CAffeine

ponedjeljak, 21.07.2008.

ODLUČIO SAM DA SE VOZIM….

Jedini dokaz da je moj šef bio mlad je ringtone melodija „Smells like Teen Spirit“ od Nirvane na mobitelu. Dokaz da je njegov sin mlad je „Dodirni me“ Dare Bubamare.

-To nije posao, to je goli kurac, to što ti radiš!-

Moj gazda sluša Nirvanu i ima PMS. Tako bar piše u udžbeniku iz psihijatrije. Počne tako što ranim jutrom stane na igračku, opizdi malim prstom u radijator ili mu ostatak od folije kojom zamata sendvič zapne u međuzublje. Bol se proprcionalno proširi od malog prsta, zahvaća živčane završetke u solarnom pleksusu, uspuže uz kičmu te zahvati centre za raspoloženje u mozgu i konačno, cijeli živčani sustav od stopala do očiju. Cijeli organizam predočava okolinu kao neprijateljske radijatore žedne prstiju. Univerzalne Krivce za loše raspoloženje. Za tu odvratnu, nervirajuću bol u cipeli, krivo je radijatorsko rebro. Ili u, od ljutnje distorziranoj percepciji, moja ružna neispavana glava. Cijelo jutro je jedno veliko radijatorsko rebro koje pohlepno čeka njegov jadni bijedni mali prst . Ja sam kriv što je njegov radijator bio upravo tamo. Ja sam kriv što ga je odjebao briljantinom umašćeni poslovni partner iz Italije. Ja sam kriv što je skladištar krivo izdao robu i razjebao paket. Ja sam kriv što mu sin sluša turbo i zato što mu je žena opet servirala hladni grah.

-Ovo je perspektivna firma, i ne može sebi dopustiti da jedan jebivjetar kao ti blati njen dobar ugled!-

Dobar ugled, to je kad ugledaš dvije dobre sise preko puta.

Mobitel mu zasvira 15-tak puta u sat vremena i uvijek tim početkom . Tandan-taka-taka-tantandadan. Nekad mi je bila okidač za dobro jutro.

Sjećam se kao danas, veselo perem zube, ozaren, trčim u kuhinju na doručak, a u ušima svježa krčava kazeta s pijace, a na njoj pisaćim strojem piše „Nevermind“, a s druge strane „Opća Opasnost“. Oooo, drage ratne godine……

-Došao si na preporuku vrijednog čovjeka, pa se onda tako i ponašaj!-

Uvjerljivo je u pravu. Govno koje mi je zapelo na izlazu najčvršći je dokaz. U dubini sebe molim milosrdnu fekaliju da ne ispadne baš sad.

Jučer sam čuo gospođu od svojih šezdeset i kusur godina, kolegicu s posla, kako nesvjesno pjevuši početni rif. Izgledalo je to kao da zidar iz Dalmatinske Zagore pleše tango s delikatnom francuskom gospođom. Nestručno i nesvjesno se prebacuje na „Noćas me duša boli“ Silvane Armenulić i tada staje sva logika. Pravim pogrešku u računanju kvadrature. Bilo bi dobro da si gospođa stavi tu melodiju na mobitel, pa da imamo krugovalni rat sevdaha i grungea. I jedno i drugo izražavaju ljudsku patnju. Sentimenti bi se brzo posložili. Silvana postane Nirvana Armenulić. Nema te kave, piva ili red bulla, djeco moja, koja će vam uznojiti posteljinu kao grunge-sevdah.

Sjećam se kao danas, fotografija cijelog razreda u nekoj šumi u Austriji, glave nasađene na krute plave teksas jakne, poput mutiranih japanskih školaraca. Prištići i ćirići. „Sell the kids for food, tender age in bloom…“ Tako nekako, jel'? Jesmo, čuli smo za češalj profesore, ali ga ne koristimo.

Treba razlikovati patnju od fraze. Moj šef to znade. Jučer je otkrio „Ja se konja bojim“.

Elem, što sam htio reći. Već sam tri puta zajebao račun i nekoliko puta krivo knjižio izdatnicu. Zbog mojih nebuloznih pogrešaka, firma odlazi u stečaj. Tako barem kaže moj gazda. Iz svijetla i blagostanja hrvatskog izvoza propadamo u treću seosku ligu, otvaramo tvornicu cipela, kiselionicu kupusa i ručnu izradu paljenih žica. Nakon 8 sati sortiranja, čeka nas cijelonoćno branje kupusa, i guljenje krumpira. Nema nam spasa. Dakle, ližemo guzice gradonačelniku susjedne općine, smanjujemo marže, ukidamo sindikat i božićnice, vrijednost dionica pada, tražimo pripomoć od države. Prodat ćemo čak i automat za kavu na ulazu.

Negdje poslije, opet će zakrčati „Smells like Teen Spirit“ i opet će gospođa potiho zapjevati Silvanine pretužne stihove. Ili Nirvanine. U svakom trenutku tražimo zaklon od zlih brojeva koji nas okružuju.

Tebe volim ja…..

A čim mi guzica dotakne sjedalo u autu, mozak se automatski isključuje, zaboravlja sve one nizove brojeva koje je krivo proračunao i baca se u petu brzinu.

O da….

U mom svijetu koji počinje iza 5 sati, smijeh je put, cilj i sredstvo. Dakle, kako kaže pjesma:

U maloj sobici duboko ispod jorgana
Viri tvoja sika i moja kika….

Tu nema robe, nema krivo proknjiženih izdatnica, ni loše naplaćenih računa, ni nadrkanih šefova pod PMS-om. Taj svijet kvari poneka zalutala main-stream melodija i svijest o nepovratno izgubljenih 8 sati.

Kakva čar, dešava se kar
Iako nismo bračni par
Samo da znaš mnogo sam se stideo
Dok si me snimala na video.

Odlučio sam da se vozim 25 kilometara u rikverc slušajući Piknik* samo zato što ne želim gledati tablu s instrumentima. Ne želim više nikakve brojeve.

*Zahvaljujem novosadskoj grupi na posuđenim stihovima. Izvinjavama se što nisam pitao. Poslušajte i vi ovdje.

utorak, 15.07.2008.

NASTAVAK

Nastavak prethodnoga posta pročitaj VODJE!

petak, 04.07.2008.

9. KRALJICA PROLJEĆA

Nevolja je u tome što je sudbina odlučila ukrstiti moje putove s putovima ljudi o kakvima se snimaju socijalne drame. Ili čak tragične biografije.

Tako je i ona nastupila. Kao da u nekom kutku s paučinom i prašinom stoji mala kamera koja bilježi svaki njezin pokret. Uza svo nastojanje da bude teatralna i graciozna, pokreti su joj ukočeni i iskidani poput zarđalog robota.

Vjeđe su joj se patile pod naslagama metalne šminke a s trepavice joj je visio skoreni komad. Nosila je sive lanene hlače s likom trešnje pri dnu nogavica, i sivu lanenu košulju s kineskom kragnom. Na nekom drugom ta bi garderoba izgledala simpatično, ali na njoj ne.

Od poda do glave, nesreća na nogama. Kakav američki uragan!

Katastrofa koja ne uništava kuće i zgrade, ali ispija život iz čovjeka čim ga pogleda. U literaturi poznatiji kao energetski vampir.

Takvi odmah namirišu ukletu robu. U ovom slučaju to je bio mahagonij. A prokletstvo mahagonija seže u prošlost, u moje početke s ovim poslom, kad sam mušterijama obećavao „da će ga biti za mjesec dana“ i nikad ga nije bilo. Iz nekog razloga poslodavci ga nisu odlučili maknuti s obrazloženjem da će ga „možda,“ „ipak“ u nekoj dalekoj budućnosti biti. Daleka budućnost je došla i dosad ga nikad nije bilo.

Svojim radarom za malere, ovaj fantom na tri simultane dijete uspio ga je locirati.

Ona je stilistica, i oprema ured gospodina veleuvaženog, poštovanog gospodina odvjetnika Makaze. Na to prezime, odsječe mi se leđna moždina. Prikladno ime za pripadnika veleuvaženi soj. Ona misli da bi mu najbolje odgovarao mahagonij. Toćno takav kakav je tu. I nikakav drugačiji. Na ovo“nikakav drugačiji“, napravi trzaj licem, i komad skorene šminke joj pada u njedra.

Pokušavam joj objasniti da je nemoguće da bude isti zbog same prirode drveta, ali badava. U tu glavu nie ualzi ništa ništa osim časopisa za dekoraciju stanova i pokojeg Storyja. Naporan život pod staklenim zvonom učinili su od nje centar Sunčevog sustava. Umjesto planeta oko nje se vrti makrobiotika, vodootporna šminka, Hyundai Accent u trećoj godini otplate i kastrirani pudl s ogrlicom protiv buha.

Zovem nadređene da pitam hoće li mahagonija možda biti u bliskoj budućnosti.

Odgovor glasi. „Za mjesec dana.“ Rečenica koja zlata vrijedi.

Pravim joj ponudu na mahagonij i molim se da ode što brže, jer sam ostavio kavu da se kuha.

Zrak je čist i topao, ugodan kao meka ženska bedra. Dugo već takav nije bio u Zagrebu. Čovjek može izaći van, udahnuti ga punim plućima zajedno s česticama prerađenog benzina, par australskih mušica i miomirisima kanalizacije i osjećati se kao da je na planini. Spojen s prirodom nevidljivom pupčanom vrpcom, i bivstvovan na svoj način.

Stilistica odlazi i ja mislim kako mi "ništa neće ovi dan pokvarit".

Ali mi intuicija govori da neke „makaze“ vrebaju da presijeku onu pupčanu vrpcu.