Vlastita nam podsvijest pruža idilično utočište. Vidimo se na dugačkom putovanju diljem kontinenta. Putujemo vlakom. Kroz prozore promatramo automobila koji prolaze obližnjim autoputom, djecu koja mašu na prijelazima, ili stoku koja pase na dalekim obroncima, ili dim koji se diže iz elektrane, ili nepregledna polja kukuruza i pšenice, ravnice i doline, planine i valovite brežuljke, gradske nebodere i seoske kuće.
No, u našim je mislima najvažnije krajnje odredište. Određenog dana, u određeni sat stići ćemo na postaju. Orkestar će svirati, zastave će vijoriti. Dok jednom ne stignemo onamo, ostvarit će se mnogi predivni snovi, a život će biti složen kao sastavljena slagalica. S koliko nestrpljenja prolazimo taj put, proklinjući trenutke u kojima posustajemo-čekajući, i čekajući, i čekajući na postaju.
„Kad stignemo na stanicu to će biti ono pravo!“-vičemo. „Kad ću imati 18 godina.“ „Kad kupim novi mercedes 450SL!“ „Kad mi sva djeca završe fakultet.“ „Kad isplatim zajam!“ „Kad dobijem unapređenje!“ „Kad dođem u mirovinu, onda ću sretno živjeti!“
Prije ili poslije moramo shvatiti da postaja ne postoji, da nema mjesta na koje moramo stići jednom zauvijek. Prava je sreća življenja u putovanju. Postaja je samo san. Ona nam neprestano odmiče.
„Uživaj u trenutku“ prava je izreka, naročito kad se poveže sa Psalmom 118:24 „Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu.“ Ljude ne izluđuje teret današnjice, već žal za prošlosti i strh pred budućnosti. Žal i strah lopovi su blizanci koji nam kradu sadašnjost.
Zato prestanite prelaziti put brojeći kilometre. Umjesto toga popnite se na što više planina, jedite više sladoleda, češće hodajte bosi, preplivajte više rijeka, promatrajte više zalazaka sunca, više se smijte, manje plačite. Kako prolazimo, živimo život. Postaja će ionako doći prebrzo.
Danas je moj 21. rođendan. I odlučila sam čim manje misliti na sljedeću postaju…