Bukowski s Wisha
13.07.2025., nedjelja
...13.07.2025. - 5
|
Kad je zadnji put stajao iza šanka, imao je dvadeset i četiri godine, a sin mu je bio star tek nekoliko dana. U pogledu financija kao da nije postojao, a sveučilišnom diplomom definitivno nije postojao nakon što je na trećoj godini napustio studij prava. U skladu s tim, za njega nije bilo osrednjih, a kamo li glamuroznih i dobro plaćenih poslova, pa je radio ono što je mogao i gdje su ga htjeli zaposliti kao maturanta gimnazije. Počeo je kao konobar, preselio se na prodaju osiguranja, pa radio kao komercijalist i vozio kombi, gradeći život polako, tijekom gotovo dva desetljeća. Klincu je sad bilo osamnaest godina, financije su ponovo bile gotovo nepostojeće, a on se ponovo našao iza šanka. Slušajući predavanje nekog starog, kurčevitog prdonje o tome kako bi njegova bijela kava trebala izgledati, razmišljao je o vrijednosti svoje,tek nekoliko dana stare sveučilišne diplome informatike i računarstva, i situaciji u koju se doveo nastojeći je steći. Praksu u sklopu šestog semestra nije mogao odraditi na starom poslu, pa je morao dati otkaz i prihvatiti drugi, ali po isteku četiri mjeseca novi šef obavijestio ga je da ipak nema namjeru s njim sklapati ugovor, jer se pokazalo da je električar, a ne informatičar ono što bi firma trebala. Drugog posla u struci baš i nije bilo, barem ne za džukelu koja prve inženjerske korake nije dosanjala ni poslije gotovo devetnaest godina. Završavajući prvu osmosatnu smjenu, koja se zbog pranja aparata za kavu produžila na skoro devet sati, nije mogao naći riječi za bolove koje je osjećao u kičmi i glavi, a jedina sreća u nesreći bila je što su mu noge odrvenile i nije ih više osjećao. Sljepoočnice su mu htjele eksplodirati, dok je u mislima vrtio idiotarije koje je tokom dana bio primoran slušati, a kojih se sad nikako nije uspijevao otresti. - izvolite, gospodine... - imaš hidru? bela hidra mi je dobra, žutu ne volim. - gospodine, nema bijele hidre, ima žuta, od limuna, i narančasta, od naranče. - ne, ne, pri nas doma f krčme ima bela i žuta. žuta mi ne vala, al belu pijem vjutro dok sem šusni, onda mi paše. - je, u pravu ste, stiže bijela. (*kad bi limena tacna udarila o šuplju, drvenu glavu, jel bi zvuk bio kao timpan, ili više kao cimbal?*) - izvolite, gospođo... - dat ćete mi kavu s hladnim mlijekom, pjenom od toploga, dva natrena, dva deci vode, ne, ustvari, tri deci vode, sa dvije kockice leda i jednom kriškom limuna. - znači, kava s toplim mlijekom, pjenom od hladnoga, smeđi šećer, dva deci vode, tri kockice limuna i kriška leda, stiže. (*a ko to mene g'eda ko da sam joj silovao mačku?*) - izvolite, gospođo... - produženi eKSpreso i čašu vode. - znači, normalnu kavu? stiže. - ne normalnu kavu, nego eKSpreso. Produženi. (*dame i gospodo, imamo pobjednika izbora za intergalaktičkog debila godine!!!!*) Obraćanja u prvom licu jednine, dok je on uredno oslovljavao svakog u množini, i komentari tipa "kaj, smo nekaj i jeli" ili "evo, za frizuru", bili su šlag na vrhu torte. Višnja na vrh šlaga bili su ljudi koji nisu čuli za napojnice. Za jebenih deset centi imati srca čovjeka prošetati treći put od kraja terase i natrag, jer "hvala, u redu je" jednostavno je ispod časti? Za takve, crni cigani su gospoda par excellance. Ne Romi. Cigani. Konobar je nekad bio gospodin čovjek. Brišući odvratne pepeljare, prisjećao se kad ga je stari kao klinca vodio sa sobom u grad, u pivnici mu je sok uvijek donosio striček u crnim hlačama i prsluku, u bijeloj košulji, i stari ga je uvijek oslovljavao sa Vi, koristeći uz to molim, i hvala. A on je zaključio kasu, ugasio glazbu i sva svjetla u kafiću, natočio si viski, sjeo na barski stolac i pustio noge da vise mimo prečke. Svijet oko njega bio je bez ikakvog smisla za pravdu i opirao se svakoj njemu zamislivoj logici i uzročno-posljedičnoj vezi. Možda je problem u tome što on ustvari i nije bio konobar, već inženjer. Čestitke, inženjeru. |
29.03.2025., subota
...29.03.2025. - 4
|
Ima tome dosta godina, hodao je uzduž duljeg zida sobe. Od prozora prema vratima i nazad, gore-dolje, milijunti put. Isti broj koraka od zida do zida, okret za stoosamdeset na peti lijeve noge, opet i ponovo. Izgledao je kao 24 sata Le Mansa. Savršeno tempirani bumerang za instagram story. Perpetuum mobile. Jebeni začarani krug. Izvana, djelovao je mirno. Iznutra je kuhao. Bijes. Strah. Bezbroj pitanja na koja je imao, ako već ne potpun, a onda barem djelomičan odgovor, ali koja su izgledala potpuno nebitno u odnosu na jedno, kojem odgovora nikako nije znao: Kako dalje? Napokon, kad su se noge umorile, a informacija o tome uspjela se probiti do mozga koji je zapeo u "beskonačnoj programskoj petlji", sjeo je. Bol je uvijek bila dovoljno jak signal. Na stolu ispred njega, blok za pisanje i olovka, ostavljeni iza sebe nakon dovršenog spiska za špeceraj. Naslonio je glavu na lijevu ruku i, u nastojanju da se smiri, uzeo olovku i počeo črčkati. Kvadratić... Kocka... Osjenčane bočne stranice. Trokut ispod kocke... Trokutu upisana, pa opisana kružnica. Volio je matematiku. Koliko je točno trebalo da iz švrljanja prijeđe u riječi, nije mogao procijeniti. kurva Podebljano tri puta. Stavljeno u jednostruke, pa dvostruke navodnike. "kurva" Koji kurac je kurva u navodnicima? Psihotični smijeh, dok je uokvirivao riječ tako da se navodnici više nisu vidjeli. Između unutarnje i vanjske linije okvira kratkim je crticama ponovo dodao sjenčanje, a zatim napisao riječ "prokleta" ispred okvira. Bez navodnika, sjenčanja, okvira. prokleta uokvirena kurva Još malo psihotičnog smijeha i još koja riječ, dok prosto proširena rečenica nije opisivala njegovu trenutnu situaciju: Zajebala me jebena prokleta uokvirena kurva. Bila je to prva misao koju je zapisao. Presavinuo je papirić, pospremio ga u džep i sljedećih nekoliko dana nosio sa sobom, svako toliko dodajući nove riječi ili kratke rečenice. Na komadu papira, misli kao da su postajale opipljive i naposljetku je shvatio: evo načina da osvijesti svoj problem i posloži se u glavi. Bio je vizualan tip, lakše je pojmio, ako je vidio. Zapisivanje misli stvaralo je red u glavi. Obećao si je: pisat će. Često. Stalno, kvragu, ako treba. Konobarski blok i penkalo u džep, uvijek uz sebe. Obećanje je prekršio vrlo brzo, shvativši dvije stvari. Stvar prva... Pri donošenju odluke o pisanju bio je debelo u afektu i nije bio sposoban računati na karakter i obujam onoga što mu je prolazilo glavom. Misli koje su najviše vrištale od potrebe da ih zapiše kako bi ih se oslobodio, nerijetko su bile tamne i krajnje autodestruktivne, i dok ih je u trenucima lucidnosti mogao kontrolirati ili barem potiskivati, bojao se da bi mu iste mogle postati prestvarne i neodoljivo privlačne kad bude pod utjecajem, samo ako pronađe blok i ono zapisano na njemu. U nastavku toga, ako se trijezan bude morao skrivati pred sobom pijanim, je li onda pisanje lijek kojem se poveselio? Teško, jer previše je puta mislima hodao po tankoj žici preko ponora, a da bi to bilo zdravo. Stvar druga... Jedna od njegovih usputnih avantura jednom je prilikom pronašla blok i pročitala nekoliko listova. Kratke rečenice pune žuči, otrova i tuge učinile su njen pogled punim iznenađenja i nevjerice, što je nekako i očekivao, no nije računao da će ga, držeći papire u rukama, pokušati nasmijati izjavom da je svojedobno puno čitala, dok se sad puno drogira, ali da zna što je potencijalno dobro štivo kad na njega naleti. Bilo je tu kao neke priče. Istovremeno, njemu je postalo jasno da je blok našla prekapajući džepove njegove kožne jakne u potrazi za lovom koju bi mu bez imalo grižnje savjesti ukrala, samo da čim prije skupi za novu lajnu kokaina, i premda ga to nije naljutilo, morao je sačuvati malo ponosa i reagirati. Jednom rukom zgrabio ju je za nadlakticu, drugom iščupao blok iz njenih ruku i odvukao je do vrata stana. Bila je u šoku, ali uspjela je nekako uloviti svoju odjeću, cipele i torbicu prije nego je bila izbačena na hodnik zgrade, uz tresku vrata iza sebe. S druge strane, naslonjen na ta ista vrata, on je lovio dah, dok je istovremeno uobličavao dotad nepostavljena pitanja u glavi: Jel pisanje nešto u čemu bi mogao biti dobar? Nešto čime bi se mogao baviti? Ozbiljno baviti, možda čak i za neku lovu? Razljutio ga je odgovor. Možda bi u pisanju i mogao biti dobar, ali neće nikada saznati koliko. Ne želi dijeliti svoje misli, jer bi to značilo pokazivati svoju slabost, i nema tog pseudonima niti krinke koja bi ga mogla sakriti. Kvragu, neke misli nije ni sebi mogao napisati, kako će drugima? Što će ljudi misliti, da je čudak, psihopat, gubitnik? Ovo posljednje vjerojatno je i bio, ali kako da sve ovo prije objasni samo neizmjernom tugom? Ne može pisati ovo u čemu bi bio dobar, pa što da onda uopće i piše? U ostatku svoje svakodnevice nije mogao pronaći inspiraciju, previše je tu bilo preživljavanja, jeftinog viskija i cigara, besmislenih filozofskih rasprava, tučnjava i jednoličnih, lakih konobarica, a da bi čovjek o tome mogao pisati sa istim žarom prvi i tisuću i prvi put. Volio je glazbu, ali ne kao inspiraciju, već kao način smirivanja oluja u glavi, kao metodu koja mu je omogućavala da žestoka udaranja misli o unutarnju stranu lubanje pretvori u pravilan ritam koji je mogao predvidjeti, i zato podnijeti. Obožavao je čitati, najviše knjige, ali nije bio isključiv. Osjećao je divljenje prema tuđoj umješnosti pisane riječi, ali crpiti inspiraciju iz toga previše mu je vuklo prepisivanju ili parafraziranju, bio je preponosan da si to dopušta, koliko god da je bio gubitnik. Televiziju općenito, a zatim i filmove, redovito je izbjegavao. Povraćalo mu se od raznoraznih reality emisija, vijesti ga nisu zanimale, a vremenska prognoza mu je uvijek bila nepovoljna. Sportom se radije bavio, nego bi ga gledao. Nije volio drame ni ljubavne priče, znanstvena fantastika bila mu je ili previše znanstvena ili premalo fantastična, a Steven Seagal i njemu slični likovi, u reprizama repriziranih repriza, imali su uglavnom laksativni, a nikako inspirativni učinak. Trećerazredne trilere i filmove strave i užasa proživljavao je na dnevnoj bazi, uz poneki jeftini pornić. Ostao je gubitnik i pisac lista za kupnju špeceraja. |
12.02.2025., srijeda
... 12.02.2025. - 3
|
Žene kao lajtmotiv, kao najljepša i najgora od svih ovisnosti. Kako to obično biva sa vječitim kurvišima i wannabe Don Juanima, od svih žena koje su prošle kroz njegov život, tek je jedna uspjela ostaviti neizbrisiv trag. Unatoč tome što nitko od ostatka njegova svijeta nije mislio da je ona po ičem posebna, i unatoč činjenici da je iz njenih živčanih mijena i ljubomornih ispada bilo sasvim očito da joj doktori baš nikako ne znaju pogoditi pravu kombinaciju tableta, on ju je digao na neki svoj osobni pijedestal. Bila je samo njegova čarolija, njegovo magično, divlje stvorenje, i osjećao je potrebu da je čuva, kad je već ne može popraviti. Varao je svaku prije i poslije nje, a ipak nijedna nije bila ni približno toliko ljubomorna i nesposobna kontrolirati eksplozije svojih emocija. Jedne posebno agresivne večeri ispunjene alkoholom, ljubomorom i svađom, vozili su se doma s rođendanske fešte jednih prijatelja i međusobno častili psovkama. Pizdila je, jer se nasmijao nekoj gluposti dok je plesao sa slavljenicom, a on je pizdio što joj nikako nije uspijevao objasniti da pizdi bespotrebno. Da skroz ne pokvare feštu ostatku ekipe, uputili su se doma, no večer još nije bila ni približno gotova. Kad god je bila pijana, postojala je određena koncentracija alkohola pod kojom bi istovremeno bila svadljiva i napaljena, a on je to s vremenom naučio prepoznavati i paziti koliko provocira ili popušta, tako da prevagne napaljenost i da ga poželi iskoristiti i/ili kazniti kad dođu doma. Obzirom mu fizički nije mogla parirati, kažnjavanje se redovito okretalo u njegovu korist, njena divljanja sa svakim novim orgazmom prelazila bi u maženja, u traženja još, u nježnost, sve dok ne bi zaspali, mrtvi umorni i prazni. Ipak, te je večeri bio neoprezan i prešao preko ruba, rekavši nešto od čega je histerično vrisnula, zgrabila volan i povukla ga na svoju stranu. Izvlačeći prvo sebe, a zatim nju iz auta okrenutog na krov, nazvao je 112, kratko objasnio što se dogodilo i zatražio hitnu. Niz lice joj se slijevala krv, ruka joj je bila slomljena i pogled prazan. Bila je u šoku. Kad je došla hitna i kad je ulovio odraz svog lica u prozorskom staklu ambulantnog kombija, shvatio je da mu komad kože s arkade visi dijelom preko lijevog oka. Sljedećeg dana, stojeći kraj njenog bolničkog kreveta, u sebi je kipio od bijesa dok se ona na sav glas smijala govoreći o prošloj noći. U jednom trenu stanke između smijeha samo kratko je prošaptao – gotovi smo - okrenuo se i otišao bez pozdrava, ispraćen tek novom salvom njenog histeričnog cereka. Naredne tri noći spavao je kao zaklan, ne osjećajući ni potrebu da je vidi, ni krizu da se poželi javiti, ni trunku boli koju donosi kraj ljubavi. Jedini osjećaj proizvodila su dva slomljena rebra, svakim udisajem podsjećajući da je ipak živ, iako je lako moglo biti drugačije. Otprilike dva tjedna poslije vidio ju je kako sa drugim šeće ruku pod ruku i u trenu ga je pogodilo sve prethodno navedeno, i to tolikim intenzitetom da ga je tek odjeća uspjela održati na hrpi dok se nije dovukao doma i raspao u prljavu bljuzgu prašine i suza. Mjesecima poslije sustavno se uništavao, svim silama pokušavajući naći sekundu bez nje u mislima. Viski. Droga. Defile žena kroz krevet. Tablete za spavanje. Krah. Probudio se na psihijatrijskom odjelu bolnice, mamuran i sputanih ruku. Rekli su mu da je dovezen na hitnu i da su mu morali ispumpati želudac, a zatim ga svezati i nafilati sedativima, jer je divljao i buncao prilikom transporta na psihijatriju. Spavao je 18 sati. Dugačak trenutak tišine dok je doktor nešto upisivao u karton, a zatim kratko objašnjenje svega što se treba dogoditi u sljedećem tjednu, koliko će provesti na odjelu. Narednih dana činilo mu se kao da vrijeme stoji, mogao je tek gledati tv, spavati ili kratko šetati odjelom uz pratnju ogromnog medicinskog brata. Mučile su ga rešetke na prozorima sobe i žeđ koju nije iskusio ni nakon najintenzivnijih treninga tajlandskog boksa, a koju dugo nije mogao ugasiti. Nije se mogao odlučiti živciraju li ga više konstantna trabunjanja nekog lika koji je bio opasan za sebe, ali ne i za okolinu, ili razgovori sa psihijatrom koji mu je pokušavao pronaći dijagnozu različitu od slomljenog srca. Osjećao je sram od kojeg je nekoliko puta poželio da se onog dana nije izvukao iz prevrnutog auta, ali ako želi izaći s psihijatrije, tu misao nije smio izgovoriti naglas. Ipak, kad je izlazio s odjela i kad mu je doktor prvo pružio otpusno pismo, a zatim ruku pozdrava, prošaptao je da se sigurno nikad ne vraća, jer mu je jasno da jedino sebe može utopiti u oceanu beznačajne pičke i Jack Daniel'sa. Učinilo mu se da doktor trenutak razmišlja povući ga natrag na odjel, prije nego mu je pustio ruku i u znak pozdrava zaključio da se i od gubitka toksičnih osoba teško oporaviti, i da treba paziti na sebe. |
28.01.2025., utorak
... 28.01.2025. - 2
|
Pokraj odarnice, u maloj sali za posljednji ispraćaj, propovijed je predugo trajala, no on se samo na mutne, kratke trenutke doticao onog što se događa. Pomolimo se... Ustanite... Sjednite... Kršćanska dužnost.... Primili te mučenici. Život vječni... Ovo, ono i još bezbroj fraza koje su se odbijale od njega i koje se nije ni trudio pohvatati, već je samo pratio ritam ljudi oko njega. U mislima, sjedio je na travi velikog dvorišta i sa osmjehom promatrao sitnu, krhku staricu čija je glava podsjećala na maslačak, kako baca lopticu malom mješancu i povija svoje izmučeno tijelo smijehom kad bi mješanac izveo neki "umjetnički" skok. Put od mrtvačnice do grobnog mjesta bio je ni dvjestotinjak metara dug, a njemu kao da je trajao godinama. Do pred koji tjedan, ona i on ovdje su zajedno polako išli, vodio ju je za ruku da sjedne na klupu kraj groba u koji će sad i sama biti spuštena, do svoje djece i muža. Njoj se tad žurilo, njemu ne. Danas je obrnuto, ona više nikad i nigdje ne mora žuriti, a on ne može dočekati da sve ovo završi. Muka propovijedi prijetila je nastaviti se kraj grobnog mjesta, no sunce i jak vjetar spasili su stvar. Sunčane naočale omogućile su mu da neprimjetno zatvori oči i u mislima nastavi biti sam s pokojnicom i vlastitim sjećanjima, a silina vjetra uglavnom je odnosila svećenikov glas prije negoli bi uspio doći do njegovih ušiju. Trznula ga je bratova ruka, vratio se iz misli na svećenikovo izražavanje kršćanske sućuti i obavijest kako će misa zadušnica biti odmah po ukopu. Brat ga je dobro poznavao, nije morao ni stajati do njega, a da osjeti da je odlutao i da ga treba vratiti u stvarnost. Bacio je crvenu ružu u grob i pomislio kako je pala nekako čudno na lijes, da bi se zatim otkotrljala kraj njega i sakrila od pogleda netom prije nego će biti zauvijek zakopana. Kombinacija motiva dozvala mu je stihove Prljavog Kazališta, zaspala je zadnja ruža hrvatska... Može li cvijeće čudno padati? Prije nego li je u glavi počela filozofska rasprava u pokušaju da odgovori na to pitanje, ljudi su počeli prilaziti, pružati ruke, izražavati sućut. Nisu mu dali mira. Nekoliko minuta poslije, sjedio je u prvoj klupi male kapelice, kako i priliči najbližoj rodbini. Ispred njega, svećenik za oltarom. U desnom kutu, oltarom sakriven od pogleda, zvonar je sjedio na maloj stolici, prateći ritam mise i odrađujući svoj dio posla. Na malom stoliću lijevo, ispod svetačke slike koja je sakrivala dobar dio bočnog zida kapelice, po veličini i cijeni poredana raspela i svijeće, cd-i sa vjerskim sadržajima i kutija caritasa za milodare. Sve navedeno živciralo ga je do te mjere da je počeo osjećati kako mu je koža dva broja premala. Malo je reći, da nije bio vjernik. Nju je to ljutilo, no previše ga je voljela da bi mu zamjerala. Za nju, Biblija je bila ono što su je reklamirali: Sveto pismo. Za njega, Biblija je bila samo najstarija igra pokvarenog telefona, prepravljana kroz povijest već kako je kojem moćniku pasalo tumačiti. Razmišljao je trenutak o raspelima... Kad bi se Isus vraćao na ovaj svijet, koliko bi, ustvari, bio oduševljen simbolom križa, uzimajući u obzir ono što je na križu prošao? Nehotice, nasmijao se toj ironiji, i onda shvatio da svećenik pilji u njega dok monotono recitira neki odlomak iz propovijedi. Osim smješka, vjerojatno je primjetio i da on ne recitira ništa, ne križa se i ne mantra kako je inače bio red. Jebeš ga, ton zauzeća lako je mogao biti zanimljiviji, i nadao se da ga živcira samo upola od onog koliko je svećenik živcirao njega. Idite u miru... Sjeo je u auto i polako krenuo prema svom stanu, morao je izdržati još tih par minuta prije nego će doći doma i, skriven unutar četiri zida, pustiti van sve ono što pred drugima na pogrebu nije htio. Zatvorio je vrata, u hodniku skinuo cipele i čarapama obrisao prve suze koje su kapnule na parket dok je skidao jaknu i izuvao se. Sjeo je na fotelju, zatvorio oči i pustio da se dogodi. Nije se trudio brisati suze, niti je više bjesomučno stiskao zube da spriječi bolan grč na licu. Baka bi se rastužila, da ga je mogla vidjeti. |
20.01.2025., ponedjeljak
... 20.01.2025. - 1
|
Ima dana kad je najbolje samo precrtati sve i krenuti ispočetka. Obrisati sve što je jednom vrijedilo, zaboraviti i krenuti u drugom smjeru. Danas je takav dan. Ispočetka, okret stoosamdeset od dosadašnjeg. Druge su neke stvari došle u fokus, i premda ih je sve dosadašnje definiralo i iznjedrilo potrebu, sve dosadašnje samo je sebi postalo uzrok prestanka važenja. Kompliciram. Ovo je usrani kraj usranog dana, a ja sam čovjek na pragu srednjih godina, koji prestaje dopuštati da ljudi na njemu liječe komplekse. Privatno, poslovno, duhovno i misaono, došao sam do granica izdržljivosti, i sad sjedim doma u fotelji, ispijam viski i maštam da let-lampom i kombinirkama nekome odrađujem manikuru i peeling lica, dok se cerekam k'o sumanut i postižem unutarnji mir. Mašta je zajebana stvar, a ipak me rijetko kad uspjela uplašiti kao večeras. Ostat ću kod Jack Daniel'sa, uvlači me sve dublje u fotelju, gura maštanja u nejasne, mutne sfere. Osim toga, poprilično sam siguran da se ne bih baš dobro proveo u zatvoru. Samo usran kraj jednog usranog dana u kojem ništa nije išlo kako treba, i sad još nemaš nekog toplog uz sebe, da barem na trenutak zaboraviš koliki ti je postotak životnih promašaja. |
