petak, 31.08.2007.
O PROSJAČENJU, PUTOVNICI I DENGUE GROZNICI - SVATOVI U THAILANDU
U pizdu materinu!
(Moje citiranje nepoznatog genija odmah po slijetanju u Bangkok)
Ništa čovjek pametnije ne može smisliti za naslov ako drito iz singapurskog kluba ide na avion za Bangkok. Vrtilo mi se to kao neka pogana litanija cijelim putem do aerodroma Changi, a kasnije i do samog Thailanda…Istina je da sam odspavao sat vremena, ali sam se nakon tog sna osjećao još pijanije nego u momentu kad sam legao. Ali, ipak, nema boljeg stanja u kojem se isplati posjetiti taj grad…ne, pravilnije bi bilo reći: taj mastodont, tu mrcinu grijeha i kaosa.
Priznat ću ovdje i sada, da sam rijetko kada bio tako uplašen kao kad nas je majstor vozač u svom dotrajalom rđavom kombiju vozio do hotela. Vožnja je trajala ciglih bolesnih sat vremena, dovoljno da mi se pokaže kako neki od najboljih vozača na svijetu žive upravo ovdje u Bangkoku. Majstor vozač, tipični sitni Tajlanđanin u raskopčanoj košuljici, s pogledom i kretnjama uličnog psa, vozio je s takvom brzinom i takvom lakoćom kroz bangkočke džade, uličetine, uličice i stazice da bi mu i tata MacRae stisnuo šaku. Prometni čep u Zagrebu? Aha. Vidio sam majku svih prometnih čepova na svijetu. Zagrebački prometni čep ponedjeljkom ujutro, po najvećoj bljuzgi i kiši je djetešce je koje je izgubilo zvečku, kad se usporedi s ovom nuklearnom katastrofom ovdje.
Evo, da dočaram. Recimo da je normalan radni dan. Stojiš u autu na semaforu, i čekaš da se upali blaženo zeleno svijetlo. Dok to čekaš, dolazi klošar bez zubi i noge i kucka po prozoru, pruža ruku s kvrgavim prstima. Pokušava se učinit što jadnijim, pa lice krivi u nesimpatičnu grimasu, drhturi kao prut, praveći maglu na staklu svojim dahom . S gađenjem ga tjeraš, ali on uporno tepe svoje. Rukom mu pokazuješ „odjebi“, ali on se i dalje tupavo ceri i pruža svoju prelijepu kvrgavu ručicu, dok mu se na vratu ljeska potrošena tetovaža dvoglave zmije. Otvoriš prozor, daješ mu 10 bahta, pa se počne klanjat kao sumanut i kreveljit sava-di-kaa (tajlandski pozdrav, a može značiti i hvala) da normalnom čovjeku jednostavno trga živac. Do maloprije frajer je umirao od raka koštane srži i šuma na srcu, a sad je već spreman da trči do Saigona na koljenima za 10 bahta.
Za nekoliko sekundi dođe drugi čičica koji ima komad drveta oko vrata, a na njemu hrpa črčkarija na tajlandskom pismu. Iako ne znaš tajlandski, znaš šta piše. „Siroče bez oca i majke, gluh, slijep i nijem, penziju pojela djeca, nadam se da ćete biti dobri, dobri gospodine“ Nosi tamne naočale, kao pravi sljepac i jednako se krevelji kao i njegov pajdo, glumac-maratonac. Nanjušio je (vidio) dobru dušu, pa hoće malo tvoje dobrote. Shvatiš da ako nešto daš i ovome, dolazit će ih još, a onda će tek nastati sranje. Iako je nepristojno, okrećeš glavu na drugu stranu, ali nemaš izbora. A kad tamo, šok-zlo-užas! Još dvojica čekaju svoj red! Samo što su ovi poveli i djecu!
Kao da to nije dosta, neki vozač-pacijent tri auta iza, sjedne na sirenu i ne pušta. Onda počne drugi, pa treći i na kraju cijela kolona postane sinkronizirani kao nadrogirani be-bop big band. Svatovi u Thailandu, u pizdu materinu! Na pola puta do konačnog puknuća, pali se zeleno, kolona konačno krene pa odahneš..... Ali ne!… Odjedanput je nešto što se do maloprije činilo kao dvorište, postalo ulica, i iz nje upravo kulja kolona zvrndajućih thuk-thukova (moto-taxija), prastarih rđavih japanskih polutrabanta i biciklova s prikolicama punim gvožđurije i smeća. A neki ih idiot, još jedan dobrohotni novajlija, dva -tri auta ispred, najgalantnije pušta na glavnu cestu, iako nemaju baš nikakvu prednost. Jednom kad krenu, ne staju, i tako počinje čekanje kakvo ne može smisliti najsporija birokracije u Hrvatskoj. Pali se žuto svjetlo, a dripac u thuk-thuku mrtav 'ladan, preskoči tri trake i staje popreko ispred vozila na glavnoj cesti. Na sav svoj užas i teror, shvaćaš da se upravo upalilo crveno, a kolona iz uličice-dvorišta, presjekla pola glavne ceste i još uvijek nemilosrdno pristiže iza tog thuk-thuka i svi staju popreko na glavnu cestu, tvoreći tako prepreku koja se neće otkraviti još dugo, dugo. Odakle i zašto su ser pojavili ovi prometni diverzanti, ne zna ni sam Buddha, siromah debeljuca. A klošari, paradiraju ispred auta i poput zlih gremlina veselo pjevuše sava-dee-kaa. Uz malo sreće možda dočekaš penziju na drugom semaforu. Da svi svatovi budu veseli, iz ničega počne pljuštiti tropska kišurdača koja stvara blato čak i na asfaltu. Dobrodošli u Thailand!
Uprkos svemu tome, vozaču smo dali cigaretu.
Dolazimo u hotel, na check-in. Recepcionarka učini naklon i počne nas upisivati. First Name: Danijel. Last Name: Konjarik. Passport number: 090-bla-bla-tri točkice. State: Putovnica…Čekajte. Ne, ne,ne Kroejša.
Recepcionarka: Waaaaat?
Martina: Kroejša, jebemu mater!. Si-Ar-Ou-Ej-Ti-Aj-Ej…
Recepcionarka: Waaaaat?...
Martina: Dajte, ja ću, nemojte se mučiti….
Ulazimo u sobu. Fino. Čisto. Uredno. Nema prozora. Molim? Nema prozora! Da, soba bez prozora, šta je tu čudno sad?! Tko je to vidio, soba, pa još s prozorima, svašta!
Nakon toga, budući da još mamuram, a još sam povrh toga isprepadan thai kulturom kaosa, odlučim da ubijem oko barem na dva sata. Martina se slaže. Krevet nema čavle. Uf, dobro je.
Nakon sna idemo obići Chinatown. Nakon kratkog vjećanja odlučimo vidjeti National Monument Gallery, samo zato da imamo neki cilj, ali i zato što dotična građevina strši na karti kao muha u mlijeku. Yaowarat Road, ulica gdje se nalazi naš hotel zvan White Orchid, jednaka je kao i većina ulica u Bangkoku. To su prave košnice, koje tako zuje životom da čovjek dobije dojam da se gibaju. Para iz friteza diže se na svakom ćošku, smrad kokošjih nogica, škampi, riba, poneki zaspali klošar na cesti, klimavi štandovi s hranom, mobitelima, željezarijom, sifonerijom, suvenirima, iznad naših glava gusti splet kao ugalj crnih kablova zbog kojih grad izgleda kao megalopolis iz Blade Runnera. Umjesto replikanata, gomila brzajućih tipova u žutim majicama. Sve u svemu, hodanje po trotoaru prava je umjetnost. Nakon prvih par neželjenih sudara, počneš raditi sitne akrobatske manevre kao što su izvijanje kukova, skakutanje na jednoj nozi i loši pokušaji trbušnog plesa.
Promet ne staje. Usprkos tome, ljudi pretrčavaju ulicu kao da je igralište. Na svakom ćošku netko priča s nekim, netko se smije, netko galami, netko jede u polučučnju, netko leži pijan preko trotoara. Nisam prešao niti stotinjak metara a već me netko povlači za rukav. Djedica s kozjom bradicom i dugim žutosmeđim noktima, prodaje sifoneriju i eto baš sam mu ja izgledao kao neko ko hoće kupit ovu prvoklasnu, esencijalnu, čak štoviše fenomenalno rđavu kambodžansku pumpu za vodu. Njegov brat ih je upravo prošvercao iz vrtića u Sjevernom Vijetnamu, jadničak je preplivao „zlatni trokut“ s vrećom pumpi na leđima pod okriljem noći bježeći od privatnih vojski zloglasnog Khun Sa. U brdima Laosa skoro je umro od žeđi, a onda mu se ukazao Buddha i blagoslovio pumpe, tako da sad same stvaraju vodu. Dis very true, very true, my friend, me no lie. Evo friend, tri pumpe za tebe, za samo 2500 bahta. Dodatnih 500 bahta jer ipak postoji rizik od dengue groznice, vrlo povoljno, dobra cijena, dobra marka. Pošto u tajlandskom ne postoji izraz „idi u kurac ti, tvoje cijevi, Buddha i dengue groznica “, skrušeno promrmljam „no, thank you“ i odemo dalje. Nema brige za škart proizvod jer u Tajlandu je svaki proizvod blagoslovio Buddha. Kud ćeš boljeg atesta.
Kakav narod takva i vlast. U vrijeme mojeg boravka, Tajland je funkcionirao pod privremenim ustavom sastavljenim od strane vojne hunte koja je 19. rujna prošle godine izvršila državni udar. Od tog vremena vlada i kralj nisu u dobrim odnosima, a svakog ponedjeljka Tajlanđani oblače žute majice i iskazuju podršku kralju. Kralj Bhumibol odnosno, Rama IX, na vlasti je od 1946. godine, i ima više simboličnu nego izvršnu funkciju. Ustav je sada donešen, no, meni se čini da Thailand ne može funkcionirati u redu kakvog poznaje prosječan europski um.
Uprkos svemu tome, zemlja je sad puno sigurnija nego što je bila prije dvadesetak godina, kad je za bijelca biti vani iza 9 sati, obavezno značilo pičvajz s domaćima. Sada stvarno rijetko kad dolazi do zadjevica, no tradicionalni odnos vlasti sa strancima ostao je isti. To znači da ako dođe do sranja između bijelca i domaćeg, bijelac je, na kraju pro formae birokratske procedure, obavezno uvijek kriv. Vrlo vjerojatno da zbog te agresivne tradicije, Tajland nikad nije bio koloniziran. No, kako objasniti murjaku koji uopće ne govori engleski da, ćelavi, bljedunjavi i rutavi Balkanac nije tu da bi krao hektare plodne tajlandske zemlje.
Nakon nekoliko dosadnih trgovaca, konačno prilazi prosječni stanovnik Bangkoka (PSB). Čudo kako ništa ne prodaje. Prvi kojeg nalazimo a da se ne prenemaže i krevelji dok priča. Simpatičan je to momak u četrdesetim godinama koji malo pa često podiže glas dok govori. To što bangkokčani galame sasvim je razumljivo jer je buka koju promet podiže nevjerojatna. PSB nas puno dodiruje i puno nam se unosi u lice, što nam se u početku ne sviđa, ali se ubrzo naviknemo jer većina PSB-a to konstantno radi. Ako čovjek proba zamisliti mješavinu Bosanca i Kineza koji živi u New Yorku, koji je još usto strašno religiozan, dobit će sliku i priliku jednog PSB-a. Treba reći da navodni Kinez-Bosanac koji se dere i malo-malo upada u histerične napadaje smjeha izgleda jako neobično za stranca, znajući koliko Kinezi vrlo rijetko pokazuju svoje osjećaje.
Nakon nekoliko minuta shvatimo da se čovjek puno trudi da nam objasni gdje se što nalazi. Šara nam po karti malo latinicom, malo thai-pismom, mazi nas po ramenu, baljezga svašta, da bi se na kraju složio s nama da obavezno trebamo ići na Jatujak Market. Kad nam je pokazao gdje se Jatujak nalazi, nekako nam je splasnulo oduševljenje. Deset kilometara prema sjeveru. Nepojmljivo mi je da ćemo nakon 10 kilometara vožnje još uvijek biti u Bangkoku. Otpravljamo PSB-a iako je još imao svašta za reći, i zaputimo se prema National Monument Gallery.
Navigacija ulicama Bangkoka zajeban je posao. Kao i u Singaporeu, većina stanovnika pojma nema gdje se što nalazi. Karta koja smo dobili u hotelu je na engleskom, ali šta vrijedi kad su sva imena ulica na tajlandskom pismu i tajlandskoj latinici. Da stvar bude gora, Bangkok ima toliko tih uličica, uličaka, i cestica koje uopće nisu ucrtani na karti, i jednom kad se skrene s glavne ceste, dobijete dojam da ste kao miš u labirintu. S još puno drugih nervoznih miševa s kosim očima. Naravno skrenuli sa staze i završili na nekoj od improviziranih ulica-tržnica kojih je pun grad.
Nakon sat vremena lutanja od National Monument Gallery niti N, pa se odlučimo vratiti natrag u hotel. Ali prije toga, moramo još vidjeti Thanon Khao San iliti Khao San Road, centar univerzuma za sve bitange svijeta. Baš ovakve poput nas.
četvrtak, 02.08.2007.
SWING-A-PORE - DAN ČETVRTI
(Singapore je nastao oko 1819. godine kao plod muka britanskog kolonizatora Thomasa Stamforda Rafflesa, čovjeka čelične upornosti i zlehude sudbe.Nemoguće je u ovako malo prostora opisati što je ovaj radoholik sve uspio napraviti. U vrijeme njegova osnivanja, od cijele Azije, jedino je u Singaporeu zakonom bio zabranjen robovlasnički sustav kojeg su Englezi sustavno provodili u ostatku Azije. Aktivno se borio i protiv trgovanja opijumom. Dok je krutom rukom krojio zakone, u međuvremenu, je uspio popisati svu silu dotad nepoznatih životinjskih i biljnih vrsta koje i dandanas nose njegovo ime. Nakon što mu je pola potomstva, uključujući i prvu ženu, pomrlo u neljudskim uvjetima koji su vladali u tim krajevima,nepokolebljivi Raffles vratio se u Britaniju da bi se kandidirao za mjesto zastupnika u parlamentu. U tome ga je onemogućila smrt od moždanog udara 1826. godine. Imao je samo 45 godina. Zbog svog liberalnog i čvrstog stava prema robovlasništvu, ukop na groblju mjesne župe nije bio dozvoljen. Posmrtni ostaci su mu prebačeni tamo tek 1920.
Raffles je proživio samo osam mjeseci svog života u Singapuru.)
Izlazimo iz taksija ispred Orchard Towersa, zgrade koja udomljuje najveće „rupe“ u središtu Singapura. Hrvatski, a ujedno i moj pojam „rupe“, zadimljeno je, prljavo,i tužno mjesto koje ugošćuje bandu u jeans jaknetinama, sa zelenim JNA tetovažama s imenom ljubavnice iz bosanske vukojebine. Konobarica nosi neoprane borosane i cijeni visokorafinirani alkohol imenom rakija, ciglih 5 kuna. Ali ovdje, „rupa“ ima klima uređaj, ventilatore, disko kuglu, metalne motke za plesanje, DJ-a, odlična talijanska vina, i sva ostala čuda moderne budućnosti. Ni traga zelenim tetovažama i sakoima marke Jeans . Umjesto toga nose se Stussy i Gucci, a zelene tetovaže iz vojske ovdje se pretvaraju u šarene tapiserije sa zmajevima od nosa do nožnog prsta. Jedina sličnost s rupom europskog tipa je pomanjkanje morala.
Na zadnjem katu Orcharda nalazi se klub imena Crazy Horse Pub. Crazy Horse u ZG je izletište „u zlato obojane mladeži“, a ovdje je to noćni klub - kupleraj. Sjedimo u malom thai restorančiću ispred Crazy Horsea, i uživamo morske plodove s rižom. Za susjednim stolom hihoće se grupica tropskih prostitutki. Iz Crazy Horsea povremeno izlaze prelijepe, oskudno odjevene, dugonoge tajlanđanke. Zurim kao tele i borim se sa škampima. Martina mi govori da se ne zanosim. To su ti ladyboysi, kaže. Kakvi boysi? –pitam ja
Ladyboys su muškarci koji su djelovanjem kirurškog noža i hormonalne terapije promijenili spol. Sad izgledaju točno onako kako žele. Kao dugonoge, sisate, glupave ljepotice s duplerica. Ponašaju se baš tako, puće usne, trepću okicama, njišu bokovima. Znaju znanje. Zurim i buljim, preneražen. Ne pazim šta jedem i kasno shvatim da sam upravo zagrizao najotrovniji chilli u životu. Dok mi mozak trne, a želudac se prevrće, u omaglici se prisjetim Martininih upozorenja: Pazi šta jedeš. Kad jedeš azijsku hranu, biraj!
U Slavoniji dobiješ komad mesa i strpaš ga u usta. U najboljem slučaju ga narežeš. Zaklinjem se sam sebi da ću odsad birati.
Dok se ja borim s navalom otrova, Martina i Johanna komentiraju ladyboyse. Pogađaju koja je muško a koja je žensko. Johanna je tu tek nekoliko mjeseci a već može raspoznati ženu od žene. Kao Belgijanka iz Bruxellesa, već je viđala drag-queense, ali ovo je nešto sasvim drugo. Prava stvar, što bi se reklo. Piše reportažu o ladyboysima, opsjednuta je njima, njihovim izgledom i njihovim načinom života. Što znači da je vrlo iskusna u raspoznavanju. Ja o tome nemam blagog pojma. Iz ovog što sam dosad vidio, znam da mi ne bi bilo žao dati 500 singapurskih dolara za jednu neobičnu noć s ladyboyjem. Kad bi alkohol bio malčice jeftiniji. Kad bi birc bio malo mračniji. I kad bih stoposto bio siguran da moja djevojka za jednu noć nema kurac.
Uđemo u birc i odmah osjetim poglede znatiželjnih azijskih očiju kako strijeljaju iz mraka. U azijskoj svijesti bijela boja označava ljepotu i savršenstvo, i ona se perfektno ističe u tami azijskih birceva. Većina azijskih cura prednost daje bijelim dečkima, upravo zbog tog nekog glupog drevnog shvaćanja. Nije rijetkost vidjeti istočnjačke cure i dečke kako hodaju sa suncobranima, bježeći u hladovinu. A ja bijel kao zid u bolnici, u licu crven kao Čeh na Jadranu, jer prokleti chilli još nije prestao djelovati. Sjedamo i naručujemo bocu talijanskog vina. Vino je skupo, ali nemamo izbora jer u Singapuru ne postoje jeftina vina tipa Ribar ili Beljska graševina. Osim što je skupo, i odlično je. Dok ga cuclam i gledam okolo, shvatim da je samo pitanje trenutka kad ću biti napadnut. Baš dobro, jer Chilli je počeo popuštati.
Ubacuje nam se par ladyboysa, obadva izgledaju bogovski. S Tajlanda su, strašno su umiljati i pričaju užasno loš engleski. Zapravo i nije toliko loš, koliko je njihov naglasak užasan. Zbog toga i zbog buke, razumijem svaku treću riječ. Bez obzira što ih kurca ne kužim, oni i dalje pričaju svoje. Jedan mi dopušta da mu diram sise. Silikoni. Kao da diram PUR pjenu. Ako su svi silikoni takvi, onda mi nije jasno za koji kurac bogate žene to stavljaju u svoja prsa. I mala sisa bolja je od najvećih silikonjara. Ali bitno da dobro izgleda. Dolazi treći, najbolji od svih i sjeda odmah do mene. Napad započinje.
Gledam ju, i ne mogu vjerovati da je to nekad bilo muško. Preda mnom sjedi najsavršenije biće što su ga ove oči vidjele. Zabacuje kosu, igra okicama, drži me za ruku i proždire me pogledom. Da parafraziram čuvenog Miloša Bojanića „A on igra/vrti se kao čigra/Meni se pije/zato što žensko nije“. Pokušavam joj objasniti gdje je Hrvatska, no, badava. Većina Singapuraca ne zna locirati ni jednu najobičniju ulicu na karti grada, a kako će tek Hrvatsku na karti svijeta! Čak i taksistima ponekad treba objašnjavati gdje trebaju voziti. Europa je tek ime sa jumbo-plakata i reklama za detergente. A ovog dečka-ženu slabo zanima zemljopis. Iz očiju joj čitam grijeh.
Kao spas, stvori se još jedno preslatko egzotično biće iz snova. Čak i u mraku se vidi da ima debeli sloj šminke na sebi, no to ništa ne umanjuje njenu ljepotu. Ne znam zašto, no za nju sam stoposto siguran da je žensko. Zove se Marina, dolazi iz nekog mjesta pored Jakarte i ima neki posebni šarm nevine srednjoškolke za koju se poslije nekoliko piva dozna da i nije toliko nevina. Zavlači mi se pod ruku, smješka se, pravi grimase, sva je simpatična, zapravo je toliko simpatična da mi se čini da mora postojati kvaka. Jer bijela boja osim što je sinonim za ljepotu i savršenstvo, isto je tako sinonim za novce. Većina Azijatkinja misle da svi bijelci imaju para, pa koriste svoje egzotične draži za bestidno drančenje love. Ovdje sam tek nekoliko dana, a već sam vidio vagone podbuhlih, ružnih i matorih bijelih yuppieja koji šetaju curice koje su tek završile srednju školu. Pedofilija United.
Nakon nekog vremena flerta s Marinom pojavljuje se konobarica s tacnom punom tekile. Zinuo sam kao žedan u pustinji. Ne razmišljajući, trgnem jednu čašicu, a nadasve simpatična Marina mi kaže da ta jedna čašica košta 10 singapurskih dolara. Iliti 35 kuna. Prekrasno. Marina je inače tequila girl, i posao joj je da uvaljuje tequile gostima. S obzirom da mi je prijašnja potencijalna djevojka prostitutka s kitom, profesionalna uvaljivačica tequile čak i nije tako loše.
Moj ladyboy za to vrijeme pokazuje Martini svoje draži. Ladyboysi inače vole pokazivati kako su fino izmodelirani, pa često daju potpunim strancima da im diraju sise i hvataju za pičku. Martina kaže da je kao pravo. Ja nisam probao, vjerojatno zato što imam problem s hvatanjem muških za pičku.
Moj se ladyboy vraća kod mene i pošto je istrošio sve druge opcije, bira napad svim sredstvima. Počinje me pipati po bedrima, liže mi nadlanicu i pokušava uhvatiti za kurac. Marina s druge strane, radi puno suptilnije, pa me češka dugim noktima po golim leđima. Ne mogu reći što mi se više sviđa. Povremeno dođe do guzice, ali tu se zaustavi. Ladyboya mi je žao odjebati jer dečko uopće nije loš. A i trudi se, jebiga. Priznaje mi da bi sa mnom otišao u krevet za samo 200 dolara. Bez cjenkanja. Shvatio sam to kao kompliment.
Dok se ja razgovaram s ladyboyem, Marina bez pitanja pije moje vino. Primjetim to, i ne sviđa mi se kako se brzo udomaćila. No, cura je s Indonezije, a ljudi iz jugoistočne Azije baš i nemaju razvijenu svijest o posjedovanju stvari. U Europi je normalno pitati vlasnika stvari za posudbu. Ovdje se posudba napravi bez pitanja, i to je ovdje potpuno normalna stvar, kao što je kod nas normalno pitati čak i za cigaretu. Naručujemo još jednu bocu. Negdje u to vrijeme, DJ pozdravlja svu ekipu iz Belgije i Hrvatske, a Martina ga nekako privoli da se dođe slikati s nama. DJ je u duši dobar kao kruh, i ima vrlo povjerljivo lice.
Ladyboy napokon odustane od zavođenja i požali se Martini kako ga ja ne želim. Ona ga tješi i govori mu da će naći nekog boljeg. Kad se ustao od stola bio je jako tužan i u jednom trenutku mi ga je baš bilo žao. Jedino se tada ponašao stvarno prirodno, kao prava žena. I ne sumnjam da će naći nekog boljeg, nekog tko svoju toleranciju ne mjeri popijenim alkoholom.
Marina mi se u tom pijanom trenutku učini još ljepša. Dobila je partiju od puno opasnijeg protivnika. Marina, kao i svi Indonežani, ima samo ime. Prezime ne postoji. Umjesto prezimena stoji kilometarsko ime njenog rodnog mjesta, i mislim da završava na –ang kao i većina indonežanskih riječi. „Bahasa indonesia“ iliti indonežanski, jezik je koji nema gramatiku. Sve su riječi iste u svim padežima i svim vremenima, jedino se množina razlikuje od jednine i to tako što se riječ podvostruči. Recimo „orang“ znači čovjek, a „orang-orang“ znači ljudi. Jednostavno, zar ne? Ali zato mi imamo i lokativ i instrumental. I jebeni aorist.
U neka doba, kad je pipanje postalo drpanje, Marina pokazuje još jednu dobru stranu. Živi dvije kuće od Martine. Dakle, koja je vjerojatnost da dođeš u Singapore, grad od 5 milijuna ljudi, iz Hrvatske koja je15000 kilometara daleko, i prvu večer upoznaš curu koja živi dvije kuće od tvoje sestrične? Ne može bolje, s obzirom na vrijeme i mjesto.
Marina obožava gado-gado. O tome u slijedećem postu.
