Muke po poslu

Bog, dragi moji!
Prije svega želim vam se zahvaliti na krasnim komentarima koje ste mi ostavili u prethodnom postu. Drago mi je da me razumijete. Da, ja jesam žena i kao takva komplicirana, ali analiziranje o kojem sam pisala može razumijeti samo onaj koji je noći proveo budan sanjajući. Ne mogu to objasniti... Da se razumijemo, takva vrsta analize nije dobra, ne vodi ničemu. Nije to kršćansko preispitivanje savjesti, makar i toga kod mene ima puno. Radi se o nesigurnosti, o želji da sve bude dobro, o posvećivanju pažnje svakom detalju u životu, planiranju različitih scenarija koji bi se mogli dogoditi i kako bi mi reagirali u tim situacijama. Osobama kao što sam ja najgora stvar koja se može dogoditi je višak slobodnog vremena. Tišina, mir, i odmah krenu razmišljanja koja uskoro postanu samostalna, kao da se u mojoj glavi igraju filmovi koje više ne mogu zaustaviti. Često je to povezano i sa snovima, koji su tako realni da i nakon buđenja ostavljaju bol u kostima i pritisak u glavi. U toj jednoj ludoj glavi mojoj! No, kao što rekoh, odrastanje liječi sve, pa tako i sanjarske gluposti.

Ono o čemu sam danas htjela pisati nešto je drugo. Odmah da upozorim da nije za osobe osjetljivog želuca ili osjećaja za pravdu. Znate da sam na bolovanju. Prekjučer sam bila kod doktora, djetešce je predivno, živahno, mjere su mu baš kako treba. Jedino što naš mali sin voli ležati skroz nisko. Zato me jako pritišće mjehur, a kad me slatki bebo lupi po stidnoj kosti, znam vrisnuti od bola. I sad je vrijeme za usporavanje. Bliži mi se zadnje tromjesečje, i moram usporiti i pripremati se za porod. Osjetila sam to i sama, rekla sam vam da mi je drago da su pirevi iza mene jer da mi je to već postalo prenaporno.

Uglavnom, od početka moja trudnoća je rizična. Kako je slatki bebo rastao, tako je trudnoća počela nalikovati na normalnu. I dalje je moja maternica nenormalnog oblika. I dalje je to rizičnije za mene i bebu. Ali on se tako čvrsto drži, napravio si je puno mjesta i tako rastemo iz dana u dan. A nitko sretniji od mene.

Od prvog problema (neću sad pisati o tome, vi koji me čitate, znate što sam proživljavala), sam na bolovanju. Moja šefka je imala puno razumijevanja za mene, dobro joj je došlo odmoriti se od moje plaće, makar joj je falilo njeno potrčkalo. Rijetko je zovem jer svaki put kad se čujemo me jako uzruja. Samo dobar odgoj me sprečava da joj naglas ne kažem najgore psovke koje u glavi vrtim dok slušam njene zlobne komentare. Nije me sram to priznati, rado bih joj rekla da je zločesta i da nije dobra osoba i nek se goni u tri...

Kako vam to ide? Bila sam trudna negdje 7 tjedana, poslala mi je poruku da kako smo beba i ja. Kako lijepo od nje, mislim si ja. Odgovorim da ja ležim, čuvam trudnoću, a da je bebo dobro, da mu srce kuca i da nas to jako veseli. Stiže povratna poruka da kako mu već srce kuca, da to nije moguće, da su doktori pogriješili, tko zna što još može biti, NEK SE NE ZANOSIM!!! MOLIM??? MOLIM??? Nekako sam prešla toga, sve u nadi da sam krivo shvatila.

Sljedeća "predivna" scena se zbila u otprilike 16 tjednu trudnoće. Tada mi je ta "prekrasna" osoba rekla da će nam dijete sigurno imati Downov sindrom jer sam ja uzimala lijekove dok sam bila trudna. Nisam znala što reći, pokušala sam joj objasniti da su to lijekovi za održavnje trudnoće, da ne štete bebi i da ih ja moram piti, da su to nužno potrebni hormoni. Rekla sam joj spol djeteta, rekla je da su muška djeca prava djeca ( ), a da nam je ime koje smo izabrali bezveze. I ja sam glupa što joj išta govorim.

Pretposljednji put me zvala prošli tjedan, da malo popričamo o mom radnom mjestu. Da ima jako puno interesenata za moje mjesto, ali da ih ona odbija. Jer meni je toliko pažnje posvetila, i ne da joj se nekoga sad ispočetka učiti. Aha, jer teško je obučiti Cofleka da ti nosi poštu. A razlog zbog kojeg odbija nove pripravnike je taj da ću se JA IONAKO VRATITI BRZO NA POSAO, JER TKO ZNA ŠTO ĆE BITI S MOJOM TRUDNOĆOM, HOĆU LI JA UOPĆE RODITI I KAKO ĆE SVE TO PROĆI!!!!!!
Ja sam joj na to smireno rekla neka si slobodno uzme nekoga ako joj treba, a da ću ja uz Božju pomoć dijete roditi i biti s njim doma do siječnja 2008. godine!

I zove me biserka prije par dana s novostima. Uzela je novog pripravnika-muškog, moli da joj vratim ključeve. Nema problema. Nek se ne brinem, nisam dobila otkaz nego novog kolegu. Laknulo mi je. Ako Bog da, prije siječnja 2008. godine naći ću si novi posao i početi raditi u normalnom okruženju. A ne kod ove zlobnice kod koje sad radila bez radnog vremena za minimalnu plaću. Bit će što bude, ali meni će dijete biti na prvom mjestu. Ima još vremena, ali...

I sad objašnjenje... Moja šefka, vjerovali ili ne, nije loša osoba. Samo je jako bezosjećajna. Ona sama je u zadnju godinu dana imala dva spontana pobačaja, bilo mi je jako žao. Nakon kiretaže drugi dan je radila, i nije pokazala ni trunku emocija. Ja ne znam kako to netko može. Meni je nje na neki način žao, odrasla je bez mame i valjda ne zna biti taktična i pažljiva. To je jako dobro za posao koji radi, ali za međuljudske odnose ne baš. Sram ju može biti što mi je rekla sve što mi je rekla, a ona toga nije ni svjesna. Moram se naći s njom na kavi, obavit ću to, ali već me strah njene ljubomore i glupavih ispada.

I tako ja već sad planiram pred kraj porodiljnog naći drugi posao. Volim raditi, dobra sam radnica, i u pravoj sredini tek se moram pokazati. I nadam se da ću naći dobar posao, samo da bude normalan. Da sam zadovoljna. Da mogu popodne biti doma s malenim, a ne dolaziti na Dnevnik. Da nisam nesretna zbog posla.

Toliko za sad. Hvala na razumijevanju, voli vas candy.