Nevolja je u tome što je sudbina odlučila ukrstiti moje putove s putovima ljudi o kakvima se snimaju socijalne drame. Ili čak tragične biografije.
Tako je i ona nastupila. Kao da u nekom kutku s paučinom i prašinom stoji mala kamera koja bilježi svaki njezin pokret. Uza svo nastojanje da bude teatralna i graciozna, pokreti su joj ukočeni i iskidani poput zarđalog robota.
Vjeđe su joj se patile pod naslagama metalne šminke a s trepavice joj je visio skoreni komad. Nosila je sive lanene hlače s likom trešnje pri dnu nogavica, i sivu lanenu košulju s kineskom kragnom. Na nekom drugom ta bi garderoba izgledala simpatično, ali na njoj ne.
Od poda do glave, nesreća na nogama. Kakav američki uragan!
Katastrofa koja ne uništava kuće i zgrade, ali ispija život iz čovjeka čim ga pogleda. U literaturi poznatiji kao energetski vampir.
Takvi odmah namirišu ukletu robu. U ovom slučaju to je bio mahagonij. A prokletstvo mahagonija seže u prošlost, u moje početke s ovim poslom, kad sam mušterijama obećavao „da će ga biti za mjesec dana“ i nikad ga nije bilo. Iz nekog razloga poslodavci ga nisu odlučili maknuti s obrazloženjem da će ga „možda,“ „ipak“ u nekoj dalekoj budućnosti biti. Daleka budućnost je došla i dosad ga nikad nije bilo.
Svojim radarom za malere, ovaj fantom na tri simultane dijete uspio ga je locirati.
Ona je stilistica, i oprema ured gospodina veleuvaženog, poštovanog gospodina odvjetnika Makaze. Na to prezime, odsječe mi se leđna moždina. Prikladno ime za pripadnika veleuvaženi soj. Ona misli da bi mu najbolje odgovarao mahagonij. Toćno takav kakav je tu. I nikakav drugačiji. Na ovo“nikakav drugačiji“, napravi trzaj licem, i komad skorene šminke joj pada u njedra.
Pokušavam joj objasniti da je nemoguće da bude isti zbog same prirode drveta, ali badava. U tu glavu nie ualzi ništa ništa osim časopisa za dekoraciju stanova i pokojeg Storyja. Naporan život pod staklenim zvonom učinili su od nje centar Sunčevog sustava. Umjesto planeta oko nje se vrti makrobiotika, vodootporna šminka, Hyundai Accent u trećoj godini otplate i kastrirani pudl s ogrlicom protiv buha.
Zovem nadređene da pitam hoće li mahagonija možda biti u bliskoj budućnosti.
Odgovor glasi. „Za mjesec dana.“ Rečenica koja zlata vrijedi.
Pravim joj ponudu na mahagonij i molim se da ode što brže, jer sam ostavio kavu da se kuha.
Zrak je čist i topao, ugodan kao meka ženska bedra. Dugo već takav nije bio u Zagrebu. Čovjek može izaći van, udahnuti ga punim plućima zajedno s česticama prerađenog benzina, par australskih mušica i miomirisima kanalizacije i osjećati se kao da je na planini. Spojen s prirodom nevidljivom pupčanom vrpcom, i bivstvovan na svoj način.
Stilistica odlazi i ja mislim kako mi "ništa neće ovi dan pokvarit".
Ali mi intuicija govori da neke „makaze“ vrebaju da presijeku onu pupčanu vrpcu.
Post je objavljen 04.07.2008. u 12:34 sati.