moja seka...

Moram pisati i o svojoj seki. A ne znam kako, kad mi je to kao da pišem sama o sebi, o pravoj sebi. Jer ona je kao neka druga ja, samo još kompleksnija.
Moram se prvo malo odmoriti. E, ljudi, od moje kumice dečko je strastveni sakupljač muzike, i ova podloga koju sad slušam dok prebirem po laptopu je taaako dobra. Samo kod mene postoji problem što ja muziku preozbiljno shvaćam, pratim riječi, ritam, glazbene elemente... To ne znači da kad perem suđe ne mogu plesuckati uz glasnu dance glazbu, već da mi nipošto ne može biti dosadno satima slušati isti cd i istinski uživati. Sad sviraju Chemical Brothers, funk soul brother. Ne znam da li itko može biti loše raspoložen dok sluša ovako nešto.
Samo izbjegavam pisati o svojoj seki... Circles...paše mi ova podloga...

Moja seka je lijepa na onaj rijedak način da se uopće ne mora šminkati da bi izgledala sjajno. Ima prekrasnu sjajnu i tamnu kosu, a ja svijetlu, pepeljastu i ne baš previše zahvalnu. Oduvijek smo bile takve, ona mala slatka cigančica, a ja neki žućo. Danas je nosila traperice i običnu zelenu dolčevitu, koja joj tako ističe velike plave oči da je izgledala gotovo sablasno. Nekad znam pomisliti da li tako i ja ljude plašim svojim pogledom. Danas mi je šefica rekla da sam ja kao iz one pjesme (kultura joj nije baš jača strana), gdje se netko stalno čudi i gleda zvijezde. Ha, pa meni to uopće nije uvreda, kao naivna sam, čuđenje sam u svijetu velikih odraslih ljudi koji se ne čude, ali rijetko kad i istinski raduju ičemu. Hvala lijepa na tom komplimentu, i hvala lijepa za život bez čuđenja.
Jednom je moja profesorica iz filozofije rekla (zapamtila sam to za cijeli život) LIJEPO JE ZAUVIJEK OSTATI DIJETE, ALI DO DJETETA TREBA ODRASTI. Može se reći da mi je to neka vrsta životnog mota. Takva je i moja seka, i još iskrenija od mene, jer ja sam izabrala kompromis od svog karaktera, ili možda baš usprkos svom karakteru pjesnika i čuđenja u svijetu. Jer ja sam izabrala zvanje kroz koje ću na svoj način moći činiti dobro, ali ona je išla direktno na humaniju stranu, naznačivši od samog početka svog lijepog života kakva osoba želi biti. Nekad me straši ta moja seka. Hoće li se moći snaći, hoće li joj biti dobro u životu, hoće li moći prestati razmišljati o svemu i jednostavno živjeti? Ja znam da hoće, ali nad njom uvijek strepim, jer ona je dio mene, najskriveniji dio mene, koji je tako jasan i lijep i zastrašujući. Malo sam zabrijala, ali tako je to, nas dvije smo povezane na čudan način, kao da smo blizanke, a nismo, kao da smo jedno, a na neki način i jesmo. Sve u svemu, ona je strašna. O svim njenim životnim uspjesima i pobjedama neću sad pisati, jer za tako mladi život ima ih ogromno puno. Iako je mlađa od mene, puno stvari u životu sam od nje naučila. Volim je više nego samu sebe, jer prema njoj nemam predrasuda, a prema samoj sebi sam stroga. Moja sekica ima moju bezuvjetnu ljubav koja će živjeti dok ja živim. I nijedna osoba na svijetu nema toliko kredita kod mene, da mi ne znam što napravi uvijek će me imati.
Dosta za sad, zabrazdila sam u vode od kojih bježim. Za ljude poput mene nije filozofiranje, previše nas to obuzme, treba nam realnosti. Ja ipak imam sreću što imam najboljeg muža na svijetu, jer uz njega sam naučila što znači živjeti punim plućima, bez neprekidnog analiziranja, povlačenja u samu sebe i predviđanja najgoreg. I moja sekica živi kao prava mala žena, izvan sumnji i strahova. A njoj je teže nego meni jer je iskrenija. I zato sam ja tu, da je čuvam. I da joj se divim.