ponedjeljak, 03.09.2007.
PUTUJU LI PRODAVAČI LAŽNIH PUTOVNICA? - KHAO SAN ROAD
Dolazimo u Khao San rasklimanim thuk-thukom i izblesirani ispadamo van. Vozač dobija svojih stotinjak bahta i odrnda u noć. Iako je sad 22 sata uvečer, u Khao Sanu dan je tek započeo. Kiša je prestala i ostavila lokvice po asfaltu, koje odbijaju žutu, zelenu i plavu svjetlost neonskih reklama, pa se cijela ulica kupa u psihodeličnoj svjetlosti. Dom je to birtijama, uličnim frizerajima, salonima za masažu, restoranima, go-go barovima, jeftinim hostelima, dilerima, kurvama, sitnim trgovcima, backpackerima, rastafarijancima, pankerima, putnicima i svim mogućim vrstama vucibatina. Izuzev tog sloja ljudi, povremeno se dade vidjeti čopor zalutalih yuppieja koji ovdje dolaze na odličnu pizzu. Talijanski restorani nisu rijetkost u jugoistočnoj Aziji.
Khao San izgleda kao hongkonški akcioni film iz sedamdesetih, samo bez Bruce Leeja i nabrijanih nindži. Djeluje kao izgubljena vremenska zona u kojoj sedamdesete nikad nisu završile. Dileri se ovdje mogu naći kako slobodno lunjaju bez straha da će ih murja privesti, razbijeni turisti bauljaju goli do pasa bez ikakvog cilja i reda, a nije rijetkost vidjeti niti izgubljenog starog hippieja, glave pune tripa kako baulja usred neonske svjetlosti, niti par rastafarijanaca kako se napušeni klate naprijed-nazad dok sjede na pločniku. Policija ovdje prolazi dosta često, no čini se da traže samo veće izgrednike, dok hedoniste ostavljaju na miru.
Prije je ovdje bila golema tržnica riže, što upravo govori ime ulice (Khao San = Ulica Riže). Svoju praktičnu namjenu izgubila je šezdesetih kad su ovdje masovno počeli pristizati američki vojnici u potrazi za akcijom da otope ratni stres. Štandovi s rižom polako su počeli nestajati, da bi ustupili mjesta go-go barovima, bordelima, i jeftinim motelima. Khao San je uz Pat Pong i Nana Square postao idealno mjesto za alternativno-perverzni turizam, jer sve su mlade Tajlanđanke gledale kako da uhvate kakvog američkog dezertera koji još ima šanse za kakvu takvu perspektivu kući. Osim toga, takve stvari su daleko unosnije od tapkanja iza štanda s crvljivom rižom.
Najveća vreća s gnojivom koju sam vidio u životu (a iz Slavonije sam).
Riže više nema ni za umak.
Tajlanđanima se, kao i većini Južnih Azijata, život svodio na branje riže u blatnim poljima, i prodaje iste na zakrčenim tržnicama prepunim štakora i žohara, pa su bijelce percipirali kao izlaz iz bijede u čiste, komforne i sređene stanove s garažom, psom i djecom. I tako su im počeli bespogovorno davati svoje kćere i sinove da ih sklone od siromaštine. Ta čudna koristoljubiva spona Istoka i Zapada održava se do dana današnjeg, iako Tajland više nije zemlja bijede i siromaštva kakva je bila tih godina.
Sedamdesetih je godina Khao San postao izletište hippieja, beatnika, pankera i klošara svih vrsta koji su se otisnuli u svijet da bi iživjeli svoje ideale iz mladosti. Neki su umrli na putu, neki od droga ili u zatvorima, neki su se nastanili u Bangkoku, uozbiljili se i obrijali, započeli uspješne karijere pa oženili priglupe zgodne Tajlanđanke, a neki od njih nisu se nikad ni makli s ove ulice, nego i dalje žive kako su živjeli onda kad su došli: s istim parom hlača, i kosom koja nije vidjela vode još tamo od raspada Hot Chocolatea.
Izuzev tih relikvija, hippieja više nije nigdje za vidjeti. Umjesto njih, nataložilo se šaroliko more partijanera iz svih krajeva svijeta koji zuje po cijeloj ulici u potrazi za stimulansima. Iz nekih klubova čuje se jeftini techno i minimalistički house kao da je vrijeme početaka Maydaya. Čini li se to meni, ili se svaki masovniji pokret na kraju povuče u egzotične krajeve da bi još desetljećima gušio samim sobom? Svaki, osim HDZ-a.
Narav mladih tajlandskih cura ostala je ista kao i onda: I dalje sve ganjaju bijelce, pogotovo one s novcima, Europa je još uvijek simbol nedostižnog toplog i ugodnog doma, ali većina njih još nije naučila engleski kako spada. Na svaku moju rečenicu odgovaraju sa priglupim srednjoškolskim cerekanjem, a ja se moram naprezati kako bih prokužio svaku treću riječ. Mrzim te sitne prekide u komunikacijskom kanalu.
Za kratko spopadaju nas babe koje prodaju suvenire, odjevene u njihove tradicionalne nošnje koje se doimaju sašivene od krpica plave, zelene, žute i crvene. Savršeno pašu u hippie – rave kolorit Khao Sana, izgledaju kao da su se okitile neonskim lampama. Ripljaju s nekakvim zveckalicama čiji se zvuk širi kroz galamu kao koz eter, mogu se čuti gotovo na svakom mjestu u ulici. Čak i onda kad se svi zvukovi stope u jedan dugi monotoni žamor, zveckalice dopru do uha i podsjete vas da se nalazite u jednom od najživopisnijih mjesta na svijetu.
Za tren se osvrnem za nekom glatkom dugonogom Tajlanđankom odjevenom u uski crveni minjak, i pomislim da sam se izgubio u moru zlatnih riba, besprekidnom hipnotizirajućem šarenilu. Vratim se u stvarnost kad zapnem za nešto naizgled nevidljivo. Pogledam dolje i shvatim da sam gotovo cijelim stopalom stao u klošarsko prijevozno sredstvo, od trulih dasaka sklepana kolica u kojima se nalazi čovjek bez nogu, i koji se kreće tako što se gladilicama za žbuku odguruje od pločnik. Jedini detalj koji nije pristajao uz njegov prašnjavi izgled, su psihodelične žuto-crvene naočale. Nervozno je izbrbljao nešto na thaiju pa otklipsao u gomilu. Zvuk tupkanja mistrija po mokroj cesti čuo se još dugo, dugo, a u međuvremenu se pojavilo još mnogo, mnogo nasmijanih Tajlanđanki, sve jedna poželjnija od druge.
Kroz paučinu neona, naziru se ulični tattoo-saloni gdje tajlanđanke mekane kože s golemim tetovažama kojekakvih postojećih i nepostojećih beštija u duginim bojama, tetoviraju i masiraju pijane bijele turiste i bogate kineske biznismene, koji se ionako više neće sjećati odakle im tetovaža. Mi smo još uvijek toliko prisebni da ne sjednemo u najbliži tattoo-salon, nego pokušavamo naći salon za tajlandsku masažu, toliko spominjanu u medicinskim biltenima i turističkim vodičima.
Saloni za tajlandsku masažu, dakle, ne za seks masažu, kako bi to pomislio prosječni Europljanin, ugodna su mjesta za dušu i za tijelo. Na ulazu izuvam cipele jer to nalažu pravila i maserke mi posluže topli čaj koji ima umirujuće djelovanje. Potom me odvedu u posebnu sobicu gdje se nalaze madraci poslagani na pod. Sobica je čista i uredna, plahte na madracima su svježe oprane i mekane, namirisane specijalnim opojnim mirisima koji umiruju i najljuće duhove. Ventilator na stropu gotovo je nečujan. U sobi se osjeća lagano pomjeranje zraka.
Maserka izgleda kao da ne bi mogla ni cvijet ubrati, ali kad me uhvatila u stisak svojih „nježnih ručica“ umalo sam se iznenadio. Rekla mi je da legnem na stomak, a ja sam bio malo uplašen da iz skrivenog ormarića ne izvuče kožni bič i crni sado-mazo kompletić. Ne mislim ništa loše, no, ipak je ovo Tajland. Počela je laganim pritiscima šake po ramenima, kretavši se sve niže i niže, dok nije došla do križa. Ponovila je pritisak šake nekoliko puta, postupno ga povećavavši. Onda počne s uljuljkavajućim kružnim kretanjem, također od ramena naniže, pa pređe na lagano masiranje guzice i listova mekim prstićima. Mogao sam osjetiti kako mi se guzni mišići otkravljuju od tuckanja u neudobnim thuk-thukovima. Kad bi se maserka sa svojim magičnim prstima, vratila u predio leđa čuo sam udobno pucketanje koje je značilo da mi se kosti vraćaju u prirodni položaj. Nakon još nekoliko zahvata, dolazi ono glavno, zbog čega je thai masaža toliko popularna kod muških.
Sjeda mi na leđa i počne raditi lagane senzualne kružne pokrete guzicom, zbog čega mi je odmah bilo drago što sam došao u Tajland....Moglo bi se to podrobnije opisati nekoliko odjeljaka, ali neke stvari ipak zadržiš za sebe, jel?
Nakon masaže osjećao sam se kao ponovno rođen. Tijelo mi je bilo kao novo. Martina je otišla u jedan od uličnih frizeraja da si stavi umetke za kosu, a ja sam otišao potražiti obližnju birtiju da se okupam u Asahiju. Naletim na momka koji posred ceste prodaje lažne osobne iskaznice, vozačke dozvole, putovnice i novinarske akreditacije. Zastao sam da razgledam kvalitetu isprava. Dva policajca prođu pored nas niti ne pogledavši štand. Ne znam da li je to iz neznanja ili se itekako dobro znaju?
Na prvi pogled izgledaju kao prave, ali kad se malo bolje zagledam primjetim da sve vrvi od pravopisnih pogrešaka. Kod ćoravog murjaka bi možda i prošle ali kod nekog našeg nadrkanog kockastog Tvrtka Držislava na granici Hrvatske i Bosne, sumnjam.
Kamion-bankomat. Vozač odmara na hidrantu.
Sjeo sam u birtiju i popio prvo pivo, a onda me uzelo. Neka viša sila htjela je da se rodim pod sretnom zvijezdom i da vidim ovu indijsku ženstvenost i putenost u materijalnom obliku. Ovdje je stvarnost topla poput ženskih grudi i uljuljkivajuća kao crno vino u hladu palmi i sve su ceste otvorene. Čim stanem, kretao bih se, a čim krenem, mirovao bih. Kako dovesti te dvije suprotnosti u ravnotežu? Ovo sada bio je jedan od onih trenutaka kad sam sjedio u mjestu i putovao. Kad bi se sva ljetovanja na Jadranu zajedno zbrojila, nikad ne bi mogla ponoviti niti jednu sekundu boravka na Khao Sanu. Odjedanput se zapitam, kako li dovraga, razmišljaju ljudi kojima je ovo posve normalno, koji ovdje dolaze na posao, da bi prodavali, tetovirali ili prevozili? Kakva li je njihova stvarnost? Putuju li oni u mjestu kao i ja sad svaki dan ili samo prebijaju dan po inerciji, od stana do Khao S(a)na?
Kad se jednom ovdje vratim, vjerojatrno će svirati isti hipnotički trance-hit i vjerojatno ću opet začuti zveckalice baba u narodnim nošnjama, i možda će minice poželjnih Tajlanđanki biti kraće, pokoji će hostel možda zatvoriti, i možda ću biti stariji, i možda, samo možda, neće bit kao prvi put. Ali ja bih se vratio još samo jednom, da još malo probam. Jer jebeš život ako ga nisi probao....
