Jedini dokaz da je moj šef bio mlad je ringtone melodija „Smells like Teen Spirit“ od Nirvane na mobitelu. Dokaz da je njegov sin mlad je „Dodirni me“ Dare Bubamare.
-To nije posao, to je goli kurac, to što ti radiš!-
Moj gazda sluša Nirvanu i ima PMS. Tako bar piše u udžbeniku iz psihijatrije. Počne tako što ranim jutrom stane na igračku, opizdi malim prstom u radijator ili mu ostatak od folije kojom zamata sendvič zapne u međuzublje. Bol se proprcionalno proširi od malog prsta, zahvaća živčane završetke u solarnom pleksusu, uspuže uz kičmu te zahvati centre za raspoloženje u mozgu i konačno, cijeli živčani sustav od stopala do očiju. Cijeli organizam predočava okolinu kao neprijateljske radijatore žedne prstiju. Univerzalne Krivce za loše raspoloženje. Za tu odvratnu, nervirajuću bol u cipeli, krivo je radijatorsko rebro. Ili u, od ljutnje distorziranoj percepciji, moja ružna neispavana glava. Cijelo jutro je jedno veliko radijatorsko rebro koje pohlepno čeka njegov jadni bijedni mali prst . Ja sam kriv što je njegov radijator bio upravo tamo. Ja sam kriv što ga je odjebao briljantinom umašćeni poslovni partner iz Italije. Ja sam kriv što je skladištar krivo izdao robu i razjebao paket. Ja sam kriv što mu sin sluša turbo i zato što mu je žena opet servirala hladni grah.
-Ovo je perspektivna firma, i ne može sebi dopustiti da jedan jebivjetar kao ti blati njen dobar ugled!-
Dobar ugled, to je kad ugledaš dvije dobre sise preko puta.
Mobitel mu zasvira 15-tak puta u sat vremena i uvijek tim početkom . Tandan-taka-taka-tantandadan. Nekad mi je bila okidač za dobro jutro.
Sjećam se kao danas, veselo perem zube, ozaren, trčim u kuhinju na doručak, a u ušima svježa krčava kazeta s pijace, a na njoj pisaćim strojem piše „Nevermind“, a s druge strane „Opća Opasnost“. Oooo, drage ratne godine……
-Došao si na preporuku vrijednog čovjeka, pa se onda tako i ponašaj!-
Uvjerljivo je u pravu. Govno koje mi je zapelo na izlazu najčvršći je dokaz. U dubini sebe molim milosrdnu fekaliju da ne ispadne baš sad.
Jučer sam čuo gospođu od svojih šezdeset i kusur godina, kolegicu s posla, kako nesvjesno pjevuši početni rif. Izgledalo je to kao da zidar iz Dalmatinske Zagore pleše tango s delikatnom francuskom gospođom. Nestručno i nesvjesno se prebacuje na „Noćas me duša boli“ Silvane Armenulić i tada staje sva logika. Pravim pogrešku u računanju kvadrature. Bilo bi dobro da si gospođa stavi tu melodiju na mobitel, pa da imamo krugovalni rat sevdaha i grungea. I jedno i drugo izražavaju ljudsku patnju. Sentimenti bi se brzo posložili. Silvana postane Nirvana Armenulić. Nema te kave, piva ili red bulla, djeco moja, koja će vam uznojiti posteljinu kao grunge-sevdah.
Sjećam se kao danas, fotografija cijelog razreda u nekoj šumi u Austriji, glave nasađene na krute plave teksas jakne, poput mutiranih japanskih školaraca. Prištići i ćirići. „Sell the kids for food, tender age in bloom…“ Tako nekako, jel'? Jesmo, čuli smo za češalj profesore, ali ga ne koristimo.
Treba razlikovati patnju od fraze. Moj šef to znade. Jučer je otkrio „Ja se konja bojim“.
Elem, što sam htio reći. Već sam tri puta zajebao račun i nekoliko puta krivo knjižio izdatnicu. Zbog mojih nebuloznih pogrešaka, firma odlazi u stečaj. Tako barem kaže moj gazda. Iz svijetla i blagostanja hrvatskog izvoza propadamo u treću seosku ligu, otvaramo tvornicu cipela, kiselionicu kupusa i ručnu izradu paljenih žica. Nakon 8 sati sortiranja, čeka nas cijelonoćno branje kupusa, i guljenje krumpira. Nema nam spasa. Dakle, ližemo guzice gradonačelniku susjedne općine, smanjujemo marže, ukidamo sindikat i božićnice, vrijednost dionica pada, tražimo pripomoć od države. Prodat ćemo čak i automat za kavu na ulazu.
Negdje poslije, opet će zakrčati „Smells like Teen Spirit“ i opet će gospođa potiho zapjevati Silvanine pretužne stihove. Ili Nirvanine. U svakom trenutku tražimo zaklon od zlih brojeva koji nas okružuju.
Tebe volim ja…..
A čim mi guzica dotakne sjedalo u autu, mozak se automatski isključuje, zaboravlja sve one nizove brojeva koje je krivo proračunao i baca se u petu brzinu.
O da….
U mom svijetu koji počinje iza 5 sati, smijeh je put, cilj i sredstvo. Dakle, kako kaže pjesma:
U maloj sobici duboko ispod jorgana
Viri tvoja sika i moja kika….
Tu nema robe, nema krivo proknjiženih izdatnica, ni loše naplaćenih računa, ni nadrkanih šefova pod PMS-om. Taj svijet kvari poneka zalutala main-stream melodija i svijest o nepovratno izgubljenih 8 sati.
Kakva čar, dešava se kar
Iako nismo bračni par
Samo da znaš mnogo sam se stideo
Dok si me snimala na video.
Odlučio sam da se vozim 25 kilometara u rikverc slušajući Piknik* samo zato što ne želim gledati tablu s instrumentima. Ne želim više nikakve brojeve.
*Zahvaljujem novosadskoj grupi na posuđenim stihovima. Izvinjavama se što nisam pitao. Poslušajte i vi ovdje.
Post je objavljen 21.07.2008. u 10:36 sati.