petak, 31.08.2007.
O PROSJAČENJU, PUTOVNICI I DENGUE GROZNICI - SVATOVI U THAILANDU
U pizdu materinu!
(Moje citiranje nepoznatog genija odmah po slijetanju u Bangkok)
Ništa čovjek pametnije ne može smisliti za naslov ako drito iz singapurskog kluba ide na avion za Bangkok. Vrtilo mi se to kao neka pogana litanija cijelim putem do aerodroma Changi, a kasnije i do samog Thailanda…Istina je da sam odspavao sat vremena, ali sam se nakon tog sna osjećao još pijanije nego u momentu kad sam legao. Ali, ipak, nema boljeg stanja u kojem se isplati posjetiti taj grad…ne, pravilnije bi bilo reći: taj mastodont, tu mrcinu grijeha i kaosa.
Priznat ću ovdje i sada, da sam rijetko kada bio tako uplašen kao kad nas je majstor vozač u svom dotrajalom rđavom kombiju vozio do hotela. Vožnja je trajala ciglih bolesnih sat vremena, dovoljno da mi se pokaže kako neki od najboljih vozača na svijetu žive upravo ovdje u Bangkoku. Majstor vozač, tipični sitni Tajlanđanin u raskopčanoj košuljici, s pogledom i kretnjama uličnog psa, vozio je s takvom brzinom i takvom lakoćom kroz bangkočke džade, uličetine, uličice i stazice da bi mu i tata MacRae stisnuo šaku. Prometni čep u Zagrebu? Aha. Vidio sam majku svih prometnih čepova na svijetu. Zagrebački prometni čep ponedjeljkom ujutro, po najvećoj bljuzgi i kiši je djetešce je koje je izgubilo zvečku, kad se usporedi s ovom nuklearnom katastrofom ovdje.
Evo, da dočaram. Recimo da je normalan radni dan. Stojiš u autu na semaforu, i čekaš da se upali blaženo zeleno svijetlo. Dok to čekaš, dolazi klošar bez zubi i noge i kucka po prozoru, pruža ruku s kvrgavim prstima. Pokušava se učinit što jadnijim, pa lice krivi u nesimpatičnu grimasu, drhturi kao prut, praveći maglu na staklu svojim dahom . S gađenjem ga tjeraš, ali on uporno tepe svoje. Rukom mu pokazuješ „odjebi“, ali on se i dalje tupavo ceri i pruža svoju prelijepu kvrgavu ručicu, dok mu se na vratu ljeska potrošena tetovaža dvoglave zmije. Otvoriš prozor, daješ mu 10 bahta, pa se počne klanjat kao sumanut i kreveljit sava-di-kaa (tajlandski pozdrav, a može značiti i hvala) da normalnom čovjeku jednostavno trga živac. Do maloprije frajer je umirao od raka koštane srži i šuma na srcu, a sad je već spreman da trči do Saigona na koljenima za 10 bahta.
Za nekoliko sekundi dođe drugi čičica koji ima komad drveta oko vrata, a na njemu hrpa črčkarija na tajlandskom pismu. Iako ne znaš tajlandski, znaš šta piše. „Siroče bez oca i majke, gluh, slijep i nijem, penziju pojela djeca, nadam se da ćete biti dobri, dobri gospodine“ Nosi tamne naočale, kao pravi sljepac i jednako se krevelji kao i njegov pajdo, glumac-maratonac. Nanjušio je (vidio) dobru dušu, pa hoće malo tvoje dobrote. Shvatiš da ako nešto daš i ovome, dolazit će ih još, a onda će tek nastati sranje. Iako je nepristojno, okrećeš glavu na drugu stranu, ali nemaš izbora. A kad tamo, šok-zlo-užas! Još dvojica čekaju svoj red! Samo što su ovi poveli i djecu!
Kao da to nije dosta, neki vozač-pacijent tri auta iza, sjedne na sirenu i ne pušta. Onda počne drugi, pa treći i na kraju cijela kolona postane sinkronizirani kao nadrogirani be-bop big band. Svatovi u Thailandu, u pizdu materinu! Na pola puta do konačnog puknuća, pali se zeleno, kolona konačno krene pa odahneš..... Ali ne!… Odjedanput je nešto što se do maloprije činilo kao dvorište, postalo ulica, i iz nje upravo kulja kolona zvrndajućih thuk-thukova (moto-taxija), prastarih rđavih japanskih polutrabanta i biciklova s prikolicama punim gvožđurije i smeća. A neki ih idiot, još jedan dobrohotni novajlija, dva -tri auta ispred, najgalantnije pušta na glavnu cestu, iako nemaju baš nikakvu prednost. Jednom kad krenu, ne staju, i tako počinje čekanje kakvo ne može smisliti najsporija birokracije u Hrvatskoj. Pali se žuto svjetlo, a dripac u thuk-thuku mrtav 'ladan, preskoči tri trake i staje popreko ispred vozila na glavnoj cesti. Na sav svoj užas i teror, shvaćaš da se upravo upalilo crveno, a kolona iz uličice-dvorišta, presjekla pola glavne ceste i još uvijek nemilosrdno pristiže iza tog thuk-thuka i svi staju popreko na glavnu cestu, tvoreći tako prepreku koja se neće otkraviti još dugo, dugo. Odakle i zašto su ser pojavili ovi prometni diverzanti, ne zna ni sam Buddha, siromah debeljuca. A klošari, paradiraju ispred auta i poput zlih gremlina veselo pjevuše sava-dee-kaa. Uz malo sreće možda dočekaš penziju na drugom semaforu. Da svi svatovi budu veseli, iz ničega počne pljuštiti tropska kišurdača koja stvara blato čak i na asfaltu. Dobrodošli u Thailand!
Uprkos svemu tome, vozaču smo dali cigaretu.
Dolazimo u hotel, na check-in. Recepcionarka učini naklon i počne nas upisivati. First Name: Danijel. Last Name: Konjarik. Passport number: 090-bla-bla-tri točkice. State: Putovnica…Čekajte. Ne, ne,ne Kroejša.
Recepcionarka: Waaaaat?
Martina: Kroejša, jebemu mater!. Si-Ar-Ou-Ej-Ti-Aj-Ej…
Recepcionarka: Waaaaat?...
Martina: Dajte, ja ću, nemojte se mučiti….
Ulazimo u sobu. Fino. Čisto. Uredno. Nema prozora. Molim? Nema prozora! Da, soba bez prozora, šta je tu čudno sad?! Tko je to vidio, soba, pa još s prozorima, svašta!
Nakon toga, budući da još mamuram, a još sam povrh toga isprepadan thai kulturom kaosa, odlučim da ubijem oko barem na dva sata. Martina se slaže. Krevet nema čavle. Uf, dobro je.
Nakon sna idemo obići Chinatown. Nakon kratkog vjećanja odlučimo vidjeti National Monument Gallery, samo zato da imamo neki cilj, ali i zato što dotična građevina strši na karti kao muha u mlijeku. Yaowarat Road, ulica gdje se nalazi naš hotel zvan White Orchid, jednaka je kao i većina ulica u Bangkoku. To su prave košnice, koje tako zuje životom da čovjek dobije dojam da se gibaju. Para iz friteza diže se na svakom ćošku, smrad kokošjih nogica, škampi, riba, poneki zaspali klošar na cesti, klimavi štandovi s hranom, mobitelima, željezarijom, sifonerijom, suvenirima, iznad naših glava gusti splet kao ugalj crnih kablova zbog kojih grad izgleda kao megalopolis iz Blade Runnera. Umjesto replikanata, gomila brzajućih tipova u žutim majicama. Sve u svemu, hodanje po trotoaru prava je umjetnost. Nakon prvih par neželjenih sudara, počneš raditi sitne akrobatske manevre kao što su izvijanje kukova, skakutanje na jednoj nozi i loši pokušaji trbušnog plesa.
Promet ne staje. Usprkos tome, ljudi pretrčavaju ulicu kao da je igralište. Na svakom ćošku netko priča s nekim, netko se smije, netko galami, netko jede u polučučnju, netko leži pijan preko trotoara. Nisam prešao niti stotinjak metara a već me netko povlači za rukav. Djedica s kozjom bradicom i dugim žutosmeđim noktima, prodaje sifoneriju i eto baš sam mu ja izgledao kao neko ko hoće kupit ovu prvoklasnu, esencijalnu, čak štoviše fenomenalno rđavu kambodžansku pumpu za vodu. Njegov brat ih je upravo prošvercao iz vrtića u Sjevernom Vijetnamu, jadničak je preplivao „zlatni trokut“ s vrećom pumpi na leđima pod okriljem noći bježeći od privatnih vojski zloglasnog Khun Sa. U brdima Laosa skoro je umro od žeđi, a onda mu se ukazao Buddha i blagoslovio pumpe, tako da sad same stvaraju vodu. Dis very true, very true, my friend, me no lie. Evo friend, tri pumpe za tebe, za samo 2500 bahta. Dodatnih 500 bahta jer ipak postoji rizik od dengue groznice, vrlo povoljno, dobra cijena, dobra marka. Pošto u tajlandskom ne postoji izraz „idi u kurac ti, tvoje cijevi, Buddha i dengue groznica “, skrušeno promrmljam „no, thank you“ i odemo dalje. Nema brige za škart proizvod jer u Tajlandu je svaki proizvod blagoslovio Buddha. Kud ćeš boljeg atesta.
Kakav narod takva i vlast. U vrijeme mojeg boravka, Tajland je funkcionirao pod privremenim ustavom sastavljenim od strane vojne hunte koja je 19. rujna prošle godine izvršila državni udar. Od tog vremena vlada i kralj nisu u dobrim odnosima, a svakog ponedjeljka Tajlanđani oblače žute majice i iskazuju podršku kralju. Kralj Bhumibol odnosno, Rama IX, na vlasti je od 1946. godine, i ima više simboličnu nego izvršnu funkciju. Ustav je sada donešen, no, meni se čini da Thailand ne može funkcionirati u redu kakvog poznaje prosječan europski um.
Uprkos svemu tome, zemlja je sad puno sigurnija nego što je bila prije dvadesetak godina, kad je za bijelca biti vani iza 9 sati, obavezno značilo pičvajz s domaćima. Sada stvarno rijetko kad dolazi do zadjevica, no tradicionalni odnos vlasti sa strancima ostao je isti. To znači da ako dođe do sranja između bijelca i domaćeg, bijelac je, na kraju pro formae birokratske procedure, obavezno uvijek kriv. Vrlo vjerojatno da zbog te agresivne tradicije, Tajland nikad nije bio koloniziran. No, kako objasniti murjaku koji uopće ne govori engleski da, ćelavi, bljedunjavi i rutavi Balkanac nije tu da bi krao hektare plodne tajlandske zemlje.
Nakon nekoliko dosadnih trgovaca, konačno prilazi prosječni stanovnik Bangkoka (PSB). Čudo kako ništa ne prodaje. Prvi kojeg nalazimo a da se ne prenemaže i krevelji dok priča. Simpatičan je to momak u četrdesetim godinama koji malo pa često podiže glas dok govori. To što bangkokčani galame sasvim je razumljivo jer je buka koju promet podiže nevjerojatna. PSB nas puno dodiruje i puno nam se unosi u lice, što nam se u početku ne sviđa, ali se ubrzo naviknemo jer većina PSB-a to konstantno radi. Ako čovjek proba zamisliti mješavinu Bosanca i Kineza koji živi u New Yorku, koji je još usto strašno religiozan, dobit će sliku i priliku jednog PSB-a. Treba reći da navodni Kinez-Bosanac koji se dere i malo-malo upada u histerične napadaje smjeha izgleda jako neobično za stranca, znajući koliko Kinezi vrlo rijetko pokazuju svoje osjećaje.
Nakon nekoliko minuta shvatimo da se čovjek puno trudi da nam objasni gdje se što nalazi. Šara nam po karti malo latinicom, malo thai-pismom, mazi nas po ramenu, baljezga svašta, da bi se na kraju složio s nama da obavezno trebamo ići na Jatujak Market. Kad nam je pokazao gdje se Jatujak nalazi, nekako nam je splasnulo oduševljenje. Deset kilometara prema sjeveru. Nepojmljivo mi je da ćemo nakon 10 kilometara vožnje još uvijek biti u Bangkoku. Otpravljamo PSB-a iako je još imao svašta za reći, i zaputimo se prema National Monument Gallery.
Navigacija ulicama Bangkoka zajeban je posao. Kao i u Singaporeu, većina stanovnika pojma nema gdje se što nalazi. Karta koja smo dobili u hotelu je na engleskom, ali šta vrijedi kad su sva imena ulica na tajlandskom pismu i tajlandskoj latinici. Da stvar bude gora, Bangkok ima toliko tih uličica, uličaka, i cestica koje uopće nisu ucrtani na karti, i jednom kad se skrene s glavne ceste, dobijete dojam da ste kao miš u labirintu. S još puno drugih nervoznih miševa s kosim očima. Naravno skrenuli sa staze i završili na nekoj od improviziranih ulica-tržnica kojih je pun grad.
Nakon sat vremena lutanja od National Monument Gallery niti N, pa se odlučimo vratiti natrag u hotel. Ali prije toga, moramo još vidjeti Thanon Khao San iliti Khao San Road, centar univerzuma za sve bitange svijeta. Baš ovakve poput nas.
