CAffeine

petak, 28.04.2006.

Idemo na Sljeme!

Ne postoji ništa upornije u ovome svijetu od ove današnje kiše. No, ima nas još rogatih kojima ni kiša ne može razbiti tvrde im tvrdoglave rogove, pa smo nas dva rogata tj. Nino i ja odlučili pokazat kiši da ne jebemo živu silu i zaprašit put Sljemena pješke. Osjećaj koji je ravan onom osjećaju kad si ti na lijepoj zelenoj prozračnoj planini, krkaš grah s buncekom i cuclaš Velebitsko Pivo (the pivo no. 1- i boli me šta će bilo ko reći), a znaš da tamo negdje dolje ispod onog sivog i teškog smoga leži rupa koja se izvoljeva nazvati stanom prepuna dima od jučer, praznih limenki i mamurnih koji će spavati do 4 popodne. Jedinstven i neponovljiv osjećaj za koji se treba dići rano, za koji se isplati halucinirati ujutro. Ležat na travi 20 metara ispod sunca, obrazi cvrče, ptičice pjevaju, zimzelen, mirisi cvijeća, prst u uho i boli te kurac…..Samo malo volje i slobodnog vremena.
Od Sunca danas ništa, no svježi planinski zrak još uvijek pomaže, pa kako se još nisam oporavio od alkoholiziranja prošli vikend, kad sam se kao zadnji klošar probudio u putničkom vlaku u Čulincu (čuvajte se domaće Frankovke iz Slavonije-boli mozak), sa otečenom desnom nogom i razbijenim laktom, iskusno treće oko mi govori da će planinski zrak pomoći mojim suhim plućima. Još nisam kupio one glupe štapove za hodanje, a kad to napravim, vrijeme je da skučim sebi kućicu, nađem debelu ženicu i napravim kćerkicu …..

Nino bi trebo pozvonit svaki čas, pa moram bježat….Evo zvoni, jebo sebe, pa nikad nije ovako točan….Ajd

ponedjeljak, 17.04.2006.

Septica+Thee Knuckleheads, 7. travnja, 2006

Ako Mussolini ovako nastavi....ne znam - Moša Pijade, na sjednici kriznog stožera, 6. četvrtka u mjesecu svibnju prije kontraofanzive




Nemam ja tu što puno reći. Objektivan ne mogu biti, iz razloga što mi u oba benda sviraju dobri prijatelji, a zvijezde večeri, rečenu Septicu, poznajem još od samih početaka dok su se još igrali sa ritam mašinama u studiju, dok je još postojala emisija na VFM-u, emisija s kojom sam razvio prisnu emocionalnu vezu. Mislim, da se mene pita, Septica je definitvno nešto najoriginalnije što se pojavilo u zadnjih par godina na "sceni", originalnije od brkatih drkadžija iz Rijeke koji sad nešto bombardiraju Srbiju pa je to svima super zato što je to Let 3. Malo tko se može pohvalit sa živahnošću u kasnim četrdesetima koju ima Dubravko Mataković. Čovjek bi rekao da se poželio doma, žene i djece i šaranja po papiru više nego ikad, ali ne, ovaj luđak napravi bend i urla da su mu "Odrezali krivu nogu" i to pred punim KSET-om. Daobog svima da tako prolupaju u 47-oj.
Knuckleheadsi su ipak bili najsretniji te večeri, jer im nikad u KSET nije došlo toliko ljudi. "Glupani" sviraju dobar, garažni rokenrol s usnom harmonikom (koju svira blogger imena "Harpplayer", odite pogledat, blog je super-šaren sto na sat), zvuče netipično prljavo i izlomljeno. Uhu nenaviklom na Bantam Rooster i Jack O'Fire (oba se povezuju sa producentom Tim Kerrom, opaljenim knjižničarem iz Teksasa, koji je gle čuda još jedan poludjeli pedesetogodišnjak koji je preletio Ocean samo da bi Babiesima producirao ploču), njihov se rokenrol može učiniti preprljavim, ili možda preraštimanim, pretvrdim ili prerepetitivnim, no meni se čini baš okej, čak i moderno za naše malo selo, jer ovakvih bendova nigdje nisam čuo u Hrvatskoj. Još da malo više sviraju i da im se malo više da, mogli bi postati dobar pandan Blues Explosionu minus bolesna produkcija. No, kaže stara narodna, da je babi kita.....
A Dubravka znam po stripovima od malena i nikad ga nisam doživljavao kao što ga doživljavaju oni pred koje se stavi zadaća da recenziraju njegova djela s neutralnog stajališta. Pa onda uspoređuju Matakovića sa ciničnim nihilizmom starog pederčine Jean-Marca Reisera ili s tripoznim groteskama Roberta Crumba ili s nekakvim tamo Freak Brothersima. Kakva grehota i neznanje! Njegovi su stripovi jedna od onih stvari koje provališ u određenoj dobi ( Karl May sa 6 godina, Alan Ford sa 10, Zlatka sa 12- 14 godina i tako bliže) i onda osjetiš ono fino ugodno peckanje oko srca kad ti netko usput u gužvi u dimu spomene citat od kojeg se počneš smijati ko maloljetni glupan sa praćkom u stražnjem džepu...Sve sam gore pobrojane stvari nažalost prevazišao (ne znam bolju riječ od ove srpske), ali za divno čudo, Matakoviću se uvijek vraćam. Isto kao i svi koji ga čitaju. I opet sam otišao u krasan kurac sentimentalni umjesto da pišem kako sam se napijo ko mazga te subote jer je Septici konačno izašao album.
Sav radni narod (tu ne ubrajam sebe) na Radiju 101 može čuti kako zvuči njihova prva numera "Odo u pedere", koja je inače u originalu otpjevana u šlagerskom stilu Ško-Du LI-Škua i malo ju je ljudi čulo i meni se više sviđa od ovog blesavog nu-metala. Za one koji ne znaju, Septica svira zajebantski hip-hop metal sa blagim primjesama funka, kulena i rakije. Kao da slušate Matakovićev strip, koji s vremena na vrijeme prelazi iz urnebesno smješnog ("Sočne Ženske", "Uvlačim se šefu u guzicu") u bolesno smješan ("Govno Mrtve Babe", "Gojira"). Prvijenac se zove isto kao i bend, a prvotno je imao radni naslov "Pali Tenkove". Najgenijalniji naslov u povijesti ako se mene pita.
Pošto mi je ovo jedno deseti koncert Septice, imam puno pravo da se nazivam fanom, ali sam se bezmalo začudio kad sam vidio neku dvojicu još pravovjernijih fanova koji su stavili gaće na glavu. Toliki fan baš nisam, osim što sam s Pajom Pakšuom (još jedan blogger) u Boogaloou pio Ribar iz katetera (Ribar, ribar to je rana ljuta), a jednom sam čak potegao iz Zagreba za Županju da bi vidio Septicu i povraćao putem sve do Vinkovaca (i isto tako i u discu u Županji). A Dubravko ne bi bio Dubravko da kao pravi domaćin nije počastio vjernu publiku domaćom rakijom prigodno nazvanom stara Septica. Koju sam uredno proslijedio još jednom šampionu u rakijanju, a odaziva se na ime Ribafish (još jedan blogger-bloggera ko blata). Koji se stvorio kao grom iz vedra neba čim je miris zla zalelujao KSET-om. Srest ćemo se opet na sumnjivom mjestu u sumnjivo vrijeme i opet će netko isfurat litru razređivača i onda se opet neću ničeg sjećat ko ni sad što se ne sjećam…..
I dobro sad, kakav je bio koncert? E, kakav je bio....

četvrtak, 13.04.2006.

Trobezove Krušne Peći, 4. travnja, 2006. subota

„Ti nisi čovjek, ti si poluproizvod“ - Luka Jurić, prijatelj u brojnim prilikama

Ponovo među nama, kaže njihov reklamni slogan. A ja se zapravo ni ne sjećam da su ikad bile među nama, te čudne krušne peći. U Zagrebu sam već stvarno dugo, a ne sjećam se nikakvih krušnih peći, a opet odnekud su mi poznate. Načuo sam nešto od jednog starog purgera koji sad ima preko 35 godina, da je on kao mlad išao na njihove koncerte, negdje tamo davnih osamdesetih. Da, Trobezi su zadnji koncert svirali 1987. godine. Prije točno 19 godina. Dok je Isusov magarac bio mlad, dok sam ja bježao s vjeronauka i odlazio u park pušit i pravit se frajer (e, to su bili dani, jedna Kolumbo cigareta i cijeli dan si razbijen). I sad s neba pa u rebra, ajmo napravit koncert. Jel to volja ili dosada, ne znam. Oduvijek sam imao predrasude prema starim neuništivim bivolima koji se tako nekad svake prijestupne zažele stare slave, pa naprave ono, kak se ono zove „rijunjn“. Šta znači „rijunjn“? Znači puno matorih, debelih dotrajalih brijača sa dioptrijama i mnoštvo starih šarenih gospođa novinarki sa muževima zidarima, a isto tako i puno veće mnoštvo napaljenih debelih i mršavih gospođa makrobiotičarki u crnom. Eto mi kad se ne znam bolje zabavit. Zovnuo sam Belog, mog sudruga u piću, koji inače obožava bendove koji se zovu po mrtvim slavnim ličnostima (Trobez je original serijski ubojica iz Zagorja, koji je sve svoje žrtve narezao na komade i spalio u krušnoj peći) i alkohol, da nazočimo rijunjnu Trobeza. Da, Beli inače voli noise i povremeno pije Schweppes (ali stvarno povremeno), a gle ti slučaja i Trobezi isto sviraju noise. Kako se sve poklopilo!
Po našem dobrom starom običaju, na koncert smo dobrano zakasnili, jer smo se zapričali o najnovijim T-com tarifama, ali bitno da smo ubili po Q-pack i unučić putem. Pa, jebiga, ipak idemo na noise - valja se dobro podmazat. Bar ja moram.
Na stageu svi u crnom, a u auditoriju svi u mraku, svi crni, i svi preko 40. Jebote, izgubio sam se. Bježimo na balkon i slušamo. Beli čuje Jesus Lizard. Slijedeća pjesma, najavljuje nekad magnet-za-pičke-pjevač zove se Lesi. Refren ide nešto kao: „Vrati se Kujooo!!!!!!!“ Jebote, gle, ko Sexa. Imaju fazoniranu bistu od Elvisa na stageu na kojoj je nekakva naprava koja pušta opake frekvencije zujavih i pištavih tonova koji puze uz kičmu podižući dlake na tijelu. U, da sam pijaniji. Zanimljiv scenski rekvizit, taj Elvis. Ekipa kao na misi, stoji i čeka da pop kaže: „Pomolimo se“ pa da svi sjednu. Kako možeš stajati na noise? Al dobro, tu ima tipova koji bi mi mogli biti tata. Basista definitivno izgleda kao neko ko bi mogao biti tata. I deda. U isto vrijeme. Joooj mene!
Znači, kad uzmemo sve to u obzir, ovoj je večeri suđeno da bude jedna od onih kad Belom tražimo idealnu ženu, Veselu Slavonku koja zna tajnu kulena i rakije, i još svira bas marke Tramus*, zavezanih očiju. Tražili smo je nebrojeno puta, ali nikad je nismo uspjevali naći, vjerojatno zato što smo obojica bazdili na kulen i na rakiju. Jebiga, nitko nije savršen.
Skužim vokal. Ovi iza gruvaju, udaraju, kopaju bunare, a pjevač se trudi da nešto otpjeva. Poje kao slavuj. O, Bože! Prvi noise pjevac u Hrvata. Ja se ispričavam svekolikim noiserima zbog nepoznavanja materije, jer sve što sam ja od noisea čuo je Sexa, Fugazi, Rapeman, Jesus Lizard, NoMeansNo, Shellac, sve starije od 90-te, a tamo nisam čuo nikakvo pjevanje, već vrištanje iz dna pete. I mislim da ovakvoj muzici ne treba pjevač nego poderani, alkoholni nikotizirani vibrato. Ispravite me ako griješim.
Noisea se nismo nagledali, jer su se Trobezi nakon dvije pjesme pokupili sa stagea. Taman kad sam počeo uživati. Na Muzika.hr je netko napisao da im se muzički izričaj temelji na glazbi Gang of Foura, ali zadnje što sam ja čuo kod ovih zlikovaca je Gang of Four. Al šta ja znam, vidio sam samo dvije pjesme, pa nije na meni da sudim. No, s Gang of Fourom ili bez, ja sam bio gladan old school noisea u maniru Sexe, a to ovdje nisam dočekao. Možda Trobezi i valjaju, ali ne mogu reću kad sam vidio samo dvije pjesme. Znači da moramo tugu zaliječiti u birtiji kao svi pravi Hrvati. Samo kojoj?
Kad ne znaš u koju ćeš birtiju , najbolje je ići u sve. Samo polako u po redu, da ne izostane koja.
Prva birtija u nizu bila je Limb, koja mi se apsolutno nikad nije sviđala, upravo zbog baba novinarki u krizi udavanja, i zbog toga što imam dojam da sam ušao u špajz birtije na kraju sela, a ne u BIRC usred Zagreba. Zašto ga ne preimenuju u Predsoblje? (zato što mora zvučat egzotično, glupane-) No, otamo su nas brzo istjerali, jer više nije bilo pelinkovca.
Gomila ljudi i pivo Tomislav i mala simpatična crnka iz Makarske koja vjerojatno i nije bilo toliko dobra kako mi se tada činila (naravno da nije), al svejedno mogu reći: nikad ne vjeruj Makareni u Krivom Putu, pogotovo ako ne znaš kako se zove.Da, Mirko, imaš pozdrave od neke Makarene iz Krivog Puta. (Baš sam pizda, naići ću jedanput poslije plivanja da popričamo po jedan.OK? J.
Odiseja za tajnom kulena i rakije nastavlja se u prostorijama Pulsa, gdje sam napokon došao do malo pelinkovca, a odnekud se stvorio Laki ( naravno da je nervozan,zato ga i zovu kako ga zovu) još jedan pacijent koji traži tajnu kulena i rakije u ovoj nemirnoj subotnjoj noći. Morali smo se kazniti sa još par žestokih, a onda Beli dobiva ingenioznu ideju da se tvrde stolice u Pulsu zamjene toplim foteljama u stanu kod cura veterinarki, što smo ih sreli vani ispred birtije. Ali prije toga idemo u Labirint- da u jebeni Labirint- dobit batina, kad se već ne možemo sami istući. Tamo trgnemo gin-tonic, ali smo izgledali tako prisebno i trezveno da nas niko nije htio taknuti, čak niti izbacivači. Nitko nas nije htio pogledati a kamoli tući. Znači, sad je ona mrtva ura kad treba pustit nešto od Bajage (Ruski Voz- Grčki trajekt) i tražit nešt za pojebat, kao pravi Hrvat...Sjedamo u auto i gubimo se prema Šari, kod onih veterinarki......
Netko spomenuo koncert?....BanjaLuka, Prijedor....o, ja sam iz Đakova....Veterina ma nemoj... Zašto me pi(t)paš?.........Kavkaski ovčar , curo, ti je jedina autohtona pasmina u svijetu.............................MA, Pop Đujić ti je mama........................................... taTjana Holjevac je peder..........................r.................................................... .........................................Hrvati su Srbi su prvi počeli..................................................................................................!

Izvadak iz članka objavljen Crnoj Kronici NEWS-a, 05.03. 2006. godine:

Zagreb-U noći sa subote na nedjelju, trojica mladića korpulentnije i markantnije građe, napustila su noćni klub Labirint dajući utisak vidno pijanih lica. Prema riječima anonimnog garderobijera, inače, porno zvijezde u usponu, trojica mladića su raspravljali o liku i djelu popa Đujića, i njegovom utjecaju na estradu te na modu i trend hrvatskog društva uopće. Naša porno zvijezda u usponu, koji iza sebe već ima nekoliko Hot d'Orova, nagrada Cezar te sijaset uspješnih penetracija, još je dodala da ih je isto tako čula kako ispod glasa pričaju o svojim namjerama (koje zasigurno nisu bile moralne prirode) „da odu nešt pojebat“ i „da pokupe one veterinarke i odvedu ih na željeznicu da gledaju izlazak sunca u sjeni teretnog voza za Bogojevo“.
Molimo poštene građane da ako imaju kakve informacije o mladićima koji se odazivaju na imena Nebojša Beli, Danijel Đole i Saša Laki, da nazovu Pučku kuhinju u Jagićevoj, zbog nestanka poveće količine konzerviranih mesnih narezaka iz skladišta iste. Upozorenje: Posebno su nervozni kad su gladni!