|
Imam pamcenje ko` zlatna ribica. I to mi je najnormalnija stvar. Navikla sam vec. Kao i moji bliznji. Jer, ne mogu se napinjati i pamtiti podatke koji me ne interesiraju, ne intrigiraju. Mogu ih cuti, ali prodju kroz mene. Selektivno.
Na primjer broj mobitela. Mog. Kojeg imam vec godinu dana. Pogadjate, ne znam. Sto ne bi bilo ni najmanje cudno (sebe ne zovem) da svakih desetak dana ne ukucavam isti kad kupujem prepaid bon na bankomatu. Recimo. Da ne pocinjem o svom hrvatskom broju. Kojeg isto tako imam godinama. Ne, ne znam ga. Medjutim to nije tako strasno. Ali sad cu vam reci sto jest.
Strasno je kad mi se desi nesto sto se desilo danas. Naime, imam rezervaciju. U cetvrtak putujem. Za Zagreb. ALI ja ne znam kod koga sam prije dva tjedna (14 dana, slovima: CETRNAEST) rezervirala kartu. Nemam pojma. Ni pod prijetnjom smrcu ne bih se sjetila. Razmisljam o tri kompanije. Naravno, cijelo sam jutro provela telefonirajuci. Glumeci imbecila. Simultano.
- Dobar dan, kod vas imam rezervaciju 21.12? Ime Biserka Svemir.
- Biserka, ne nemate. Ne u prosincu. Zelite li rezervaciju?
- Errm..ne hvala. Djenja.
I tako tri puta. Dok se nisam pronasla. Toliko o meni.
|
)
