|
Njih je podosta.
Naime, radi se o cinjenici da se odlucih vratiti doma. A moja buducnost, kao i egzistencija, time su postali nesigurni.
Ona socijalna komponenta prevagnula je. Barem prvotno. Nisam ja bas toliki partiot koliko su mi nedostajali prijatelji, obitelj, pa i nas (easy) nacin zivota. Tek onda ide red mora, sunca, ispijanja kava, (nezaposlenosti) isl.
E sad, valjda negdje u periodu kad je otisao prvi vitez naseg sve samo ne okruglog stola Pavlos, pocela sam razmisljati sto ce se desiti u skoroj buducnosti. Pavlos se naime vratio u Atenu izrazivsi zelju da svoj zivotni put nastavi u Londonu. Iskreno receno, nisam bas vjerovala da ce tako nesto i provesti u djelo, al kad je dosao na vikend prije par tjedana iznenadio me svojom londonskom adresom. No tad mi je vec podosta toga postalo jasno.
Nakon njega otisao je i Dan. Prvo su ga poslali u Brazil, pa na Filipine. Mislim da je sad negdje u Engleskoj. Ne znam, nismo bas u kontaktu. Nakon njega i Juan. On mi je vec nedostajao na dnevnoj bazi. A ta Kolumbija, sve je osim blizu.
I na kraju (mislila sam) Jen. Kad ti cimeri pocmu odlazit tek onda shvatis (citaj: vidis) da se stvari u korjenu mijenjaju. Jen je u Dublinu. Sad radi za Google..
A ja sam naivno mislila da ce tu prestati. Mislila sam, biti cu sljedeca koja ide.
Igrom slucaja (bash :) otisla sam vani u petak. Docekala me Iza. Kaze da je dobila novi job. Da se vraca u Poljsku. Krakow. Philip Morris.
Uto se suptilno pokusah se ispricati Marku (koji se prikljucio razgovoru) sto bojkotirah proslotjedni tulum. Njegova izjava da nije bed, jer ni on nije bio, poprilico me zbunila. Hm. (Pomislih.)
Dada, eto odletio je u Rotterdam. Na intervju. Pljunuli su tristo eura da gas vide. I dali mu posao. Seli za dva tjedna.
A ja bi u Hrvatsku. Vec se veselim sto cu bar pola godine traziti posao. Koji sam ja kreten ustvari..
|
