CAffeine

ponedjeljak, 17.04.2006.

Septica+Thee Knuckleheads, 7. travnja, 2006

Ako Mussolini ovako nastavi....ne znam - Moša Pijade, na sjednici kriznog stožera, 6. četvrtka u mjesecu svibnju prije kontraofanzive




Nemam ja tu što puno reći. Objektivan ne mogu biti, iz razloga što mi u oba benda sviraju dobri prijatelji, a zvijezde večeri, rečenu Septicu, poznajem još od samih početaka dok su se još igrali sa ritam mašinama u studiju, dok je još postojala emisija na VFM-u, emisija s kojom sam razvio prisnu emocionalnu vezu. Mislim, da se mene pita, Septica je definitvno nešto najoriginalnije što se pojavilo u zadnjih par godina na "sceni", originalnije od brkatih drkadžija iz Rijeke koji sad nešto bombardiraju Srbiju pa je to svima super zato što je to Let 3. Malo tko se može pohvalit sa živahnošću u kasnim četrdesetima koju ima Dubravko Mataković. Čovjek bi rekao da se poželio doma, žene i djece i šaranja po papiru više nego ikad, ali ne, ovaj luđak napravi bend i urla da su mu "Odrezali krivu nogu" i to pred punim KSET-om. Daobog svima da tako prolupaju u 47-oj.
Knuckleheadsi su ipak bili najsretniji te večeri, jer im nikad u KSET nije došlo toliko ljudi. "Glupani" sviraju dobar, garažni rokenrol s usnom harmonikom (koju svira blogger imena "Harpplayer", odite pogledat, blog je super-šaren sto na sat), zvuče netipično prljavo i izlomljeno. Uhu nenaviklom na Bantam Rooster i Jack O'Fire (oba se povezuju sa producentom Tim Kerrom, opaljenim knjižničarem iz Teksasa, koji je gle čuda još jedan poludjeli pedesetogodišnjak koji je preletio Ocean samo da bi Babiesima producirao ploču), njihov se rokenrol može učiniti preprljavim, ili možda preraštimanim, pretvrdim ili prerepetitivnim, no meni se čini baš okej, čak i moderno za naše malo selo, jer ovakvih bendova nigdje nisam čuo u Hrvatskoj. Još da malo više sviraju i da im se malo više da, mogli bi postati dobar pandan Blues Explosionu minus bolesna produkcija. No, kaže stara narodna, da je babi kita.....
A Dubravka znam po stripovima od malena i nikad ga nisam doživljavao kao što ga doživljavaju oni pred koje se stavi zadaća da recenziraju njegova djela s neutralnog stajališta. Pa onda uspoređuju Matakovića sa ciničnim nihilizmom starog pederčine Jean-Marca Reisera ili s tripoznim groteskama Roberta Crumba ili s nekakvim tamo Freak Brothersima. Kakva grehota i neznanje! Njegovi su stripovi jedna od onih stvari koje provališ u određenoj dobi ( Karl May sa 6 godina, Alan Ford sa 10, Zlatka sa 12- 14 godina i tako bliže) i onda osjetiš ono fino ugodno peckanje oko srca kad ti netko usput u gužvi u dimu spomene citat od kojeg se počneš smijati ko maloljetni glupan sa praćkom u stražnjem džepu...Sve sam gore pobrojane stvari nažalost prevazišao (ne znam bolju riječ od ove srpske), ali za divno čudo, Matakoviću se uvijek vraćam. Isto kao i svi koji ga čitaju. I opet sam otišao u krasan kurac sentimentalni umjesto da pišem kako sam se napijo ko mazga te subote jer je Septici konačno izašao album.
Sav radni narod (tu ne ubrajam sebe) na Radiju 101 može čuti kako zvuči njihova prva numera "Odo u pedere", koja je inače u originalu otpjevana u šlagerskom stilu Ško-Du LI-Škua i malo ju je ljudi čulo i meni se više sviđa od ovog blesavog nu-metala. Za one koji ne znaju, Septica svira zajebantski hip-hop metal sa blagim primjesama funka, kulena i rakije. Kao da slušate Matakovićev strip, koji s vremena na vrijeme prelazi iz urnebesno smješnog ("Sočne Ženske", "Uvlačim se šefu u guzicu") u bolesno smješan ("Govno Mrtve Babe", "Gojira"). Prvijenac se zove isto kao i bend, a prvotno je imao radni naslov "Pali Tenkove". Najgenijalniji naslov u povijesti ako se mene pita.
Pošto mi je ovo jedno deseti koncert Septice, imam puno pravo da se nazivam fanom, ali sam se bezmalo začudio kad sam vidio neku dvojicu još pravovjernijih fanova koji su stavili gaće na glavu. Toliki fan baš nisam, osim što sam s Pajom Pakšuom (još jedan blogger) u Boogaloou pio Ribar iz katetera (Ribar, ribar to je rana ljuta), a jednom sam čak potegao iz Zagreba za Županju da bi vidio Septicu i povraćao putem sve do Vinkovaca (i isto tako i u discu u Županji). A Dubravko ne bi bio Dubravko da kao pravi domaćin nije počastio vjernu publiku domaćom rakijom prigodno nazvanom stara Septica. Koju sam uredno proslijedio još jednom šampionu u rakijanju, a odaziva se na ime Ribafish (još jedan blogger-bloggera ko blata). Koji se stvorio kao grom iz vedra neba čim je miris zla zalelujao KSET-om. Srest ćemo se opet na sumnjivom mjestu u sumnjivo vrijeme i opet će netko isfurat litru razređivača i onda se opet neću ničeg sjećat ko ni sad što se ne sjećam…..
I dobro sad, kakav je bio koncert? E, kakav je bio....