Struja misli (najnesređeniji post dosad) + UPDATE

Dragi moji!

Evo mene opet na režimu mirovanja, izgleda da ja ipak ne mogu glumiti da imam normalnu trudnoću, čim se malo (ali stvarno malo) aktiviram, tijelo mi se pobuni.
Za vikend nisam išla na Krk, jer je mužić radio u subotu cijeli dan. Ali zato smo u nedjelju išli na kupanje. Bože, kako je lijepo bilo. Okupala sam se dva puta, malo šetala i puno ležala u hladu borova.

I onda jučer rano ujutro, paf... Šok, razočarenje, nevjerica. Opet isti stari problemi. Kad sam došla kod doktorice, odmah mi je rekla da ne brinem, da mi vjerojatno fali taj hormon koji cijelu trudnoću pijem, a nedavno sam prestala piti. Na uzv-u beba divna, živahna, srce kuca. Samo mi je to bitno. Jebeš sunčanje, kupanje, kave, izlete, ništa me nije briga. Bojala sam se da sam čudovište koje je jednim kupanjem da ugodi svojoj guzici ugrozilo vlastitu bebu. Da sam svojom šetnjom poljuljala bebinu kućicu i učinila mu neugodu. Paranoja, ljudi moji, paranoja...
Uglavnom, nije zbog kupanja... Čim sam popila prvu tabletu, problemi su nestali. Hvala Bogu. I sad sam opet na lijekovima, mirujem ovaj tjedan strogo, a i nakon toga moram paziti. Nema problema. Ionako mi je svaki korak opterećenje. Mužić se dere na mene kad si sama hoću spremiti jaje na oko. A nitko mi ne sprema dobro jaje na oko, samo ja. Jer ako je samo trunčica onog ljigavog, ne mogu to jesti. I zato si to najbolje sama spremam. I onda mi on sve pripremi, ja sjednem na stolicu i pečem si jaja. A on divlja oko mene, dere se i svašta mi kaže. Da ne riskiram život našeg djeteta. Jer sam tvrdoglava, i da šta mi se sad jedu jaja na oko, a on mora raditi. I bla bla bla der der der.
Znam da sam grozno tvrdoglava i da ga izluđujem. Ali ja sam cijeli dan sama. Cijelo vrijeme sam posvećena samo bebi. Samo čekam ljudsko biće da malo popričam s nekim. Da me netko pomazi. Da ne moram jesti sama. Čekam svog mužića od kojeg previše očekujem. Da svaki dan bude posvećen samo svojoj trudnici. Dobre volje, s potpunom pažnjom. Da nikad pogrešno ne shvati moja silna trabunjanja jer ja pričam previše i najbolje me je ne uzimati za svaku riječ. Da nikad ne povisi glas na mene i ne kaže mi ništa što ne misli. Barem ne dok sam trudna. Od početka trudnoće sam dobre volje, pozitivna, nasmijana. Nisam se još požalila da mi je dosadno, da mi je teško, ni neću. Lako je vikati na mene. Teško je biti pažljiv. A ja uopće ne reagiram, jer da reagiram, uzrujala bih se, a to ne smijem.
Danas sam zbunjena, umorna, usamljena. I sretna. Jer iako imam muža Dalmatinca koji se zna ne baš lijepo ponašati, opet je za mene savršen. Znam da nije lako trpiti moja prigovaranja i perfekcionizam. I iako nam je većina dana sretna, opet ima dana kad me moj savršeni mužić učini neizmjerno tužnom. Jer zaboravi da ako mi nešto mora reći, da mi kaže na lijep način, bez deranja, ružnih riječi i indijanskog plesa. A indijanski ples je kad mužić u napadu divljanja maše rukama i nogama, uz zvučnu kulisu dotojnu pravog Balkanca, i mene podsjeća na indijanski ples zazivanja kiše. I da se razumijemo, većinom su njegovi živčani ispadi rezultat mojeg napornog "pilanja", "gušenja", ženskih ispada koje ni sama ne razumijem. Ali sad sam trudna, trebao bi se kontrolirati. Da barem nije tako, i njemu je teško, radi puno, dvori mene, ne znam kome je teže, ali zašto se ne bi ponašali kao da nam je lako. Zaljubljeni smo, sretni, čekamo bebu. Ma kakvi. Kad je on nervozan, ne možeš ti do njega. Kasnije mu bude žao, uvijek je tako. A meni treba pažnja u ogromnim količinama. Osobito jučer i danas.

O čemu ja pišem? Pojma nemam. Sve je super. Samo imam potrebu reći nešto. Onako ženski, blesavo... Možda se mužić naljuti što sam razotkrila indijanski ples javnosti. Ali kao i inače, sve što ovdje pišem o nekome, ta osoba to već zna. Bezbroj puta sam mu rekla da mi smeta ta njegova strana. Imam i ja stranu koju on ne voli. Ali ja bih je obuzdala da je on trudan, i da doma čuva naše dijete. To sam htjela reći.
Ne morate komentirati ovaj post. To i nije post. To je struja misli.
Nemoj se ljutiti mužiću, što prvi put pišem loše o tebi. Dozvoli mi da se izrazim ovako jer me to muči i ne znam što da radim. A ionako svi znaju da unatoč manama, imaš milijardu vrlina i da si najbolji muž na svijetu, tako da ti ego nije ugrožen.

Sve je ok.
Voli vas candy.

UPDATE:
Dragi moji, mužić i ja smo jučer imali prvu blog svađu (kako je on to nazvao). Rekao ja da sam ga prikazala kao čudovište, a on se tako trudi oko mene. I da ako nemam što lijepo za reći, da bolje šutim. S druge strane, ja sam napisala istinu, kako se osjećam. Iako, moram priznati da sam ga možda podsvjesno htjela kazniti jer je bio nepažljiv prema meni. Pravi razlog je bio onaj zbog kojeg pišem blog-isušni ventil. Nekad zaboravim da to ipak čitaju ljudi, a ja sam tako glupo iskrena, pa onda iznosim našu intimu u javnost.
Mužić je bio povrijeđen, mislim da sam dotukla dalmatinski ego. Oprostio mi je, sve je super, ali ubuduće ću biti pažljivija kad budem javno blatila najboljeg muškarca kojeg poznajem. Da, on ima svoje mane, imam i ja. Ali ne mora za to znati cijela Hrvatska.
Bila bih sretnija da se nikad ne posvađamo, ali ipak mi imamo realan brak...

Volim tog svog Dalmatinca, žao mi je da sam ga povrijedila svojim slovom. On glumi macho mana, ali isto je osjetljiv. Neću više pisati, dovoljno sam napisala. Danas mi je jako sladak taj moj mužić. Danas žalim što se ne mogu uvući s njim u krevetac. Danas žalim što tako puno mislim i što sam tako komplicirana. Danas žalim što sam zaboravila da sam trudna i zato sklona hormonalnim divljanjima. Danas sam dobre volje i svjesna svoje sreće. Svjesna svog divnog muža koji izgubi živce samo zbog moje tvrdoglavosti. Danas žalim što jučer nisam pomislila kako bi meni bilo da on na svom blogu piše o mojim manama i kako ga izluđujem (a mogao bi o tome pisati).
Nudim (opet) javnu ispriku svom mužiću za prethodni post. I znam da mi on već danas ništa ne zamjera jer, kao što rekoh, najbolji je muž na svijetu.

A vas voli candy.