CAffeine

subota, 29.03.2008.

BOGOMOLJKA DIO ŠEST – U kojem ilija pokazuje koliko nije vičan brijaćem aparatu

Kad je ušao u kupaonicu, stari je još uvijek čvrsto spavao u svojoj fotelji. Provjerio je baterije u brijaćem aparatu, spremio ga u džep i pogledao se u ogledalo. Bio je to njegov odraz, ali bez treće dimenzije. Sam se sebi činio kao poster iz muzičkog časopisa. Kad je izišao iz stana, da se vrati na mjesto zločina, čuo se tupi gong zidnog sata.

Još su bili tamo, ali sad su pričali. Stežući brijaći aparat znojnim dlanom suspregnuo je dah, osluškujući razgovor koji se odvrtio kao na krivo zalijepljenoj traci. Iste rečenice, samo drukčiji redoslijed nego na vikendici. Čak je oćutio zelenilo od šoka kod rečenice „Oće babo da me uda, za nekog iz Goražda“. U nutrini je psovao sve gadosti naučene od djeda oficira, u želucu mu je kuhalo kao u ekspres loncu, a kiselina mu se strpljivo grizući penjala uz dušnik. Grlo mu se stezalo i zadržavalo žuć u utrobi, čineći mu mu tijelo zagušenom vrećom koja prijeti da će eksplodirati pod pritiskom. Ali nije jurnuo, nego je čekao. Pratio ih je, skrivajući se u grmlju, iza parkiranih auta, iza kontejnera u kojima su se mačke igrale s korama od banane i kostima kokoši.

Ustadoše se i krenuše prošetati, ravno prema njemu. Ilija se još više šćućuri u mrak, zaguši dah i stisne se u sebe toliko da ga cijelo tijelo zaboli. Osjetio je kratak dašak zraka koji su napravili dok su prolazili, na samo desetak centimetara od njega. Nisu ga primjetili.

Stali su ispod ulične rasvjete, i ljubili su se dugo i toplo, dok su se njegove oči, sjajne od gorčine i bijesa krijesile iz tame, kao dva infracrvena nišana. Shvatio je da odjednom može čuti sve, šuštanje drveća dolje niže niz padinu, lepet krila noćnih leptira i šapat ljubavnika dolje ispod svjetla. Proljetni lahor mu je zazujao u ušima, i činio se kao zuj stršljena, kostriješivši svaku dlačicu na tijelu. Nesvjesno je pritiskao prekidač na aparatu, vraćajući ga na isključeno taman milisekundu prije nego što će zazujati.

Trajalo je to neko vrijeme, njihovo ljubljenje i drpanje ispod svjetla. Moglo je to biti i pet minuta, a moglo je biti i pola sata, možda čak i duže. Gledao je njihovu predigru, ali se skoncentrirao na kllik-klak zvuk prekidača i palac koji kao da je bio dio nekog stranog, zlog organizma.

Nakon još par dugih poljubaca i šapata, momak je rekao ćao i izgubio se u mraku, a Dženi se okrenula i udarila put ulice. Ilija krene za njom, mjereći đonom svaki list ili grančicu koji bi mogli izazvati uzbunu.

Svaku sekundu kojom ju je pratio instinktivno je produžio u sate. Pratio je lelujanje njene frčkave kose, a kad bi izgubio sliku u tami, navodio se prema kloparanju potpetica. Ubrzo su došli do livade s dječjim igralištem, toboganima, klackalicama i penjalicama, okruženu šumarkom,kad je mjesec zašao iza oblaka i stvorio trenutak.

Zakratko, došao je toliko blizu da ju je mogao taknuti ispruženom rukom. Iznenada se okrenula i rekla:

„Nikola!“

„Spava ti Nikola, kučko“..“ prosikće ilija tiho i odalami je šakom po zubima.

Dženi padne na pod, licem u beton, na koji ubrzo počne kapati topla krv.

Zajecala je.

„Nikola, šta ti je….“

Nadvije se nad nju kao gavran i krvnički je dohvati vrškom cipele po sljepoočnici. Pa opet, samo snažnije.

„Ilija!“ zajeca prestrašeno Dženisa kad se na slabom tračku mjesečine ocrta dio njegovog, od bijesa iskrivljenog lica..

Iznad njenog oka arkada se nasmijala krvavim cerom koji je završavao kapajući u prašinu. U glavi joj je zujalo i pištalo.

„ilija, nemoj, molim te, nemoj…“

„Neću, neću…“–upali brijaći aparat, zgrabi je za vrat i prođe joj kroz kosu. Zabljesne pruga golog čela kroz noć. Okrene je na leđa i sjedne joj s koljenima na ramena. Dženi zavrišti i počne mlatarati rukama po zraku. Neki od tih lamatanja završiše na njegovim prsima. Tada prasne šamar. Jedan. Drugi. Treći. Pa još nekoliko, učestalije.

-Đe ti je sad Nikola, a kurvetino?- siktao je ilija dok joj je lupao šamare, a oči i obrazi joj otekli kao mjehuri. Dok je mlatarala sićušnim šakama po Ilijinim prsima, jedan nokat joj zapne u lijinom nosu i zadere mu skriveni živac. Kao da mu je netko vrelu igru zario u mozak, jal se istrese iz njega, i on počne udarati po njoj svom onom otrovnom snagom koju je skupljao čubeći u mračnom grmlju.

Šake kao maljevi lomile su kosti, zujeći metal nakazio je lijepu crnu kosu, a Dženino lice se sve više stiskalo i pretvaralo u crvene kvrge. U jednom od napadaja ludila, Ilija stisne aparat tako žestoko da iz njega ispadne nekoliko metalnih komadića, zujanje se pretvori u krkljaj umirućeg stroja i nastavi njime tući beton pored njene glave, dok mu se na pesničnim kostima ne ocrtaju plavo-crveni podljevi i šaka mu ne zadrhti od udaraca. Aparat se pod stiskom razleti u komadiće. Kad je čuo prasak , zastane.

Dženi je pokrila lice rukama i jecala gušeći se od straha.

Uzdahnuo je nekoliko puta duboko, dok mu se slina cijedila s donje usne. Digao se i pogledao je ulice prepuno modrica i krvavih kvrga, a sa ogoljele glave visjelo je nekoliko jadnih dugačkih vlasi. Naličila je na biće izgorjelo od bolesti, ležeći znojna i prebijena pored lokve krvi koja se sve više povećavala. Dženi kakva je bila do minutu prije, više nije postojala. Bilo je to sad nešto jadno, ružno i bijedno, ispuzalo iz pljesnivog podruma.

-Ljubav, a?- reče Ilija i pljunu na beton.

Onda se njene oči otvoriše, barem koliko su mogle od plavica i posjekotina i presjekoše ga. Opalne oči pune zla i prkosa. Čuo ju je kako govori plačnim glasom koji se nije dao otkinuti iz grla.

-Daobog ti žena otkinula od ponosa, koliko si ti meni od glave, đubre…-

Opali se ugasiše i Dženi polako utonu u mrak.