O minama ironično

utorak , 14.11.2006.

Upravo sam odgledala dio emisije Radni ručak. Taman sam marendala jabuku, mislila o lijepim stvarima, kako unosim vitamine u tijelo, kako bebo raste kad ja zdravo papam.
I scena stvarnosti... djeca koja su stradala od mina. U Škabrnji. Prikazali su dvije curice i jednog dečka, dobi od 8 do 13 godina. Prva curica ima gelere pored srca i trajno neposobnu desnu ruku. Druga curica ima gelere po cijelom tijelu i nogama. Dečko je 100% invalid. Jako je lijep taj dečko, nasmijan, ali kad su ga pitali ide li mu sve to na živce, samo je sramežljivo kimnuo glavom. Prikazali su ga kako sjedi na kauču obiteljske kuće, izgleda sasvim normalno, tek je niski kut snimanja otkrio dvije zakržljale noge pune metalnih šipki. Sad je dobro, može hodati, čak je počeo raditi i tjelesni, govori dječakova mama. Jedino što opet mora na tko zna koju operaciju na polugodištu.
Osim prikazane djece ima još djece koja su nastradala u Škabrnji. Neki se nisu htjeli pokazati pred kamerama jer o tome ne govore. Ta djeca nisu od iste majke, ali imaju jednu zajedničku stvar, svi su susjedi, iz istog mjesta, i svi su stradali na jednak način.
Obitelji prikazane u današnoj RR emisiji vratile su se kući u svoje obnovljene domove, s dokumentima da su okućnice razminirane. Očito nisu bile jer su im djeca stradala u vlastitom dvorištu. Mještani su samostalno skupljali novac nakon što su vidjeli da su zaboravljeni, a djeca stradavaju, i svako toliko iskopaju neku novu minu. Posljednja "nepostojeća" mina iskopana je u svibnju ove godine.

Nakon zaista potresnog priloga kreće uvažena ekipa. Veliki humanist i asketa Ivica Mudrinić, jer se preko HT-a pokreće telefonska akcija prikupljanja novca za razminiranje okućnica. Zatim omiljeni zagrebački Hercegovac i pijanac Milan Bandić, koji se tu našao jer je veliki prijatelj grada Vukovara, hvala mu. Direktorica HRT-a Marija Nemčić jer je naša jedina prava televizija prikazala sve to...
Uglavnom, jedan do drugoga našli se stručnjaci za tu temu.

Zašto nisu pozvali u goste tehničare koji su bili odgovorni za razminiravanje područja gdje su djeca nastradala? Ne, jer onda bi isti rekli da su razminirali točno koliko im se reklo i u skladu s plaćom koja je toliko privlačna da je po humoru u rangu onih penzionerskih primanja.
Zašto nisu pozvali gospodu političare da objasne kako su mogli dozvoliti da se obitelji pune nade vrate u svoje domove i nastradaju? Zato jer mi moramo slijediti plan EU, i toliko i toliko obitelji se treba vratiti, i zato trpaj, guraj, ispunjavaj taksu, pa valjda će sve biti dobro, nek nam Bog pomogne.
Zašto nisu zvali nekog iz vlade da objasni zašto nema novca iz državnog proračuna za razminiravanje koje znači sigurnost građana lijepe nam naše? Jer bi uvaženi ministarski glasnogovornici opet bacali brojke koliko je ova ili ona vlada uspješna po tom pitanju i u kojem postotku, i da će se sve razminirati jako brzo, ma za nekih 50, 60 godina će valjda i te minske beštije same od sebe zahrđati pa čemu trošiti pare?
Zašto nisu pozvali gospodu iz EU? Mi skačemo na svaki njihov mig, pa nek pokažu malo dobre volje na način da sačuvaju pokoju dječju rukicu, nogicu, da ne kažem djetinjstvo i život? Zato jer ćemo mi od Europe dobiti puno novaca, samo se treba još malo strpiti, još malo prodati, još malo i ako se ne raspadne u međuvremenu, evo nas u Europi.

Eto... razočarana sam... obitelji vode sudski spor protiv države, želim im uspjeh. Ja sam za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, kao što rekoh, ako poživi ta ista unija. Ja sam za humanitarne akcije, i zato zovite svi 060-9006, ako želite donirati 6 kuna da bi se razminiralo pola kvadratnog metra nečije okućnice. Kao i sve akcije u nas, i za ovu se samo možemo nadati da će novac doći u prave ruke. Ako netko smatra da ima važnijih stvari na svijetu, nek ne zove. Ali i njegovo će dijete jednom ići na izlet u neko staro ratno područje. Možda i njegova baka kao i moja nikad do kraja života neće moći prošetati pokraj Save jer je nasip pun mina. A odrasli su na Savi...

Ljudi dragi, stojte dobro, voli vas candy.


komentiraj (36) * ispiši * #

Mišolovka

ponedjeljak , 06.11.2006.

Dragi moji!

Razlog mog izbivanja kako s bloga tako i iz vlastitog stana je promjena svih prozora u našem stanu.
Naime, kad smo prije dvije i kusur godine doselili u ovaj naš predivni kvart i u ovaj naš predivni mali stan, imali smo jako malo radova jer su ljudi koji su tu živjeli prije nas s dobrim ukusom i puno novca renovirali kompletno cijeli stan. Samo smo ga izglancali, prebojali sve sobe i uselili. Jedino što smo znali da moramo promijeniti su prozori koji su zaista loši. I tako smo mi radi financija i raznoraznih drugih razloga odgađali postavljanje pvc prozora, ali kako bebo dolazi, sad smo to morali obaviti. Zgrada nam je mlađa od 20 godina i sve je kvalitetno, osim šugave trule stolarije.
I tako smo mi punih 8 dana preselili kod mojih dok su majstori haračili stanom. Cijelo vrijeme ih je nadgledao Božo, stručnjak za većinu majstorija, pa tako i ovu. I zbog toga nam je sve savršeno, malo toga su skršili, a prozori su predivni. Dane su moji roditelji, mužić i svekrva provodili čisteći naš stan, a ja sam se za to vrijeme tovila, odmarala i željela da mogu čistiti s njima, ali zabranjeno mi je radi silne prašine koja je za bebina mala i još nerazvijena pluća opasna.
Prošli četvrtak spavali smo u našem toplom domu. Cijelu noć sam spavala kao mala beba, osim što sam se par puta probudila radi nekog šuškanja. Cijeli stan je još bio prepun vrećica s alatom i naših neraspakiranih stvari pa sam zaključila da je to izvor buke.
Međutim, sutradan sam primijetila da mrvica koje su bile na podu ispod kuhinjskog stola više nema. Ja htjela pomesti, a ono sve čisto. Ja zbunjena.

I tako, subota navečer, ja gledam dvd, odličan nastavak Underworld 2 (iako nisam ljubitelj tog žanra), i po stoti put te večeri odem na wc. Da ne duljim, u wc-u smo se nalazili i ja i mužić. Ja sam sjedila na wc školjki, a on ispred mene (nismo radili ništa perverzno, a što smo radili, ostavit ću za sebe). I skužim ja neku sjenu kako je protrčala iz spavaće sobe prema hodniku. A kroz otvorena vrata od wc-a se vidi hodnik. I sasvim mirno kažem mužiću: "Imamo miša". A on će meni: "Nemoj me zajebavati." A šta da mu kažem? Nisam bila sigurna, nešto je protrčalo, veće od žohara (nikad ih nismo imali, kuc-kuc), manje od mačke, crno brzo stvorenje nalik na miša. I šta sad, ništa ne radi, ajde, ujutro ćemo srediti miša.
Inače sam protiv kupovine nedjeljom i nikad to ne prakticiram jer je to jedini dan za obitelj i ne treba ga trošiti na kupovinu namirnica nego na papanje, šetnju, druženja i ostale ugodne stvari. Ali iznimka pod šifrom nepozvani miš nas je natjerala u Pevec gdje smo pazarili ljepilo za miša i mišolovku. Na moje inzistiranje mišolovka je takva da ga ulovi kao u kavez i onda ti miša pustiš neozlijeđenog van. Ljepilo nisam imala pojma kako djeluje. Božo je naravno i za to stručnjak, pa nas je uputio u sve tajne mišolova.
Ono što je bilo zanimljivo, uopće nisam paničarila, iako nisam mogla vjerovati da imam miša u stanu. Kako je stan danima bio širom otvoren, on se uvukao, a bolje bi mu bilo da nije. Ja sam ga htjela ukloniti jer miševi prenose razne zaraze, a u mom stanju to baš i nije pametno. I plus cijeli stan kompletno dezinficiran, a neki miš sad harači nepozvan.
Mužić je pripremio ljepilo u obilnim količinama, a ja mišolovku, tako sam navijala da se tamo ulovi, pa da ga možemo pustiti. Dala sam mu ime. Fićo, skraćeno od Filip. Rekao je mužić da sam mu jako slatka. Imala sam sljedeći plan, mi ulovimo Fiću, i ako nam se svidi, odvedemo ga veterinaru da ga pregleda, i kupimo mu kavezić i držimo ga kao ljubimca. Hranimo ga i sve. Valjda Oka ne bi bila ljubomorna. U čemu je razlika imati hrčka ili malog mišića?

Sinoć smo kasno išli spavati, ja sam čitala, a mužić je učio za brokerski ispit. Poslije 1 utonuli smo u san. Odjednom sam čula krik. CIIIIJUUU. CIIIIIIIIJUUUUUUUU. Ajme, majko. Uhvatio se na ljepilo i pati. Ajme, majko. Budim mužića, on kaže nećemo ništa sad, nego ujutro, nek krepa na ljepilu, ionako mu je gotovo ako se na ljepilo uhvatio. Žao mi ga, umoran je, a rano se ustaje. Ok. Čekam dok nije zaspao, i ustajem, izlazim na hodnik i ugledam prestrašan prizor. Mali miš totalno umočen u ljepilo trese se i pokušava izaći. Totalno sam šokirana. NE mogu vjerovati. Plućica mu se brzo miču, cijelo tijelo mu se trese dok se koprca i lagano umire. Nisam mogla ostati sabrana, počela sam plakati: "Ajme, pa mali je, jadničak, mali, jadan miš, zašto si išao na ljepilo? Pa šta ću sad s tobom?". Šta da radim, kako da ga spasim, da ga izbacim zajedno s ljepilom van, pa ako se oslobodi da zgiba u pridodu? Ali kako ću ga iščupati, ne smijem mu blizu, a uostalom, malo me i strah. No, naravno da sam probudila mužića. Presretan izlazi iz sobe uz psovke: "U pm, ti nisi normalna, ulazi u krevet, odvratan je, gnjusan, nek krepa, da ga nisi dirala." Pokušavam mu objasniti svoj plan, ili barem pokušavam izmoliti da ga iznesemo na balkon da ga ne slušam kako proizvodi te krike. Nema milosti, miš ostaje gdje je, ne mičemo ga do jutra, a mi idemo spavati. I dalje plačem, cmizdrim kao curica da sam ubojica, da je i taj miš Božje stvorenje, da zašto smo ga ubili... Odlazim u krevet, žao mi je mužića više nego miša koji umire. Ne možemo zaspati. Znam da je barem jednom dijelu mužića isto žao malog mišića. Nakon silnih prevrtanja, još pokoje suze i mišjih krikova, zaspemo.
Budimo se prije 7, miš je još živ, koprca se. Mužić ga sav užasnut baca u smeće, ali tako da mu je ostavio mjesta za izlazak (tako mi je barem rekao). Pijemo kavu, mužić tursku, ja Bianku, i pričamo o protekloj noći. Meni su se hormoni smirili, i sama vidim da sam pretjerala sa svojom djetinjastom reakcijom. Miš je ružan i opasan, sve je to meni jasno, ali zar je morao otići u takvim mukama, pa nitko to nije zaslužio, tako strašnu sudbinu. Nadam se da se ova epizoda neće nikad ponoviti, ali znam jedno. Ako ikad budete imali problema s miševima, ja vam od srca preporučam mišolovku, nipošto ne ljepilo.
Eto, toliko o ovoj avanturi.

Netko me pitao da kako je Bebo, da napišem i o njemu pokoju riječ. Ma, mi smo super. Mama ima dvije modrice na trbuhu od svog živahnog sina. Djetešce je aktivno, voli se maziti, često nam pokazuje obrise svoje slatke guze i regira na naše dodire. A mi se topimo i čekamo siječanj i dan njegova rođenja.

Do čitanja, budite dobri ljudi, živite dobro, i mislite dobro. kiss

PS. Komentiram vas sve sutra, sad prepuštam laptop mužiću.

komentiraj (35) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>