CAffeine

srijeda, 31.05.2006.

Vještice, Močvara,19.05.2006

Hodam ulicom jedan dan, snimam šarenilo plakata na restauraciji Šubićevac i sve mi se čini isto. Ne primjećujem ništa neobično, jer su svi isti...šareni i bezlični. Ali jedan mi upada u oči ne zbog boje, nit zbog toga što na njemu pišu imena kao Štakor Ugrizo Bebu, X-el i slično, niti zato što ih ima deset u nizu. Pogled mi privuče zadnje ime banda na plakatu: Vještice. Vještice? Da, super fora....pola sata kasnije krstarim Internetom i kao pravi Nevjerni Toma tražim bilokakav drugi dokaz o ponovom okupljanju Vještica. I nađem. I još uvijek ne mogu vjerovati.
Čekaj, Sacher je odlučio ponovo skupiti bandu i ponovo zasvirati taj basnoslovni džungloviti zagorsko-indijanski reggae na Brucošijadi Filozofskog fakulteta, samo tako, kao da je riječ o reunionu nekih tamo podrumskih punkera koji se zovu po serijskom ubojici iz sredine sedamdesetih? Vještice, koje su napunile Dom Sportova i u njemu snimile najtopliji i najšarmantniji albuma YU-Rocka uopće, nazvan „Djevojke u ljetnim haljinama volim“ (prvi bi vjerojatno bio nepostojeći live album Z.Pušenja iz vremena prije rata, ali pošto je nepostojeći, može ući na top listu najboljih albuma koji su trebali biti snimljeni a nikad nisu zbog sranja s gitaristom, s pjevačem, s parama, ženama ili drogom-ti zadnji su mi najdraži), koje su napravile pjesme tako ljudske i osjećajne a opet tako jake i energične, da vas tjeraju da skačete poslije tri piva, pjesme koje se mogu slušati u tišini šuštavog kišnog popodneva (kao recimo sad) isto kao i na tulumu punom veselih ljudi, isto kao i na nepoznatoj tropskoj plaži koje nema na karti, uz vino, joint, sunce i ženu svog života. E, sad kad sam konačno povjerovao u reunion Vještica, trebalo je naći nekog ko bi isto tako dobro urlao tekstove kad se napije kao i ja. Pa smo se tako našli dva pijanca: Matija i ja. Zapravo, greška, Matija je dobar dečko koji nikad ne pije (osim na koncertima), živi normalnim bračnim životom a i ja živim zdravo, jedem samo makrabiotiku, rižu s mlijekom, šejtan i čokoladu s čili paprikama (čokolada s čilijem postoji, vjerovali ili ne, i slatka je, samo što je odvratna).
I konačno, u Močvari sam i vidim legendu uživo: Srđan je šarmantni postariji gospodin sa sijedom bradom i dugom kosom svezanom u rep koji kulerski svira bas palcem na dvije žice, odiše zen-pozitivom i indijanskom mirnoćom, iza njega sjedi četveroruki sveprisutni Leiner koji valjda jedini u državi može onako svirati te ritmove. A di je Max? Nema Maxa?Nema mandoline? Pa ne možeš svirati „Siromaštvo nije romantično“ bez tog zvuka...
Ali dobro, ne možeš imati baš sve, mislim si, već je dovoljno to što su se skupili i što su sad ovdje predamnom. Na stageu su dva bubnjarska seta, što će se kasnije pokazati pun pogodak i gitara marke Ibanez što se neće pokazati pun pogodak.
Večer nije mogla proći bez ofucalih hitova kao „Moja prva ljubav“, „Ljubav se ne trži“ i „Klinček“ ali prave dragulje tipa „Kako biti Indijanac da te ne istrijebe“ , „Ahoj“ i „Reci mi“ smo pjevali i skakali samo Matija i ja, kao dva razularena maturanta. Osim toga, Vještice su nas počastile premijerom nove stvari koja ima refren „Pederi!Pederi!Jebem li vam mater!“. Ostao sam paf! kad sam to čuo. Vještice psuju?Bizarno. Počastili su nas i izvedbom „Neobičnog dana“ s tim da je Sacher pjevao „Muškarci se slabo peru/Ti ja i Hamdija“. Sacher nije izgubio na svom šarmu iako ima 15-tak godina više, a Leiner je i dalje u bubnjarskoj formi, potpomognut mlađim pomoćnikom, mada sam cijelo vrijeme imao dojam da rutinski odrađuje koncert. Ipak tu fali malo više smijeha i zajebancije. No dobro, šta je tu je, Vještice planiraju napraviti još koncerata na moju veliku radost, ali ovaj put molim, lijepo molim, gospodine Sacher, bez tog metalskog zvuka gitare koji ni pod razno ne pristaje Vješticama. To bi bilo isto kao da Burning Spear dovede gitaristu iz Bad Brainsa ili božemeprosti Fear Factoryja. No, Sacherov pa i Leinerov šarm anuliraju sve loše vibracije i zvukove, pa da stave i theremin umjesto gitare, opet bi im oprostili samo zato što su tu, i samo zato što ponovo čujemo „Vlast me fura bolje od tetrahidrokanabinola“ uživo. Matija je rekao da bi htio Sachera priupitati nekoliko pitanja s upaljenim diktafonom. Radujem se tome. Baš me zanima gdje se neuhvatljivi Srđan muvao ovih desetak godina i što ima za reći jer se ne sjećam da je ikada davao intervjue. A on ima puno toga za reći, pa čak i kad jebe mater pederima.