U brodogradilistu se vec mogu namirisati posljedice pocetka skolske godine,ispitnih rokova i blagog zahladenja. Praznije je nego prije dva tjedna.Cini se kao da je prsola cijela vjecnost od kada cetvrtkom nisi mogao prolazit od slinih ljudi a mjsto za sjest bilo je utopija,kada je cak i petkom bilo prilicno popunjeno i kada je subota zracila fensi atmosferom. Jucer nisam primjecivala ljude.Moji su manje vise bili tu,i bila sam s njima,i bilo mi je predivno.I u maloj sali su ponovno pustali rock.I bilo mi je super gledat sve te metalce kako uzivaju.Kako su povezani.Javio se onaj osjecaj kao...kao na koncertu.Jedna od boljih veceri...A opet...
Mrzim biti tamo kada mi netko ili nesto fali.I tesko mi je hodati i gradom,i mozda zato jos vise jedva cekam da odem, jer tamo gdje idem ulice me nece podsjecati,nece mi svaka sitnica vracati slike,necu zbog svakog zvuka...
Mislila sam da ove godine necu patit za ljetom,kao,nema skole,svejedno je koja je vanjska temperatura,al prevarila sam se,gadno sam se prevarila.Osjecaj je isti.Mozda je malo teze zbog svega sto je bilo,jer kad bi trajalo ljeto, trajalo bi i to,a nema...
Patim puno vise nego sto sam ocekivala.
Moj osjecaj nije priznat i nitko ga ne dozivljava ozbiljno,a on je tu,uvukao mi se pod kozu i ja jos uvijek pustim suzu, i ne znam objasnit zasto osjecam toliku prazninu,zasto tolikom jacinom.A voljela bi da me netko slusa,da me netko pita koje je moje stanje u vezi toga,da netko pokaze mrvicu razumijevanja.Voljela bi da netko,kad me pogleda u oci, zna da je taj osjecaj jos uvijek tu.I da mi je tesko.Tako prokleto tesko...
Post je objavljen 19.09.2009. u 20:11 sati.