Ne postoji ništa upornije u ovome svijetu od ove današnje kiše. No, ima nas još rogatih kojima ni kiša ne može razbiti tvrde im tvrdoglave rogove, pa smo nas dva rogata tj. Nino i ja odlučili pokazat kiši da ne jebemo živu silu i zaprašit put Sljemena pješke. Osjećaj koji je ravan onom osjećaju kad si ti na lijepoj zelenoj prozračnoj planini, krkaš grah s buncekom i cuclaš Velebitsko Pivo (the pivo no. 1- i boli me šta će bilo ko reći), a znaš da tamo negdje dolje ispod onog sivog i teškog smoga leži rupa koja se izvoljeva nazvati stanom prepuna dima od jučer, praznih limenki i mamurnih koji će spavati do 4 popodne. Jedinstven i neponovljiv osjećaj za koji se treba dići rano, za koji se isplati halucinirati ujutro. Ležat na travi 20 metara ispod sunca, obrazi cvrče, ptičice pjevaju, zimzelen, mirisi cvijeća, prst u uho i boli te kurac…..Samo malo volje i slobodnog vremena.
Od Sunca danas ništa, no svježi planinski zrak još uvijek pomaže, pa kako se još nisam oporavio od alkoholiziranja prošli vikend, kad sam se kao zadnji klošar probudio u putničkom vlaku u Čulincu (čuvajte se domaće Frankovke iz Slavonije-boli mozak), sa otečenom desnom nogom i razbijenim laktom, iskusno treće oko mi govori da će planinski zrak pomoći mojim suhim plućima. Još nisam kupio one glupe štapove za hodanje, a kad to napravim, vrijeme je da skučim sebi kućicu, nađem debelu ženicu i napravim kćerkicu …..
Nino bi trebo pozvonit svaki čas, pa moram bježat….Evo zvoni, jebo sebe, pa nikad nije ovako točan….Ajd
Post je objavljen 28.04.2006. u 19:05 sati.