Je li Candy pogodila spol slatkog bebota?
subota , 29.07.2006.Ovo će biti radostan i lijep post. 
Zašto vam se ne javljam? Umorna sam. 
Ozbiljno, ako ujutro idem kod doktora po ovoj vrućini, cijeli dan ne mogu sebi doći. Čak kumici svojoj već tri dana ne odgovaram na poruke jer ne stignem. 
A kad nisam umorna (nakon svakodnevnog višestanog spavanja), onda sam negdje. Da, da, dragi moji, dobila sam zadatak šetati se, lagano gibati. Jer počela su me boliti leđa, i daljnje ležanje bi samo pogoršalo stanje. Mislim, da moram, bih ja, ali sve je super.
Sve je super! Nije savršeno, ali s bebom je sve savršeno. A naš slatki bebo je centar mog svemira, moja najčešća molitva i jedina stalno prisutna misao.
Svečano objavljujem da je moja intuicija bila u pravu. Sanjala sam naše malo zlato, našeg malog sina... I bila u pravu, jer na zadnjem uzv na kojem smo skupa bili, slatki bebo nam je velikodušno pokazao dvije male kuglice i jednu malo veću kuglicu. Rekao mi je mužić da ne govorim da ima kuglice, da nije lijepo, šta ako me bebo čuje. A jutros me pitao:"Pa valjda će mu narasti?" Jako me to nasmijalo, a ono-mužić ozbiljan, pa sam sam ga utješila da će sigurno biti jako dobro obdaren na tatu, i da se ne brine. 
Ha-ha, nije mužić više jedini u obitelji koji ima jaja, trenutno ih imam i ja. Inače, mužić je lud od ponosa i sreće. Mislim da nije zato što je muško već zato jer je na uzv vidio bebu kako se miče, cucla prst, kako je savršena, a to što znamo spol je samo dodatni bonus. Sve mjere su dobre, bebo lijepo raste, a mi smo presretni zbog toga i samo o njemu mislimo. Jedva čekamo da se rodi, i već planiramo i curicu jednog dana. Malu princezu koju ćemo totalno razmaziti. Ja vam inače spadam među one koji mogu imati troje djece istog spola, i da nije bitno. Tri kćeri, super! Tri sina, super! Mužić bi volio obavezno imati i kćerkicu. Uf, di smo mi otišli s maštanjem. Ajde prvo da se ovo čudo sretno i zdravo rodi. 
Prijavljujem poboljšanje društvenog života. Sinoć me mužić vodio na večeru, kako je super bilo 
. Večeras dolazi moja najdraža sestričina iz Županje, ostat će par dana sa svojim zaručnikom. Mužić je na godišnjem pa planiramo ići na Krk sljedeći tjedan, ako sve bude ok. Joj, kako se veselim, i zbog njega, treba mu odmor. A moj mužić je prošli tjedan odbio posao na kojem bi zarađivao 4 i pol puta više od moje trenutne plaće. Bitno da je on zadovoljan...bit će para, a uostalom, nama je portfelj dionica dobar dodatni izvor zarade.
Razmišljam i o svojoj karijeri, ali o tome u drugom postu.
Čujemo se danas, sutra, dragi moji, a onda nadam se tjedan dana ne.
I dalje smo suhi kao barut, volimo se mentalno, duhovno i to je lijepo. 
Voli vas candy.
komentiraj (55) * ispiši * #
Struja misli (najnesređeniji post dosad) + UPDATE
utorak , 18.07.2006.Dragi moji!
Evo mene opet na režimu mirovanja, izgleda da ja ipak ne mogu glumiti da imam normalnu trudnoću, čim se malo (ali stvarno malo) aktiviram, tijelo mi se pobuni.
Za vikend nisam išla na Krk, jer je mužić radio u subotu cijeli dan. Ali zato smo u nedjelju išli na kupanje. Bože, kako je lijepo bilo. Okupala sam se dva puta, malo šetala i puno ležala u hladu borova.
I onda jučer rano ujutro, paf... Šok, razočarenje, nevjerica. Opet isti stari problemi. Kad sam došla kod doktorice, odmah mi je rekla da ne brinem, da mi vjerojatno fali taj hormon koji cijelu trudnoću pijem, a nedavno sam prestala piti. Na uzv-u beba divna, živahna, srce kuca. Samo mi je to bitno. Jebeš sunčanje, kupanje, kave, izlete, ništa me nije briga. Bojala sam se da sam čudovište koje je jednim kupanjem da ugodi svojoj guzici ugrozilo vlastitu bebu. Da sam svojom šetnjom poljuljala bebinu kućicu i učinila mu neugodu. Paranoja, ljudi moji, paranoja...
Uglavnom, nije zbog kupanja... Čim sam popila prvu tabletu, problemi su nestali. Hvala Bogu. I sad sam opet na lijekovima, mirujem ovaj tjedan strogo, a i nakon toga moram paziti. Nema problema. Ionako mi je svaki korak opterećenje. Mužić se dere na mene kad si sama hoću spremiti jaje na oko. A nitko mi ne sprema dobro jaje na oko, samo ja. Jer ako je samo trunčica onog ljigavog, ne mogu to jesti. I zato si to najbolje sama spremam. I onda mi on sve pripremi, ja sjednem na stolicu i pečem si jaja. A on divlja oko mene, dere se i svašta mi kaže. Da ne riskiram život našeg djeteta. Jer sam tvrdoglava, i da šta mi se sad jedu jaja na oko, a on mora raditi. I bla bla bla der der der.
Znam da sam grozno tvrdoglava i da ga izluđujem. Ali ja sam cijeli dan sama. Cijelo vrijeme sam posvećena samo bebi. Samo čekam ljudsko biće da malo popričam s nekim. Da me netko pomazi. Da ne moram jesti sama. Čekam svog mužića od kojeg previše očekujem. Da svaki dan bude posvećen samo svojoj trudnici. Dobre volje, s potpunom pažnjom. Da nikad pogrešno ne shvati moja silna trabunjanja jer ja pričam previše i najbolje me je ne uzimati za svaku riječ. Da nikad ne povisi glas na mene i ne kaže mi ništa što ne misli. Barem ne dok sam trudna. Od početka trudnoće sam dobre volje, pozitivna, nasmijana. Nisam se još požalila da mi je dosadno, da mi je teško, ni neću. Lako je vikati na mene. Teško je biti pažljiv. A ja uopće ne reagiram, jer da reagiram, uzrujala bih se, a to ne smijem.
Danas sam zbunjena, umorna, usamljena. I sretna. Jer iako imam muža Dalmatinca koji se zna ne baš lijepo ponašati, opet je za mene savršen. Znam da nije lako trpiti moja prigovaranja i perfekcionizam. I iako nam je većina dana sretna, opet ima dana kad me moj savršeni mužić učini neizmjerno tužnom. Jer zaboravi da ako mi nešto mora reći, da mi kaže na lijep način, bez deranja, ružnih riječi i indijanskog plesa. A indijanski ples je kad mužić u napadu divljanja maše rukama i nogama, uz zvučnu kulisu dotojnu pravog Balkanca, i mene podsjeća na indijanski ples zazivanja kiše. I da se razumijemo, većinom su njegovi živčani ispadi rezultat mojeg napornog "pilanja", "gušenja", ženskih ispada koje ni sama ne razumijem. Ali sad sam trudna, trebao bi se kontrolirati. Da barem nije tako, i njemu je teško, radi puno, dvori mene, ne znam kome je teže, ali zašto se ne bi ponašali kao da nam je lako. Zaljubljeni smo, sretni, čekamo bebu. Ma kakvi. Kad je on nervozan, ne možeš ti do njega. Kasnije mu bude žao, uvijek je tako. A meni treba pažnja u ogromnim količinama. Osobito jučer i danas.
O čemu ja pišem? Pojma nemam. Sve je super. Samo imam potrebu reći nešto. Onako ženski, blesavo... Možda se mužić naljuti što sam razotkrila indijanski ples javnosti. Ali kao i inače, sve što ovdje pišem o nekome, ta osoba to već zna. Bezbroj puta sam mu rekla da mi smeta ta njegova strana. Imam i ja stranu koju on ne voli. Ali ja bih je obuzdala da je on trudan, i da doma čuva naše dijete. To sam htjela reći.
Ne morate komentirati ovaj post. To i nije post. To je struja misli.
Nemoj se ljutiti mužiću, što prvi put pišem loše o tebi. Dozvoli mi da se izrazim ovako jer me to muči i ne znam što da radim. A ionako svi znaju da unatoč manama, imaš milijardu vrlina i da si najbolji muž na svijetu, tako da ti ego nije ugrožen.
Sve je ok.
Voli vas candy.
UPDATE:
Dragi moji, mužić i ja smo jučer imali prvu blog svađu (kako je on to nazvao). Rekao ja da sam ga prikazala kao čudovište, a on se tako trudi oko mene. I da ako nemam što lijepo za reći, da bolje šutim. S druge strane, ja sam napisala istinu, kako se osjećam. Iako, moram priznati da sam ga možda podsvjesno htjela kazniti jer je bio nepažljiv prema meni. Pravi razlog je bio onaj zbog kojeg pišem blog-isušni ventil. Nekad zaboravim da to ipak čitaju ljudi, a ja sam tako glupo iskrena, pa onda iznosim našu intimu u javnost.
Mužić je bio povrijeđen, mislim da sam dotukla dalmatinski ego. Oprostio mi je, sve je super, ali ubuduće ću biti pažljivija kad budem javno blatila najboljeg muškarca kojeg poznajem. Da, on ima svoje mane, imam i ja. Ali ne mora za to znati cijela Hrvatska.
Bila bih sretnija da se nikad ne posvađamo, ali ipak mi imamo realan brak...
Volim tog svog Dalmatinca, žao mi je da sam ga povrijedila svojim slovom. On glumi macho mana, ali isto je osjetljiv. Neću više pisati, dovoljno sam napisala. Danas mi je jako sladak taj moj mužić. Danas žalim što se ne mogu uvući s njim u krevetac. Danas žalim što tako puno mislim i što sam tako komplicirana. Danas žalim što sam zaboravila da sam trudna i zato sklona hormonalnim divljanjima. Danas sam dobre volje i svjesna svoje sreće. Svjesna svog divnog muža koji izgubi živce samo zbog moje tvrdoglavosti. Danas žalim što jučer nisam pomislila kako bi meni bilo da on na svom blogu piše o mojim manama i kako ga izluđujem (a mogao bi o tome pisati).
Nudim (opet) javnu ispriku svom mužiću za prethodni post. I znam da mi on već danas ništa ne zamjera jer, kao što rekoh, najbolji je muž na svijetu.
A vas voli candy.
komentiraj (55) * ispiši * #
Kako je prošlo na zadnjem liječničkom pregledu
utorak
,
11.07.2006.
Dragi moji!
To sam ja, Candy.
Prije svega vam hvala na onako lijepim komentarima koje ste ostavili mom mužiću. Kao što znate, on je Dalmatinac, a znate kakvi su Dalmatinci i njihov ego. Veeeeliki. 
A sad evo i mene. Primijetili ste da otkako sam stalno doma rjeđe pišem. A prije sam imala milijardu obaveza i sve sam stizala. E, kako ja funkcioniram, ako imam puno, puno obaveza, lijepo se organiziram i sve napravim. Kad imam cijeli dan prazan, opustim se, stalno si govorim, imaš vremena, i na kraju ništa ne stignem. Ali ništa. Cijeli dan sam doma, nije mi dosadno, a šta radim? Pojma nemam, puno čitam. Spavam. Gledam tv. Igram playstation. Kradem Bogu dane. E, sad sam odlučila biti malo aktivnija. Zato što mogu!!! Da, da, i ja mogu prošetati malo, čak i ići na more. Ali, znam ja šta vas zanima, možemo li se napokon seksati. Neeee. 
Bila sam na pregledu u četvrtak. Prvi put otkako sam trudna išla sam na pregled opuštena. Dobro sam se osjećala, i imala sam i dalje sve simptome koji su me upućivali na to da bebica napreduje. A taj dan mi je bio kao praznik, nakon što tri tjedna nisam izašla iz stana, odlazak liječniku bio mi je poput dugo iščekivanog izleta. Doktorica koja mi vodi trudnoću je "socijalna", hvaljena kao jedna od boljih u Rijeci, što ja dosad mogu samo potvrditi. Jedini je problem što ima previše pacijentica, pa su uvijek strašne gužve. Čak i trudnice čekaju u redovima, jer i nas ima puno. Ali uvijek ima mjesta za sjesti, wc je blizu, šta mi više treba. I tako, čekam ja pregled, i mislim čistu pozitivu. Prvo pregled kod sestre. Tlak savršen 120/80, to me nasmijava jer mi je doma 105/55. Kaže sestra, nizak tlak ne smeta, visok tlak je opasan. Ajde, dobro. Na vagu...smršavila pola kile od početka trudnoće. A šta ću ja... kad nemam apetita, a svaki spomen na hranu mi izaziva depresiju, ili gore, napadaje povraćanja. "Nisam vam ja mršavica, pogledajte koliko sam ja kila imala prije trudnoće, pa imam ja zaliha za cijelu trudnoću". Kaže ona, vi ste prava žena (ha, ha, ha), a kile ćete brzo početi nakupljati, vidjet ćete.
I uđem kod svoje nasmiješene doktorice na pregled. Prvo me pregledala ručno i kaže, sve super napreduje, idemo sad na ultrazvuk. Proučava ona ekran, proučava, mjeri nešto, i okrene ekran prema meni, a ja ne kužim. Na ekrančiću neka velika beba maše, otkud joj to? 
Kaže doktorica:"Pa, ovo je već prava beba." Ajme, majko, to je moja prava velika beba. Nisam mogla vjerovati, kao da sam gledala televiziju, nisam mogla vjerovati da se to razvijeno biće nalazi u meni... Beba je bila budna, pa sam je vidjela kako maše, miče rukicama i nožicama. U jednom trenu se zaletila s jednog kraja mjehurića u kojem živi i pliva na drugi. To je izgledalo kao da se zabavlja tamo u meni, izvodi vratolomije da joj brže vrijeme prođe... Meni su suze tekle po licu, nisam mogla vjerovati da je to istina, da bebica ima već sve prstiće, male ušice, slatko lice... PREDIVNA JE TA NAŠA BEBA!
Cijelo vrijeme sam mislila na mužića, koliko bi bio oduševljen da može vidjeti te pokrete. Sljedeći put obavezno idemo skupa. Nećete vjerovati, ali čak mi rekao da bi i on volio biti trudan, da je malo ljubomoran na moje stanje. Jedva sam se suzdržala od smijeha, ali on je bio ozbiljan.
Smanjila mi je dozu lijekova, dozvolila laganu šetnju od 10 minuta, odlazak na plažu (bez sunčanja, plivanja, ronjenja)...Ma, super! I dalje se moram paziti, i većinu dana mirovati, ali moći ću normalno živjeti. Izašla sam iz ordinacije s osmijehom od uha do uha, sretna kao nikad u životu. I još uvijek sam. 
Eto, dragi moji. Sad odmaram, i uživam. U subotu smo bili kod kumova posjetiti našu najdražu malu bebu koja je prošli petak slavila godinu dana. Cijelo vrijeme sam gledala to slatko djetešce i mislila kako će se već sljedeće godine igrati s našim sinom. Ili kćerkicom... Makar mene ne pušta feeling da nosim sina. Iako su curice slađe, poslušnije, ma bolje... Kao što rekoh, nije važno, ali jako sam znatiželjna, možda na sljedećem pregledu bude dovoljno velika beba da nam pokaže što je.
Vidim da po je po dosta blogova zastoj, ljudi su na godišnjem... I mi planiramo neku mini verziju, otići do Krka i uživati u skladu s mojim stanjem.
Pozdrav svima, voli vas candy.
komentiraj (50) * ispiši * #
MUŽIĆEV POST
srijeda , 05.07.2006.Prvo čestitke Talijanima.
Vaša draga sublogerica, a moja ženica Candy teške me je muke pustila da sjednem za laptop i napišem post na njezinom blogu. Ti ćeš pisati??? Pa kako, zašto??? U nevjerici me je pripustila njezinom "svetom" mediju putem kojega u posljednje vrijeme iskazuje svu (ili možda još ipak ne svu) literalnu kreativnost - blogu.
Uvijek je puno pisala i osjećala potrebu da se literalno iskaže, a osim toga je i komunikativna i društvena tako da je blog zaista idealan medij za osobu poput nje.
No da odgovorim na njezino pitanje - laćao sam se laptopa i ovog posta kako bi Vam predstavio i sebe - Candy-inog mužića i svojevrsnog njezinog antipoda. Dok je Ona, kako je na ovim stranicama sama za sebe napisala između ostalog "osjetljiva, analizirajuća, kreativna, puna ljubavi za cijeli svijet" ja, njen mužić sam puno prizemniji. Najdraži film "Balkanski špijun", najdraža knjiga "Inteligentni investitor", najdraža pjesma "Kao nikotin".
Po ovom uvodu možete zaključiti da će ovaj post biti ponešto različit od onih Candy postova koje ste do sada čitali i koje ćete (hvala Bogu) nadalje čitati i koje volite. Ali dozvolite mi i Vi ovu malu uzurpaciju i dozvolite mi da Vam predstavim sebe i svoj Cilj.
U svojem jednostavnom životu imam i svoj maleni cilj - sreću i zadovoljstvo moje male, ali rastuće obitelji. Jedan od načina postizanja te sreće je i zadovoljstvo svojim poslom, kvalitetom života, količinom slobodnog vremena i financijska neovisnost - neovisnost od dosadnih poslova, gušenja i stresa.
U Dalmatinskoj strani moje obitelji muškarci nakon 50-te godine svojeg života više ne rade, riješe se većine stresa i poslovnih pritisaka, a to su do sada postizali na najrazličitije načine.
Evo kako sam ja zamislio postići sve ovo gore navedeno.
Od 1997. godine, s početnim kapitalom od 1.500 DEM započeo sam s investiranjem na burzi. U međuvremenu dosta je vode proteklo, ja sam dobivao i gubio razne zanimacije, ali burza je uvijek ostala medij kroz koji sam se mogao najbolje izraziti. Nema foliranja. Nema nepravdi. Ili si dobar i dobivaš ili si ovca i gubiš. Sve ovisi o tebi i tvojoj analitičkoj sposobnosti, ali i sposobnosti predviđanja i imaginacije. Poker u kojem, uz puno truda, možeš predvidjeti koju ćeš slijedeću kartu dobiti - san svakog gemblera.
Devet godina kasnije, početkom 2006. postavio sam si Cilj (izražen u novcu, glavnom mjerilu ove igre) koji bi trebao dostići do kraja godine. Tržište je dobro, prognoze su odlične, a Cilj je bio totalno nerealno velik. Za mene koji sam rastao u skromnoj obitelji taj iznos u životu nisam vidio.
30.06.2006. taj nerealno velik Cilj je ostvaren i premašen, a naša mala i skromna obitelj vlasnik je (istina u promilima) malih banaka, šećerana, hotelskih kuća, rudnika i termoelektrana, raznih “fabrika” i “preduzeća” po cijelom Balkanu. I dalje su nam ostali svakodnevni problemi, krediti i ovisnost o našim plaćama.
Ali, portfelj raste, a postavljen je i novi Cilj - ovaj puta onaj koji donosi potpunu neovisnost od dosadnih poslova, šefova, onaj koji donosi kvalitetu života i slobodno vrijeme. Nikakav luksuz, samo sloboda.
Naravno da znam da Cilj i ne mora uspjeti i da možemo opet početi iz financijskog početka. Ako ne uspije nema veze - bitno je da smo živi, zdravi i na okupu, ali lijepo je nešto poduzimati i imati osjećaj da nešto pokušavate napraviti, a ne sjediti i kukati nad sudbinom malih plaća.
Evo sad ste upoznali i onaj prizemniji, zemljačkiji dio Candy-ine obitelji. Pozdravljam Vas i ostavljam puno boljim i romantičnijim postovima moje ženice.
Pozdrav
Mužić
komentiraj (33) * ispiši * #