Teorija o bazenima ili "koliko dugo mogu trpjeti"

Pozdrav svima!
Nakon dugo godina, evo me opet na naslovnoj stani bloga - hvala im. Vjerojatno je to i razlog zašto je toliko puno vas bilo ovdje u zadnjih tjedan dana. Hvala i vama! Svima koji dijelić svog vremena posvetite riječima koje ovdje nabacujem. Te riječi za mene imaju veliko značenje. Znače mi slobodu. Znače mi povezivanje s ljudima koji, kao i ja, imaju potrebu pismeno se izraziti. Koji kad se pismeno (ili na drugi) način izrazimo, samim činom izražavanja, postajemo još slobodniji, a u neku ruku i pametniji. A onda kad vidiš da negdje postoji još ljudi kao ti... nekako ti je drago. Neobjašnjivo je to kako nam osjećaj čopora daje sigurnost, ma koliko mi radili na tome da smo samostalni i samodovoljni.

Što se tiče "rada na sebi", to je nešto što se uvijek isplati. A kako je nekad teško. Ali kad jednom kreneš putem informiranja i znanja, nema povratka. To je kao kad naučiš sve štetne sastojke kremi za sunčanje. Užas! Više nikad ne možeš kupiti niti koristiti većinu krema. Nađeš se u situaciji da ili biraš najmanje štetne, koristiš prirodne kreme i ulja, ili ideš na more ujutro i navečer i ne mažeš se. Tako je i sa samorazvojem. Jednom kad postaneš svjestan sebe, nema povratka. Ali treba doći na to da želiš "čeprkati" po sebi, boriti se s tim, biti bolji, ostvarivati svoje želje... Lakše je izvaliti se na kauč svaki dan nakon posla, gledati televiziju i ne biti svjestan ničega, ali po koju cijenu? Ja je nisam spremna platiti. :-)

Ok. Bazeni. Svaki put kad sam iznijela ovu svoju teoriju nekome, to je redom izazvalo salvu smijeha, da bi nakon nekog vremena, ti ljudi počeli upotrebljavati upravo moje izraze. Iskreno, cijela ova priča s bazenima i je počela kao zajebancija. Ova moja teorija je počela kao šala: "Puni ti se bazen". Ali fakat ima nešto u tome. ;-)
Znači. Imam dva (mentalna) bazena, vezana za osobe koje čine moj život. Oba se pune lijepim uspomenama, zajedničkim događajima, svijetlim, tirkiznim i modroplavim nijansama sreće. I oba se pune tamnosivim nijansama za one ružne situacije koje ostavljaju trag u nama. Lijepe uspomene čine bazene prekrasnima. Ugodnima. Onakvima da želiš bućnuti se u taj bazen, ili ga satima promatrati i uživati u ljepoti sunčevih zraka na tirkiznoj površini. Lijepe uspomene i sreća koja iz njih izvire uvijek drže razinu vode u bazenu istom. Nema velikih oscilacija u razini vode. Samo ista nijansa sreće, tirkiza i mira.
Ružne uspomene zatamnjuju boju bazena... i pune ga. Što je više ružnih uspomena, to je boja bazena tamnija, i diže se razina vode. Nije problem kad se dogodi nešto ružno, što nas povrijedi. Zato jer je bazen toliko sretan, tirkizan i miran, da to malo sive nijanse nema snagu. Izgubi se u plavetnilu. Ali u nekom trenu, kad ljudi promijene obrazac ponašanja, i počne prevladavati siva nijansa, voda u bazenu se uznemiri, promijeni. Nije više tirkizna, i podiže se njena razina. Postaje nemirna, siva, i sve je bliže rubu. U nekom trenu bazen se može preliti. Tad ružne uspomene, osjećaji i ponašanja prevladaju, i trajno promijene strukturu bazena, na način da on iz privlačne oaze mira i opuštanja postane nemirna, pljuskajuća voda koja svojim tamnim valovima moči i ruši sve oko sebe.
U tom trenutku nema povratka. To je bazen koji se ne može isprazniti. Može se samo zaboraviti na njega, maknuti se od toga, ne popustiti pred crnilom i nadirućim valovima, promijeniti okruženje i pronaći novi bazen, nove ljude i uspomene kojima će se puniti.
Rekla sam da postoje dva bazena.
Prvi je onaj koji je rezerviran za ljude koje je bezuvjetno volim. I taj bazen je uvijek iste razine. U njemu je boja uvijek tirkizna, i to je najsretniji, najmirniji bazen u svemiru. Bazen apsolutne sreće i zadovoljstva. U njemu se nalaze uspomene za samo nekoliko ljudi. Prva je bila moja sestra. Sad su u njemu moja djeca i moja nećakinja. To su ljudi koji imaju moju bezuvjetnu ljubav, i štogod učine, tako će biti dok postojim.
Drugi bazen je za ljude koji su mi bitni, koje volim, ali ne bez očekivanja. Neke od njih volim apsolutno i bez zadrške, ali ne mogu reći da nemam očekivanja od njih. Roditelje neizmjerno volim, ali imam od njih očekivanja. Nije bezuvjetna ljubav stoga. Muž. Volim ga, ali njegov (sve tamniji) bazen nije bez očekivanja. Prijateljice. Volimo ih, ali ipak od njih nešto očekujemo, makar se uvijek radi i o odnosu davanja i primanja, nije bezuvjetno.
Svaka osoba u mom životu ima svoj bazen. I s obzirom na količinu odanosti i ljubavi koju i sama svaki dan ulijevam u uspomene koje čine moj život, okružena sam tirkiznim, mirnim i sretnim površinama. Svako moje davanje pojačava tu smirenost.
Ali u životu sam imala nekoliko situacija gdje su mi se prelijevali bazeni. I tako sam to i prihvatila. I prihvatit ću i ubuduće ako je tako suđeno. Vjerujem da imamo utjecaja na svoje sudbine, ali da neke stvari treba pustiti da se dogode kako moraju. U ime mira, sreće i života onakvog kakav treba biti. Još moram napredovati i doći do toga da se ne moram i ne mogu u sve petljati, i forsirati situacije. To mi je najteže. Uvijek mislim da mogu još nešto napraviti, najteže mi je pustiti da nešto bude kako treba biti. Nekako se protivi mojoj naravi. Ali učim se... Pomalo...