ljubav sa velikim LJ
subota, 19.03.2005.
Carpe Diem
Nakon gotovo mjesec dana, evo mene ponovo na blogu.Imam osjećaj kao da me nije bilo čitavu vječnost.Bila sam u međuvremenu kod kuće ali nisam imala vremena za pisanje. Ponešto sam pročitala na brzinu, ali to je bilo to. Nekako sam morala posložiti svoje prioritete i ispalo je da mi je živjeti svoj život važnije od pisanja o njemu, kad već nemam vremena za oboje!Nadam se da ću ipak tu i tamo uloviti kojih pola sata da ponešto i zapišem tih vikenda kad se vratim kući...Proljeće je napokon došlo i samo bih zujala vani, neda mi se u kući provesti ni minutu više no što je potrbno. Do sljedećeg bloganja želim i sebi i vama jako dobro iskorišten svaki ovaj sunčan dan! CARPE DIEM!! |
- 01:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.03.2005.
On i ona
Sreli su se jednog jutra.On i Ona. U ranu zoru. Sunce je tek izašlo. Oboje su bili tamo i promatrali rode koje su gradile gnijezdo. Pogledali su se i primili za ruke. Nisu ništa govorili. Slušali su ritam krošnji koje su se njihale. Njihale i šumile. Oblaci su tiho plovili prozirno plavim nebom. Poput zatomljenog topota lupala su njihova srca. U istom ritmu. Ljubili su jedno drugo. Došlo je podne, a njegova ruka je još bila svijena oko nje. Njen dlan počivao je na njenim prsima. Zapuhao je vjetar i oni su mu potrčali u susret. Smijeh se zaplitao u njihovu kosu. Pala je kiša. A oni su se ljubili. Kiša nije sprala njegov miris s nje. Kiša nije sprala njene dodire. Šetali su dugo u predvečerje. Njena ruka u njegovoj. Njegova duša u njenoj. Srebrn mjesec izdigao se iznad krošanja. Pjevala je. Njegov duboki glas ju je pratio. Proljeće se budilo u njegovim pokretima. Ljeto je gorjelo u njihovim dodirima. Jesen…je dozrila u njoj. Zima nije stigla. Noć je bivala sve tamnija. Ali zvijezde su bile tu. On je bio tu. I ona je bila s njim. Tad ga je upitala. Što će biti sutra? Odgovorio je. Sutra je novi dan. I počet će izlaskom sunca. Baš kao i ovaj. |
- 18:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.03.2005.
Postaja
Vlastita nam podsvijest pruža idilično utočište. Vidimo se na dugačkom putovanju diljem kontinenta. Putujemo vlakom. Kroz prozore promatramo automobila koji prolaze obližnjim autoputom, djecu koja mašu na prijelazima, ili stoku koja pase na dalekim obroncima, ili dim koji se diže iz elektrane, ili nepregledna polja kukuruza i pšenice, ravnice i doline, planine i valovite brežuljke, gradske nebodere i seoske kuće. No, u našim je mislima najvažnije krajnje odredište. Određenog dana, u određeni sat stići ćemo na postaju. Orkestar će svirati, zastave će vijoriti. Dok jednom ne stignemo onamo, ostvarit će se mnogi predivni snovi, a život će biti složen kao sastavljena slagalica. S koliko nestrpljenja prolazimo taj put, proklinjući trenutke u kojima posustajemo-čekajući, i čekajući, i čekajući na postaju. „Kad stignemo na stanicu to će biti ono pravo!“-vičemo. „Kad ću imati 18 godina.“ „Kad kupim novi mercedes 450SL!“ „Kad mi sva djeca završe fakultet.“ „Kad isplatim zajam!“ „Kad dobijem unapređenje!“ „Kad dođem u mirovinu, onda ću sretno živjeti!“ Prije ili poslije moramo shvatiti da postaja ne postoji, da nema mjesta na koje moramo stići jednom zauvijek. Prava je sreća življenja u putovanju. Postaja je samo san. Ona nam neprestano odmiče. „Uživaj u trenutku“ prava je izreka, naročito kad se poveže sa Psalmom 118:24 „Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu.“ Ljude ne izluđuje teret današnjice, već žal za prošlosti i strh pred budućnosti. Žal i strah lopovi su blizanci koji nam kradu sadašnjost. Zato prestanite prelaziti put brojeći kilometre. Umjesto toga popnite se na što više planina, jedite više sladoleda, češće hodajte bosi, preplivajte više rijeka, promatrajte više zalazaka sunca, više se smijte, manje plačite. Kako prolazimo, živimo život. Postaja će ionako doći prebrzo. Danas je moj 21. rođendan. I odlučila sam čim manje misliti na sljedeću postaju… |
- 11:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ljubav u svim oblicima...onim velikim poput munje koja osvjetli noć...i onim svakodnevnim poput šalice čaja koja te ujutro dočeka kad ustaneš... Dal grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne? Za to baš nemam reći bog zna kako pametne... To je ta sudbina, valjda?... „Sve ima svoje doba,i svaki posao pod nebom svoje vrijeme… vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja… vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.“ Sve u naš život dolazi u svoje vrijeme. U pravo vrijeme.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||