijeg sina koji se privijao uz mene i smirivao suzice, i rekla: "Ajde, nemoj, neće tebe nitko".
:-)
Brzo se gospođa uozbiljila, ali taj trenutak je bio sjajan.
Ostatak dana smo proveli mirno.
Ps. mali od ležaljke se nije pojavio! haha.
komentiraj (11) * ispiši * #
Teorija o bazenima ili "koliko dugo mogu trpjeti"
utorak , 07.07.2015.Pozdrav svima!
Nakon dugo godina, evo me opet na naslovnoj stani bloga - hvala im. Vjerojatno je to i razlog zašto je toliko puno vas bilo ovdje u zadnjih tjedan dana. Hvala i vama! Svima koji dijelić svog vremena posvetite riječima koje ovdje nabacujem. Te riječi za mene imaju veliko značenje. Znače mi slobodu. Znače mi povezivanje s ljudima koji, kao i ja, imaju potrebu pismeno se izraziti. Koji kad se pismeno (ili na drugi) način izrazimo, samim činom izražavanja, postajemo još slobodniji, a u neku ruku i pametniji. A onda kad vidiš da negdje postoji još ljudi kao ti... nekako ti je drago. Neobjašnjivo je to kako nam osjećaj čopora daje sigurnost, ma koliko mi radili na tome da smo samostalni i samodovoljni.
Što se tiče "rada na sebi", to je nešto što se uvijek isplati. A kako je nekad teško. Ali kad jednom kreneš putem informiranja i znanja, nema povratka. To je kao kad naučiš sve štetne sastojke kremi za sunčanje. Užas! Više nikad ne možeš kupiti niti koristiti većinu krema. Nađeš se u situaciji da ili biraš najmanje štetne, koristiš prirodne kreme i ulja, ili ideš na more ujutro i navečer i ne mažeš se. Tako je i sa samorazvojem. Jednom kad postaneš svjestan sebe, nema povratka. Ali treba doći na to da želiš "čeprkati" po sebi, boriti se s tim, biti bolji, ostvarivati svoje želje... Lakše je izvaliti se na kauč svaki dan nakon posla, gledati televiziju i ne biti svjestan ničega, ali po koju cijenu? Ja je nisam spremna platiti. :-)
Ok. Bazeni. Svaki put kad sam iznijela ovu svoju teoriju nekome, to je redom izazvalo salvu smijeha, da bi nakon nekog vremena, ti ljudi počeli upotrebljavati upravo moje izraze. Iskreno, cijela ova priča s bazenima i je počela kao zajebancija. Ova moja teorija je počela kao šala: "Puni ti se bazen". Ali fakat ima nešto u tome. ;-)
Znači. Imam dva (mentalna) bazena, vezana za osobe koje čine moj život. Oba se pune lijepim uspomenama, zajedničkim događajima, svijetlim, tirkiznim i modroplavim nijansama sreće. I oba se pune tamnosivim nijansama za one ružne situacije koje ostavljaju trag u nama. Lijepe uspomene čine bazene prekrasnima. Ugodnima. Onakvima da želiš bućnuti se u taj bazen, ili ga satima promatrati i uživati u ljepoti sunčevih zraka na tirkiznoj površini. Lijepe uspomene i sreća koja iz njih izvire uvijek drže razinu vode u bazenu istom. Nema velikih oscilacija u razini vode. Samo ista nijansa sreće, tirkiza i mira.
Ružne uspomene zatamnjuju boju bazena... i pune ga. Što je više ružnih uspomena, to je boja bazena tamnija, i diže se razina vode. Nije problem kad se dogodi nešto ružno, što nas povrijedi. Zato jer je bazen toliko sretan, tirkizan i miran, da to malo sive nijanse nema snagu. Izgubi se u plavetnilu. Ali u nekom trenu, kad ljudi promijene obrazac ponašanja, i počne prevladavati siva nijansa, voda u bazenu se uznemiri, promijeni. Nije više tirkizna, i podiže se njena razina. Postaje nemirna, siva, i sve je bliže rubu. U nekom trenu bazen se može preliti. Tad ružne uspomene, osjećaji i ponašanja prevladaju, i trajno promijene strukturu bazena, na način da on iz privlačne oaze mira i opuštanja postane nemirna, pljuskajuća voda koja svojim tamnim valovima moči i ruši sve oko sebe.
U tom trenutku nema povratka. To je bazen koji se ne može isprazniti. Može se samo zaboraviti na njega, maknuti se od toga, ne popustiti pred crnilom i nadirućim valovima, promijeniti okruženje i pronaći novi bazen, nove ljude i uspomene kojima će se puniti.
Rekla sam da postoje dva bazena.
Prvi je onaj koji je rezerviran za ljude koje je bezuvjetno volim. I taj bazen je uvijek iste razine. U njemu je boja uvijek tirkizna, i to je najsretniji, najmirniji bazen u svemiru. Bazen apsolutne sreće i zadovoljstva. U njemu se nalaze uspomene za samo nekoliko ljudi. Prva je bila moja sestra. Sad su u njemu moja djeca i moja nećakinja. To su ljudi koji imaju moju bezuvjetnu ljubav, i štogod učine, tako će biti dok postojim.
Drugi bazen je za ljude koji su mi bitni, koje volim, ali ne bez očekivanja. Neke od njih volim apsolutno i bez zadrške, ali ne mogu reći da nemam očekivanja od njih. Roditelje neizmjerno volim, ali imam od njih očekivanja. Nije bezuvjetna ljubav stoga. Muž. Volim ga, ali njegov (sve tamniji) bazen nije bez očekivanja. Prijateljice. Volimo ih, ali ipak od njih nešto očekujemo, makar se uvijek radi i o odnosu davanja i primanja, nije bezuvjetno.
Svaka osoba u mom životu ima svoj bazen. I s obzirom na količinu odanosti i ljubavi koju i sama svaki dan ulijevam u uspomene koje čine moj život, okružena sam tirkiznim, mirnim i sretnim površinama. Svako moje davanje pojačava tu smirenost.
Ali u životu sam imala nekoliko situacija gdje su mi se prelijevali bazeni. I tako sam to i prihvatila. I prihvatit ću i ubuduće ako je tako suđeno. Vjerujem da imamo utjecaja na svoje sudbine, ali da neke stvari treba pustiti da se dogode kako moraju. U ime mira, sreće i života onakvog kakav treba biti. Još moram napredovati i doći do toga da se ne moram i ne mogu u sve petljati, i forsirati situacije. To mi je najteže. Uvijek mislim da mogu još nešto napraviti, najteže mi je pustiti da nešto bude kako treba biti. Nekako se protivi mojoj naravi. Ali učim se... Pomalo...
komentiraj (5) * ispiši * #