You are born at my grace to serve only me....

U brodogradilistu se vec mogu namirisati posljedice pocetka skolske godine,ispitnih rokova i blagog zahladenja. Praznije je nego prije dva tjedna.Cini se kao da je prsola cijela vjecnost od kada cetvrtkom nisi mogao prolazit od slinih ljudi a mjsto za sjest bilo je utopija,kada je cak i petkom bilo prilicno popunjeno i kada je subota zracila fensi atmosferom. Jucer nisam primjecivala ljude.Moji su manje vise bili tu,i bila sam s njima,i bilo mi je predivno.I u maloj sali su ponovno pustali rock.I bilo mi je super gledat sve te metalce kako uzivaju.Kako su povezani.Javio se onaj osjecaj kao...kao na koncertu.Jedna od boljih veceri...A opet...
Mrzim biti tamo kada mi netko ili nesto fali.I tesko mi je hodati i gradom,i mozda zato jos vise jedva cekam da odem, jer tamo gdje idem ulice me nece podsjecati,nece mi svaka sitnica vracati slike,necu zbog svakog zvuka...
Mislila sam da ove godine necu patit za ljetom,kao,nema skole,svejedno je koja je vanjska temperatura,al prevarila sam se,gadno sam se prevarila.Osjecaj je isti.Mozda je malo teze zbog svega sto je bilo,jer kad bi trajalo ljeto, trajalo bi i to,a nema...
Patim puno vise nego sto sam ocekivala.
Moj osjecaj nije priznat i nitko ga ne dozivljava ozbiljno,a on je tu,uvukao mi se pod kozu i ja jos uvijek pustim suzu, i ne znam objasnit zasto osjecam toliku prazninu,zasto tolikom jacinom.A voljela bi da me netko slusa,da me netko pita koje je moje stanje u vezi toga,da netko pokaze mrvicu razumijevanja.Voljela bi da netko,kad me pogleda u oci, zna da je taj osjecaj jos uvijek tu.I da mi je tesko.Tako prokleto tesko...

Suza sam za tebe izdvojila podosta
I te snove,previse ambiciozne,cuvala sam
U kutijama od kartona,tako krhkim,
Poput svake misli za tebe sacuvane,
A sjetim te se,na trenutke,ne cesto,
I bojim se,strasno se bojim da te ne zaboravim...
Jos je uvijek prisutan osjecaj koji se budio
Svaki put kad bi se zatvorila u tvoj zagrljaj
I zelim ga zadrzati blizu
Ovog ostecenog srca
Zajedno sa osmjehom, i ocima,tako blagim,
Cij pogled me nosio visoko,do oblaka,
Gdje cinilo se da sam princeza obecana vjecnom plavetnilu
Ali bojim se,strasno se bojim da te ne zaboravim...
Mozda bih plaka,jos malo,
Kada bi time vratila mogucnost da te volim,da te imam,
Ali ona mi je oduzata
I preostaje mi samo da te zelim,zamisljam,
I na kraju se tjesim drugima,
Da glumim da se zabavljam a zapravo mi nedostaje
Onaj koji je mozda mogao biti moj
Da mi je vrijeme to dozvolilo.
Ponovno trazim utjehu u besciljnim stihovima,
Pisanim pod punim mjesecom koji budi sjecanja
A znam da,ako sklopim oci,morat cu te sanjati da bih te dotaknula,
A jos te nemam snage ostaviti jer me ubija pomisao
Na sve sto smo mogli imati
I bojim se,strasno se bojim da te ne zaboravim...
Hvatam se za slamcice samo da ti budem blize,
I ovu patnju koju stvaram,stvaram ju dobrovoljno,
Jer nije bitno kakav je osjecaj,ako je uz tebe vezan
Zelim ga osjetiti u potpunosti
Jer se bojim,previse se bojim da te ne zaboravim...