CAffeine

subota, 29.03.2008.

BOGOMOLJKA DIO ŠEST – U kojem ilija pokazuje koliko nije vičan brijaćem aparatu

Kad je ušao u kupaonicu, stari je još uvijek čvrsto spavao u svojoj fotelji. Provjerio je baterije u brijaćem aparatu, spremio ga u džep i pogledao se u ogledalo. Bio je to njegov odraz, ali bez treće dimenzije. Sam se sebi činio kao poster iz muzičkog časopisa. Kad je izišao iz stana, da se vrati na mjesto zločina, čuo se tupi gong zidnog sata.

Još su bili tamo, ali sad su pričali. Stežući brijaći aparat znojnim dlanom suspregnuo je dah, osluškujući razgovor koji se odvrtio kao na krivo zalijepljenoj traci. Iste rečenice, samo drukčiji redoslijed nego na vikendici. Čak je oćutio zelenilo od šoka kod rečenice „Oće babo da me uda, za nekog iz Goražda“. U nutrini je psovao sve gadosti naučene od djeda oficira, u želucu mu je kuhalo kao u ekspres loncu, a kiselina mu se strpljivo grizući penjala uz dušnik. Grlo mu se stezalo i zadržavalo žuć u utrobi, čineći mu mu tijelo zagušenom vrećom koja prijeti da će eksplodirati pod pritiskom. Ali nije jurnuo, nego je čekao. Pratio ih je, skrivajući se u grmlju, iza parkiranih auta, iza kontejnera u kojima su se mačke igrale s korama od banane i kostima kokoši.

Ustadoše se i krenuše prošetati, ravno prema njemu. Ilija se još više šćućuri u mrak, zaguši dah i stisne se u sebe toliko da ga cijelo tijelo zaboli. Osjetio je kratak dašak zraka koji su napravili dok su prolazili, na samo desetak centimetara od njega. Nisu ga primjetili.

Stali su ispod ulične rasvjete, i ljubili su se dugo i toplo, dok su se njegove oči, sjajne od gorčine i bijesa krijesile iz tame, kao dva infracrvena nišana. Shvatio je da odjednom može čuti sve, šuštanje drveća dolje niže niz padinu, lepet krila noćnih leptira i šapat ljubavnika dolje ispod svjetla. Proljetni lahor mu je zazujao u ušima, i činio se kao zuj stršljena, kostriješivši svaku dlačicu na tijelu. Nesvjesno je pritiskao prekidač na aparatu, vraćajući ga na isključeno taman milisekundu prije nego što će zazujati.

Trajalo je to neko vrijeme, njihovo ljubljenje i drpanje ispod svjetla. Moglo je to biti i pet minuta, a moglo je biti i pola sata, možda čak i duže. Gledao je njihovu predigru, ali se skoncentrirao na kllik-klak zvuk prekidača i palac koji kao da je bio dio nekog stranog, zlog organizma.

Nakon još par dugih poljubaca i šapata, momak je rekao ćao i izgubio se u mraku, a Dženi se okrenula i udarila put ulice. Ilija krene za njom, mjereći đonom svaki list ili grančicu koji bi mogli izazvati uzbunu.

Svaku sekundu kojom ju je pratio instinktivno je produžio u sate. Pratio je lelujanje njene frčkave kose, a kad bi izgubio sliku u tami, navodio se prema kloparanju potpetica. Ubrzo su došli do livade s dječjim igralištem, toboganima, klackalicama i penjalicama, okruženu šumarkom,kad je mjesec zašao iza oblaka i stvorio trenutak.

Zakratko, došao je toliko blizu da ju je mogao taknuti ispruženom rukom. Iznenada se okrenula i rekla:

„Nikola!“

„Spava ti Nikola, kučko“..“ prosikće ilija tiho i odalami je šakom po zubima.

Dženi padne na pod, licem u beton, na koji ubrzo počne kapati topla krv.

Zajecala je.

„Nikola, šta ti je….“

Nadvije se nad nju kao gavran i krvnički je dohvati vrškom cipele po sljepoočnici. Pa opet, samo snažnije.

„Ilija!“ zajeca prestrašeno Dženisa kad se na slabom tračku mjesečine ocrta dio njegovog, od bijesa iskrivljenog lica..

Iznad njenog oka arkada se nasmijala krvavim cerom koji je završavao kapajući u prašinu. U glavi joj je zujalo i pištalo.

„ilija, nemoj, molim te, nemoj…“

„Neću, neću…“–upali brijaći aparat, zgrabi je za vrat i prođe joj kroz kosu. Zabljesne pruga golog čela kroz noć. Okrene je na leđa i sjedne joj s koljenima na ramena. Dženi zavrišti i počne mlatarati rukama po zraku. Neki od tih lamatanja završiše na njegovim prsima. Tada prasne šamar. Jedan. Drugi. Treći. Pa još nekoliko, učestalije.

-Đe ti je sad Nikola, a kurvetino?- siktao je ilija dok joj je lupao šamare, a oči i obrazi joj otekli kao mjehuri. Dok je mlatarala sićušnim šakama po Ilijinim prsima, jedan nokat joj zapne u lijinom nosu i zadere mu skriveni živac. Kao da mu je netko vrelu igru zario u mozak, jal se istrese iz njega, i on počne udarati po njoj svom onom otrovnom snagom koju je skupljao čubeći u mračnom grmlju.

Šake kao maljevi lomile su kosti, zujeći metal nakazio je lijepu crnu kosu, a Dženino lice se sve više stiskalo i pretvaralo u crvene kvrge. U jednom od napadaja ludila, Ilija stisne aparat tako žestoko da iz njega ispadne nekoliko metalnih komadića, zujanje se pretvori u krkljaj umirućeg stroja i nastavi njime tući beton pored njene glave, dok mu se na pesničnim kostima ne ocrtaju plavo-crveni podljevi i šaka mu ne zadrhti od udaraca. Aparat se pod stiskom razleti u komadiće. Kad je čuo prasak , zastane.

Dženi je pokrila lice rukama i jecala gušeći se od straha.

Uzdahnuo je nekoliko puta duboko, dok mu se slina cijedila s donje usne. Digao se i pogledao je ulice prepuno modrica i krvavih kvrga, a sa ogoljele glave visjelo je nekoliko jadnih dugačkih vlasi. Naličila je na biće izgorjelo od bolesti, ležeći znojna i prebijena pored lokve krvi koja se sve više povećavala. Dženi kakva je bila do minutu prije, više nije postojala. Bilo je to sad nešto jadno, ružno i bijedno, ispuzalo iz pljesnivog podruma.

-Ljubav, a?- reče Ilija i pljunu na beton.

Onda se njene oči otvoriše, barem koliko su mogle od plavica i posjekotina i presjekoše ga. Opalne oči pune zla i prkosa. Čuo ju je kako govori plačnim glasom koji se nije dao otkinuti iz grla.

-Daobog ti žena otkinula od ponosa, koliko si ti meni od glave, đubre…-

Opali se ugasiše i Dženi polako utonu u mrak.

četvrtak, 13.03.2008.

BOGOMOLJKA DIO PET – U kojem će Ilija zamrziti Crvenu Jabuku do kraja života i početi pušiti

Vratio se kući, ustreptao i sretan, i donio sa sobom mrtvu bogomoljku. Ilija zaviri u dnevnu sobu, oprezno, pazeći da ga ne oda škripa parketa. Stari je zaspao u fotelji s pivom i hrkao prodorno i duboko kao kakav medvjed, dok mu je smeđe, izborano kockasto lice obasjavala plava svjetlost s TV-a.

Ilija ga pogleda pobliže da se uvjeri da stari čvrsto spava i osvrne se po sobi. Na prljavo-sivom tabletiću ugleda babin stari sat sa staklenim zvonom koji već godinama stoji na pola 12, strpa ga u unutrašnjost jakne i odnese u sobu. Skine stakleno zvono, odšarafi sat s postolja i odloži ga u ormar. Onda uzme daščice što ih je potrgao sa stare kutije za voće u kuhinji, pribije ih na postolje s dva čavlića da tvore oslonac, i s malim komadom selotejpa pričvrsti bogomoljku da stoji uspravno. Radio je to tako precizno i nečujno čineći se kao kakav kradljivac dijamanata. Kod bogomoljkinih nogu zalijepio je komadić papira roza boje na kojem je bilo nacrtano krumpirasto srce koje je uokvirivalo današnji datum te „Ilija plus Dženi“ napisano krumpirastijm školskim rukopisom. Pogledao je još jednom svojih ruku djelo i zastao za trenutak da mu se divi kao mali da Vinci svojoj maloj Mona Lizi, a onda ga spremio u mrak garderobnog ormara.

Tad začuje isprekidani hrk i muklo krkljanje iz dnevne sobe. Pomisli da bi se stari mogao probuditi u nezgodnom trenutku, pa brže-bolje navuče jaknu i sa strahom u srcu šmugne kroz prozor kao lopuža da bi udario pravac koncertne dvorane.

Ispred ulaza u dvoranu, Dženisa mu dadne dječji poljubac u usta i u ruku tutne malo pivo. Pokuša je poljubiti, isto onako kao na vikendici, no ona mu izmakne usta i podmjesti obraz gledajući nekud u gomilu koja je pristizala. Ilija se tome začudi i primjeti kako zabacuje svoju frčkavu crnu kosu, puše balone od žvakaće gume i razvlači ih jezikom kad joj se zalijepe za nos. Ćak mu se i njena garava kosa koja mu je na vikendici izgledala prekrasno, pričini nekako pakosna, zmijska. Da je bio malo stariji znao bi da je to što je upravo oćutio bilo gađenje. Shvati da ga gleda onim svojim krupnim crnim očima, gutajući kao od šale njegov blago teleći pogled, pa on zaboravi na onaj odvratni osjećaj od maloprije. Naglo ga povuče i krene kroz gomilu, a on zatetura za njom. Izgledalo je to kao da čiuaua zubima vuče ogromnog trapavog bernardinca za uzicu.

Probili su se ravno u prednje redove gdje su stampeda uspaljenih klinki vrištala i pružala ruke prema pjevaču s dječjim licem. Zijo su ga zvali, saznao je Ilija tek poslije njegove tragične pogibije. Sjetio se kad je ta vijest zabrujala na radiju, da je čak i njegova baba, mrgodna razroka oštrokondža, potajice pustila suzicu dok je kuhala japrake.

Dženisa se ubrzo pridružila tom kaosu vrištanja i lamatanja dok je on sve vrijeme zbunjeno stajao kraj nje pokušavajući je poljubiti u usta, ali je ona davala samo obraz. Nakon „Bježi Kišo s prozora“, prostrijeli ga požar u mjehuru, koji ga i dan danas muči odmah nakon prvog piva. Rekao je Dženi da mora ići pišati, a ona mu odvrati nešto kao „popišanko moj slatki“ i dade mu dugi mokar poljubac u usta, od kojega je Ilija nakratko zaboravio na svoje ime, prezime pa čak i na pišanje. Nakon toga, sav u šiframa i pitanjima zalomi kroz gomilu.

Dok je pišao, zatekao se utonuo u crne misli. Dženi mu je sad bila nekako drukčija nego jutros. Nije mu se sviđalo kako joj se jezik igrao sa žvakom, nit mu se sviđalo to pretjerano zabacivanje kose iza glave, baš kao da je sva gomila došla da nju vidi. Ni onaj čudni sjaj u njenim očima, istim onim očima zbog kojih je inače zaboravljao školsku torbu ili ključeve od kuće , odjednom nije više bio onako blag kao prije. Sjeti se onda riječi svog starog i bapskih priča o sihrama. Pa se odmah potom počne kažnjavati što razmišlja negativno. Izvadi cigaretu pa je pokuša frajerski zapaliti, no nakon prvog dima krvnički se zakašlje, ispljune je u grmlje i ode potražiti Dženi.

Došao je do negdje pola dvorane, i uvidje da je dvorana potpuno neprohodna i divlja s onim, kako se činilo, milijunima skačućih podignutih ruku i zrakom ispunjenim vrištanjem. Odustane od probijanja i zapne kod ulaza s nekim momčićima u teksas jaknama koji su upravo ispijali svoju prvu rakiju. Pridruži im se, uzme gutljaj i nastavi graktati u horu :“Dirli-dirli-dirlija…..“.Nije mu prijala ni sekunde, ali je bila baš ono što mu je u tom trenutku trebalo.

Doskora je koncert završio i raja je krenula prema izlazu. Gužva se raščistila. Još jedanput je prehodao dvoranu ali Dženise nije bilo nigdje.

Izašao je van iz dvorane i ponovo zapalio cigaretu. Odluči je pričekati na izlazu. Imao je još punu kutiju. Prošlo je pola sata i ljudi su polako odlazili, ali Ilija je čvrsto odlučio ostati. Nakon sat vremena zapalio je još jednu cigaretu. Nije ni primjetio da mu se više ne gade i da ga više ne tjeraju na kašalj. Sat i pol prođe bez zvuka i slike, osim šuma vjetra. Padne mu napamet kako bi se sad najradije urokao rakijom koju je pio s onim klincima, ali ih nije više bilo. Ni njih, ni rakije. Osjeti kako ga grlo steže i kako mu donji kapci polako bubre. Prošeta po ogromnom platou dok mu je dah postajao sve teži i bolniji. Šutne par limenki da nadglasa buku u glavi. Odzvanjale su još dugo u pustu noć punu smeća. Nos mu se ispunio ledenom vodom .

Znao je da mu je vrijeme poći kući i da ga stari možda traži, ali za to ga više nije bilo briga. Želio je ostati vani cijelu noć, i prevrnuti cijeli grad naopačke dok je ne nađe. Cijelim putem dok je išao nije čuo nikakav zvuk, ali u parku ga krckanje grančica i hihot prene iz razmišljanja. Tiho se prikrade kroz živicu i čučne iza grma u mrak, nepomičan kao kamen, osluškujući, i pazeći da ga mjesečina ne oda. Dvoje su se žestoko drpali na nekom deblu, djevojka se hihotala i momak je mrmljao. Iako u mraku jasno je mogao razabrati njegovu ruku na njenoj goloj sisi, a njenu kako se pohotno zavukla njemu među noge. Kad je djevojka ispustila jaki uzdah i zabacila glavu, lice joj se izdajnički ocrtalo na bijeloj mjesečini. Bila je to Dženisa, otkopčana šlica i razgolićenih grudi, u ruci joj kurac koji nije bio njegov.

Nije znao koliko dugo nije disao, ali dotad nije vjerovao da čovjek može toliko dugo bez zraka. Iskrao se polako iz grmlja i krenuo prrema kući, prvo polako a onda sve brže i brže i brže…