Marketing
SWING-A-PORE - DAN ČETVRTI
(Singapore je nastao oko 1819. godine kao plod muka britanskog kolonizatora Thomasa Stamforda Rafflesa, čovjeka čelične upornosti i zlehude sudbe.Nemoguće je u ovako malo prostora opisati što je ovaj radoholik sve uspio napraviti. U vrijeme njegova osnivanja, od cijele Azije, jedino je u Singaporeu zakonom bio zabranjen robovlasnički sustav kojeg su Englezi sustavno provodili u ostatku Azije. Aktivno se borio i protiv trgovanja opijumom. Dok je krutom rukom krojio zakone, u međuvremenu, je uspio popisati svu silu dotad nepoznatih životinjskih i biljnih vrsta koje i dandanas nose njegovo ime. Nakon što mu je pola potomstva, uključujući i prvu ženu, pomrlo u neljudskim uvjetima koji su vladali u tim krajevima,nepokolebljivi Raffles vratio se u Britaniju da bi se kandidirao za mjesto zastupnika u parlamentu. U tome ga je onemogućila smrt od moždanog udara 1826. godine. Imao je samo 45 godina. Zbog svog liberalnog i čvrstog stava prema robovlasništvu, ukop na groblju mjesne župe nije bio dozvoljen. Posmrtni ostaci su mu prebačeni tamo tek 1920.
Raffles je proživio samo osam mjeseci svog života u Singapuru.)
Izlazimo iz taksija ispred Orchard Towersa, zgrade koja udomljuje najveće „rupe“ u središtu Singapura. Hrvatski, a ujedno i moj pojam „rupe“, zadimljeno je, prljavo,i tužno mjesto koje ugošćuje bandu u jeans jaknetinama, sa zelenim JNA tetovažama s imenom ljubavnice iz bosanske vukojebine. Konobarica nosi neoprane borosane i cijeni visokorafinirani alkohol imenom rakija, ciglih 5 kuna. Ali ovdje, „rupa“ ima klima uređaj, ventilatore, disko kuglu, metalne motke za plesanje, DJ-a, odlična talijanska vina, i sva ostala čuda moderne budućnosti. Ni traga zelenim tetovažama i sakoima marke Jeans . Umjesto toga nose se Stussy i Gucci, a zelene tetovaže iz vojske ovdje se pretvaraju u šarene tapiserije sa zmajevima od nosa do nožnog prsta. Jedina sličnost s rupom europskog tipa je pomanjkanje morala.
Na zadnjem katu Orcharda nalazi se klub imena Crazy Horse Pub. Crazy Horse u ZG je izletište „u zlato obojane mladeži“, a ovdje je to noćni klub - kupleraj. Sjedimo u malom thai restorančiću ispred Crazy Horsea, i uživamo morske plodove s rižom. Za susjednim stolom hihoće se grupica tropskih prostitutki. Iz Crazy Horsea povremeno izlaze prelijepe, oskudno odjevene, dugonoge tajlanđanke. Zurim kao tele i borim se sa škampima. Martina mi govori da se ne zanosim. To su ti ladyboysi, kaže. Kakvi boysi? –pitam ja
Ladyboys su muškarci koji su djelovanjem kirurškog noža i hormonalne terapije promijenili spol. Sad izgledaju točno onako kako žele. Kao dugonoge, sisate, glupave ljepotice s duplerica. Ponašaju se baš tako, puće usne, trepću okicama, njišu bokovima. Znaju znanje. Zurim i buljim, preneražen. Ne pazim šta jedem i kasno shvatim da sam upravo zagrizao najotrovniji chilli u životu. Dok mi mozak trne, a želudac se prevrće, u omaglici se prisjetim Martininih upozorenja: Pazi šta jedeš. Kad jedeš azijsku hranu, biraj!
U Slavoniji dobiješ komad mesa i strpaš ga u usta. U najboljem slučaju ga narežeš. Zaklinjem se sam sebi da ću odsad birati.
Dok se ja borim s navalom otrova, Martina i Johanna komentiraju ladyboyse. Pogađaju koja je muško a koja je žensko. Johanna je tu tek nekoliko mjeseci a već može raspoznati ženu od žene. Kao Belgijanka iz Bruxellesa, već je viđala drag-queense, ali ovo je nešto sasvim drugo. Prava stvar, što bi se reklo. Piše reportažu o ladyboysima, opsjednuta je njima, njihovim izgledom i njihovim načinom života. Što znači da je vrlo iskusna u raspoznavanju. Ja o tome nemam blagog pojma. Iz ovog što sam dosad vidio, znam da mi ne bi bilo žao dati 500 singapurskih dolara za jednu neobičnu noć s ladyboyjem. Kad bi alkohol bio malčice jeftiniji. Kad bi birc bio malo mračniji. I kad bih stoposto bio siguran da moja djevojka za jednu noć nema kurac.
Uđemo u birc i odmah osjetim poglede znatiželjnih azijskih očiju kako strijeljaju iz mraka. U azijskoj svijesti bijela boja označava ljepotu i savršenstvo, i ona se perfektno ističe u tami azijskih birceva. Većina azijskih cura prednost daje bijelim dečkima, upravo zbog tog nekog glupog drevnog shvaćanja. Nije rijetkost vidjeti istočnjačke cure i dečke kako hodaju sa suncobranima, bježeći u hladovinu. A ja bijel kao zid u bolnici, u licu crven kao Čeh na Jadranu, jer prokleti chilli još nije prestao djelovati. Sjedamo i naručujemo bocu talijanskog vina. Vino je skupo, ali nemamo izbora jer u Singapuru ne postoje jeftina vina tipa Ribar ili Beljska graševina. Osim što je skupo, i odlično je. Dok ga cuclam i gledam okolo, shvatim da je samo pitanje trenutka kad ću biti napadnut. Baš dobro, jer Chilli je počeo popuštati.
Ubacuje nam se par ladyboysa, obadva izgledaju bogovski. S Tajlanda su, strašno su umiljati i pričaju užasno loš engleski. Zapravo i nije toliko loš, koliko je njihov naglasak užasan. Zbog toga i zbog buke, razumijem svaku treću riječ. Bez obzira što ih kurca ne kužim, oni i dalje pričaju svoje. Jedan mi dopušta da mu diram sise. Silikoni. Kao da diram PUR pjenu. Ako su svi silikoni takvi, onda mi nije jasno za koji kurac bogate žene to stavljaju u svoja prsa. I mala sisa bolja je od najvećih silikonjara. Ali bitno da dobro izgleda. Dolazi treći, najbolji od svih i sjeda odmah do mene. Napad započinje.
Gledam ju, i ne mogu vjerovati da je to nekad bilo muško. Preda mnom sjedi najsavršenije biće što su ga ove oči vidjele. Zabacuje kosu, igra okicama, drži me za ruku i proždire me pogledom. Da parafraziram čuvenog Miloša Bojanića „A on igra/vrti se kao čigra/Meni se pije/zato što žensko nije“. Pokušavam joj objasniti gdje je Hrvatska, no, badava. Većina Singapuraca ne zna locirati ni jednu najobičniju ulicu na karti grada, a kako će tek Hrvatsku na karti svijeta! Čak i taksistima ponekad treba objašnjavati gdje trebaju voziti. Europa je tek ime sa jumbo-plakata i reklama za detergente. A ovog dečka-ženu slabo zanima zemljopis. Iz očiju joj čitam grijeh.
Kao spas, stvori se još jedno preslatko egzotično biće iz snova. Čak i u mraku se vidi da ima debeli sloj šminke na sebi, no to ništa ne umanjuje njenu ljepotu. Ne znam zašto, no za nju sam stoposto siguran da je žensko. Zove se Marina, dolazi iz nekog mjesta pored Jakarte i ima neki posebni šarm nevine srednjoškolke za koju se poslije nekoliko piva dozna da i nije toliko nevina. Zavlači mi se pod ruku, smješka se, pravi grimase, sva je simpatična, zapravo je toliko simpatična da mi se čini da mora postojati kvaka. Jer bijela boja osim što je sinonim za ljepotu i savršenstvo, isto je tako sinonim za novce. Većina Azijatkinja misle da svi bijelci imaju para, pa koriste svoje egzotične draži za bestidno drančenje love. Ovdje sam tek nekoliko dana, a već sam vidio vagone podbuhlih, ružnih i matorih bijelih yuppieja koji šetaju curice koje su tek završile srednju školu. Pedofilija United.
Nakon nekog vremena flerta s Marinom pojavljuje se konobarica s tacnom punom tekile. Zinuo sam kao žedan u pustinji. Ne razmišljajući, trgnem jednu čašicu, a nadasve simpatična Marina mi kaže da ta jedna čašica košta 10 singapurskih dolara. Iliti 35 kuna. Prekrasno. Marina je inače tequila girl, i posao joj je da uvaljuje tequile gostima. S obzirom da mi je prijašnja potencijalna djevojka prostitutka s kitom, profesionalna uvaljivačica tequile čak i nije tako loše.
Moj ladyboy za to vrijeme pokazuje Martini svoje draži. Ladyboysi inače vole pokazivati kako su fino izmodelirani, pa često daju potpunim strancima da im diraju sise i hvataju za pičku. Martina kaže da je kao pravo. Ja nisam probao, vjerojatno zato što imam problem s hvatanjem muških za pičku.
Moj se ladyboy vraća kod mene i pošto je istrošio sve druge opcije, bira napad svim sredstvima. Počinje me pipati po bedrima, liže mi nadlanicu i pokušava uhvatiti za kurac. Marina s druge strane, radi puno suptilnije, pa me češka dugim noktima po golim leđima. Ne mogu reći što mi se više sviđa. Povremeno dođe do guzice, ali tu se zaustavi. Ladyboya mi je žao odjebati jer dečko uopće nije loš. A i trudi se, jebiga. Priznaje mi da bi sa mnom otišao u krevet za samo 200 dolara. Bez cjenkanja. Shvatio sam to kao kompliment.
Dok se ja razgovaram s ladyboyem, Marina bez pitanja pije moje vino. Primjetim to, i ne sviđa mi se kako se brzo udomaćila. No, cura je s Indonezije, a ljudi iz jugoistočne Azije baš i nemaju razvijenu svijest o posjedovanju stvari. U Europi je normalno pitati vlasnika stvari za posudbu. Ovdje se posudba napravi bez pitanja, i to je ovdje potpuno normalna stvar, kao što je kod nas normalno pitati čak i za cigaretu. Naručujemo još jednu bocu. Negdje u to vrijeme, DJ pozdravlja svu ekipu iz Belgije i Hrvatske, a Martina ga nekako privoli da se dođe slikati s nama. DJ je u duši dobar kao kruh, i ima vrlo povjerljivo lice.
Ladyboy napokon odustane od zavođenja i požali se Martini kako ga ja ne želim. Ona ga tješi i govori mu da će naći nekog boljeg. Kad se ustao od stola bio je jako tužan i u jednom trenutku mi ga je baš bilo žao. Jedino se tada ponašao stvarno prirodno, kao prava žena. I ne sumnjam da će naći nekog boljeg, nekog tko svoju toleranciju ne mjeri popijenim alkoholom.
Marina mi se u tom pijanom trenutku učini još ljepša. Dobila je partiju od puno opasnijeg protivnika. Marina, kao i svi Indonežani, ima samo ime. Prezime ne postoji. Umjesto prezimena stoji kilometarsko ime njenog rodnog mjesta, i mislim da završava na –ang kao i većina indonežanskih riječi. „Bahasa indonesia“ iliti indonežanski, jezik je koji nema gramatiku. Sve su riječi iste u svim padežima i svim vremenima, jedino se množina razlikuje od jednine i to tako što se riječ podvostruči. Recimo „orang“ znači čovjek, a „orang-orang“ znači ljudi. Jednostavno, zar ne? Ali zato mi imamo i lokativ i instrumental. I jebeni aorist.
U neka doba, kad je pipanje postalo drpanje, Marina pokazuje još jednu dobru stranu. Živi dvije kuće od Martine. Dakle, koja je vjerojatnost da dođeš u Singapore, grad od 5 milijuna ljudi, iz Hrvatske koja je15000 kilometara daleko, i prvu večer upoznaš curu koja živi dvije kuće od tvoje sestrične? Ne može bolje, s obzirom na vrijeme i mjesto.
Marina obožava gado-gado. O tome u slijedećem postu.
Post je objavljen 02.08.2007. u 09:43 sati.