bukblog

26.08.2005., petak

Nema komentara. Čini se da sam navalil s pričama, i to na Kemin i Darijusov nagovor. Majetić mi, naprotiv, veli da se malko igram s kraćim formama, kak bi se više i brže promuval Blogom, a možda nekoga (ili nrku) upoznal.Hajde da se upoznajemo.
- 20:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Knjizi SENIORI, koja uskoro izlazi iz tiska,dao sam podnaslov "Pripovijestii privjesci" (privjesci su podlisci i kolumne). Ovaj put za Blog odbirem kolumnu, koja se odnosi na poznatog Vam Blogera i na njegovu intimnu dramu, koja sretno završava.

+
Odaberi svoju tipku na harmonici života
Naslov bi mogao podsjetiti na kakav klasični holivudski film, ali kako i siže ove gradske kolumne sadržajem na sličnu filmsku priču podsjeća, predlažem da s naslovom u kinoteci i ostanemo. Kronologija počinje potkraj travnja kad okrećem dobro poznati mi zapruđanski telefonski broj prijatelja i kolege književnika Alojza Majetića, među prijateljima poznatog po nadimku De Belly iliti Debeli. Umjesto prepoznatljivog otegnutog odaziva autora kultnog generacijskog romana «Čangi», iznenađuje me glas njegove žene Štefanije, koju zovemo Stefani, tj. Fi. Iznenađenje s moje je strane utoliko što sam pretpostavljao, da se poduzetna i uvijek za akciju spremna Fi, već preselila na otok Susak, gdje godinama u to doba svoju staru apartnu otočku palaču u drugom redu do mora postavlja u red za doček stranih i domaćih turista, aboniranim uglavnom elektronskom poštom. Dvoetažna morska vila, nastanjenja komadima starog antiknog pokućstva dopremljenih na otok s raznih strana, na ukusno dizajniranoj Web stranici turističkim sladokuscima s različitih jezičnih područja prepoznatljiva je po imenu njihove već poznate domaćice – «Stefani». Na moje očekivano pitanje, da kako to da već nije dolje, sve prije nego očekivani odgovor, i to za oktavu niži od poznate mi temperamentne Fi. «Čuj, Milčec, ja ti imam leukemiju». Moje trenutno raspoloženje moglo se prepoznati tek u malko podužoj stanci. Stanku sam prekinuo rečenicom iz arsenala tvrdo kuhane proze na kojoj smo jednom davno u mladosti Debeli i ja brusili spisateljski zanat. «Čuj, Fi, zaboravi. Poznamo se». Koju minutu kasnije, istu ću rečenicu ponoviti i Debelom. Ne skrivajući zabrinutost, pita me otkud mi tolika sigurnost. Spominjem vlastiti instinkt i osobno poznavanje Fi kao osvjedočenog borca, njen sportski natjecateljski duh žene i po formalnom obrazovanju profesorice tjelesnog odgoja, koja je odgojila generacije zapruđanskih osnovaca, sada već djece i njihovih roditelja. I onda odlazak u bolnicu «Merkur». I već u prvom susretu izoštravanje slike dijametralno suprotne od uobičajene, kojom danas, s pravom ili ne, slikamo ovo naše siromašno, nezainteresirano, nedjelotvorno i podmitljivo zdravstvo. U otvorenoj spremnosti i odlučnosti medicinskog tima na čelu s prof. dr. Branimirom Jakšićem i doc. dr. Slobodankom Ostojić, pacijentica Štefanija Majetić, osjeća pozitivne vibracije, a liječnička ekipa se hvata za njenu spontanu i odlučnu rečenicu, u kojoj je ukratko formulirana odlučnost i čvrstina vjere: «Ja želim živjeti». I kratki odgovor s druge strane: «Zato smo tu».
Prvo «tu» se otegnulo. Prva kemoterapija je najteža, ali vibracije i vjera srećom su obostrane. Debeli kod kuće na desetom katu zapruđanskog nebodera s pogledom na Bundek i sjeverozapad grada, iz ledenice vadi obroke hrane, koje mu je Fi uspjela pristaviti prije odlaska na liječenje u Zajčevu. Telefonom ili izravno u novzagrebačkim bircevima, uz kavu s mlijekom i kolu, broji mi ženine bolničke dane, mjeri Štefanijinu, od kemoterapije otpalu, kosu i u aritmetički odnos postavlja njene još nesrazmjerno visoke leukocite. Dela to, kaj bi se reklo, bez imalo patetike i dramatiziranja, kao da na svom PC-u opisuje svoj glavni ženski lik za novu tek nastalu prozu. Povratak kući s oslabljenim imunitetom. Debeli u danonoćnoj pripomoći za tjelesno i duhovno učvršćenje bolesne žene. Ponovo bolnička kura i najavljeni posjet bolesnici. Debelom, koji put u Zajčevu već napamet zna, sada se pridružujemo moja Verica i ja. Kroz otvorena vrata liječničke sobe prepoznajem prof. dr. Jakšića s kojim se osobno ne poznajem, ali se u trenu prepoznajemo, i u pogledu tog vrsnog medikusa prepoznajem ponešto od onoga u što se, ne bez razloga, Fi cijelo vrijeme kune – pozitivne vibracije. Usput Štefaniji na bolesničkom krevetu evociram svoju davnu uspomenu na tu staru zagrebačku bolnicu u kojoj se kao predškolarac, nakon operacija mandula, iz narkoze budim u skloništu za vrijeme posljednjeg bombardiranja Zagreba 1945. Zatim kasnije druženje s prijateljem, sada već pokojnim, dr. Borisom Gašparcem, ginekologom koji mi je porodio obje kćeri. U međuvremenu još dvije za Fi važne informacije, koje mi ona, sada u uobičajenom visokom tonalitetu, povjerava telefonom. Kronološki prva: Debeli joj, veli, ostvaruje djetinju želju; od uličnog svirača u utrinskom pothodniku kupuje joj harmoniku. A druga, i najvažnija: docentica dr. Ostojić joj službeno priopćava da nema više leukemiju! I tako je na harmonici života Štefanija Majetić Fi svoju tipku odabrala, odsviravši na njoj ne samo životnu melodiju, nego i sam život, kao takav.


- 10:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.08.2005., četvrtak


Evo, ekskluzivno prvi put za javnost, jedna laka priča iz nove knjige koja će pod naslovom SENIORI izaći u listopadu:


ZAŠTO PAS LAJE NA POŠTARA?

Uvaženi gosp. Cucak Bonzo
Zagrebački odvojak bb
Zagreb
-------------------------------------------
Bonzika, morski pozdrav Tebi, Tei,
Maloj, Kresivu, Helgi i Piki
od Jane i Ivana…

Poštar nam je jutros donio uobičajeni snopić računa, pozivnica, prospekata, reklamnih listića, novina i poneku razglednicu s mora. Dok je pošiljke ubacivao u sandučić, naši su psi, kao obično, s dvorišta navaljivali na ogradu i lajali kao sumanuti, a poštar se, kao obično, nije obazirao na njihovo navaljivanje. Svoj je posao obavljao, ne skidajući se s motocikla, kojega je motor jednolično prduckao, a što je pse, naravno, još više izazivalo i dražilo.
Bila bi to, dakle, uobičajena slika i redoviti jutarnji obred. Ni po čemu drukčije od ostalih prijepodneva. Drukčije je utoliko što je razglednica s mora ovaj put bila naslovljena na našeg psa Bonzu. Pišu mu, naravno, Ivan i Jana s ljetovanja u Malinskoj na otoku Krku.
«Uvaženi gospodin cucak Bonzo»!
Iščitavši Bonzino ime na razglednici, naš dugogodišnji poštar Željko, koji je znao ne samo nas ukućane, nego i sve naše pse, pa i mačke, i to poimence, a pogotovo je poznavao moj podrum s bačvama domaćeg bijelog, s razglednicom naslovljenom na našeg psa ljubimca, zazvao je Bonzu u namjeri da mu razglednicu i uruči. Budući da je već zavirio u neke susjedne podrume, jer svi su ga poznavali i pozivali, bio je odvažniji nego obično kad je naš Bonzo u pitanju.
«Bonzika, donosim ti morske pozdrave», poštar ispruži ruku preko ograde.
Poštarovu ruku s razglednicom, Bonzo je, naravno, shvatio kao izazov više, pa je svoje navaljivanje i lajanje još za oktavu pojačao. A kako se poštar Željko nije dao smesti, pas mješanac je stao pomalo lipsati, što od napora i muke, a što od situacije koja mu se, očito, učinila drukčijom, na neki način i iznimnom; kao da je shvatio da mu poštar nešto daje, poklanja. A poštar Željko, bez imalo straha, ruku je preko ograde gurnuo još dublje prema Bonzi, te mu, još glasnije, nastavio čitati, najprije adresu, pa sadržaj poruke od Ivana i Jane s mora, a koji su, uostalom, već bili kod kuće, budući da je razglednica, po starom dobrom običaju, dobrano kasnila.
«Eto ti ga na, Bonzika! Tebi razglednica, a za mene - ni pišgavrit! Svoga se poštara, naravno, nisu ni sjetili. Ni riječi poruke ili pozdrava. Ništa! Ja ne pripadam vašem dvorištu. Bonzika, a gdje ti je gazda, deda Jura? Stari bi me baš mogo nagraditi s čašom onog svojeg bijelog»...
Kad se poštar, tako preko ograde, Bonzi požalio kako se Ivan i Jana u razglednici, adresiranoj na nj, nisu sjetili pozdraviti i njega, poštara, i kako mu njihov deda ne javlja da ga povede u podrum, Bonzo je utihnuo, kao da shvaća i kao da s poštarom suosjeća. I Bonzina mama Mala se stišala, povevši se za Bonzom, koji je inače bio kolovođa u ovakvim prekoplotnim jutarnjim ratovima s poštarom, dok se velika Tea, kao rasni pas, od svega toga držala po strani.
Naš se Bonzo, koji se dosad iskazao kao najkrvoločniji neprijatelj poštarske odore, sada pred poštarom Željkom, nagnutim preko ograde, posve umirio i, štoviše, pokunjio, repom mašući kao bijelom zastavom na predaju…
Tako vam je to s psima. Koliko god mislimo da ih poznajemo, ipak će nas uvijek iznova iznenaditi. Neću reći da su svojeglavi i nepredvidivi kao mačke, ali ni kod psa ne možete uvijek predvidjeti kako će reagirati. Nikad, eto, ne bih ni pomislio da će Bonzo, koji je oduvijek krvožedno dočekivao poštara, tako reagirati kao što je reagirao u jutrošnjem susretu. Bonzo koji je uvijek bio spreman napasti poštara i lajati na svaku poštarsku uniformu koja se na puškomet približi njegovu dvorištu. A na vlasniku je da to spriječi kako bi i sebe i poštara, a i svog psa, naravno, poštedio neugodnosti.
Što se mene tiče, neugodnost mi već kuca na vrata.
Dobio sam, naime, ljubavno pisamce od Hrvatske pošte. Prije neki dan tutnuo mi ga u sandučić poštar, kojega su, navodno, napali naši psi. Poštar, naravno, nije bio naš, nego ljetna zamjena našem Željku. U tom me ljubavnom pisamcu, državna poštanska služba službenim pečatom i u više nego službenom tonu upozorava:
Radi urednog i nesmetanog vršenje dostave poštanskih pošiljaka od naših djelatnika, molimo da kao posjednik psa, a u s kladu s Odlukom o držanju pasa i tamanjenju pasa i mačaka lutalica (Službeni glasnik grada Zagreba broj 14/80) držite psa pod nadzorom, na dovoljno dugom lancu ili u dobro ograđenom prostoru…
Ukoliko ne postupite u skladu sa zatraženim i na taj način ugrozite uredno vršenje dostave poštanskih pošiljaka, te sigurnost i zdravlje naših poštara, bit ćemo prisiljeni protiv Vas podnijeti prijavu sucu za prekršaje, a po potrebi i tužbu radi naknade štete nadležnom sudu…
Potpisan je šef Odjela za uručenje pošiljaka inž. Ivan Breza
A evo i mojeg odgovora Hrvatskoj pošti, kojega su svome dedi dragovoljno pomogli sastaviti Jana i Ivan:
Gospodinu se potpisanom šefu, a pogotovo poštaru, koji je zamjenjivao našeg poštara Željka, ispričavamo i obećavamo da ćemo sve poduzeti kako bi nam se pošta ubuduće mogla nesmetano dostavljati.
A što se naših cucaka tiče, ne možemo tražiti da im ljudi vjeruju, a još manje da ih vole. Znamo da dosad nikog nisu ugrizli, ali istini za volju ne može se ruku staviti u vatru da i neće. Jer, to su ipak samo životinje, makar ih mi znamo umiljato zvati kućnim ljubimcima. Kućni ljubimci, nisu i ne moraju biti za svakoga podjednako ljubimci. Ne možemo očekivati da naš mali dvorišni zvjerinjak i drugi doživljavaju jednako kao i mi, jer naš je dvorišni pogled i doživljaj drukčiji, nego onaj s ulice.
Osobno moram priznati da i sam nisam uvijek s pretjeranom simpatijom doživljavao one pločice 'Oštar pas' ili 'Čuvaj se psa', kojim znaju biti okićene kuće i kućne ograde po gradskoj periferiji. Dapače, u tim porukama, a da i sam ne znam zašto, isčitavao bih potrebu i želju vlasnika za ekskluzivitetom, za odvajanjem i ograđivanjem od susjedstva i općenito od vanjskoga svijeta, a tako nešto nikome ne može biti simpatično.
Što se naše kuće tiče, nitko od nas, u to budite uvjereni, nikad ni u primisli nije imao slične namjere, dok smo pse dovlačili na naše dvorište. Cijeli život oko mene osobno pa okomoje djece, a sada i oko moje unučadi motali su se - i još se, eto, motaju - psi, a njihov nam je lavež prirodna glazbena kulisa. Ne znam jesam li u pravu kad kažem da je djetinjstvo bez psa ili mačke siromašnije, a dvorište bez životinja pusto. Zašto bi onda moji unuci bili oštećena?
Ali moram napomenuti, gospodine šefe, da psi na našem dvorištu imaju ono mjesto koje im pripada - da budu samo psi, bez pretjerivanja i maloumnog dodvoravanja životinjskoj vrsti, čega u odnosu ljudi i životinja zna biti. Naša tri psa, Tea, Mala i Bonzo, a uz njih i dvije mačke, Helga i Kresivo, te papagaj Piko, žive svoj život, što će reći da žive u prirodnoj sredini i u normalnim odnosima i sami među sobom, kao i s nama, ukućanima, zajedno.
A život dvorišta ima, naravno, svoj svakodnevni ritual i svoje zakonitosti, a jedna od zakonitosti je i ta da pas sa svog dvorišta obvezatno laje na poštara, a zašto je to tako, to dosad, koliko znam, još nitko nije uspio objasniti. Možete li nam vi, gospodine šefe, objasniti i odgovoriti na vječno pitanje: zašto pas laje na poštara?
«Pa, da. Zašto?», uključio se Ivan.
«Hej, Željko», zazvao sam Željka na izlasku iz našeg podruma, gdje bi, kad bih ja za to bio raspoložen, «zalijepio još jednu marku» na svoju podebelu «pošiljku» od trbušine, tj naiskap strusio čašu našeg domaćeg bijeloga. Poštar me nije odmah čuo. Jer, čim je prekoračio graničnu crtu, izašao s našeg dvorišta, gdje mu naši psi, naravno, ništa nisu htjeli, i kad se ponovo našao na drugoj, uličnoj strani, spreman da zajaši svoj prduckavi motocikl, moji su se psi razderati od lajanja. «Imaš li ti psa, Željko»?
«Naravno da imam».
«Laje li i on na poštara»?
«Laje. Ali samo kad poštara ostavim s vanjske strane. A kad ga uvedem na dvorište i ponudim gemištom, više ne laje. Na izlasku opet, naravno».
«I u čemu je kvaka?», pitam našeg poštara Željka, a on se sa svojeg prduckavog, motocikla, praćenog histeričnim lavežom naših cucaka, široko nasmije i pojuri prema susjedu, koji nema psa, ali kako nema ni podruma, naš poštar Željko javno priznaje da on, zapravo, voli pse, ali na takvo pitanje ne bi znao odgovoriti. I nije mu poznato tko bi to znao. Pogotovo, veli, to ne zna njegov već citirani i potpisani šef Odjela za uručivanje pošiljki…

- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.08.2005., ponedjeljak

Očekival sam komntare. Više komentara. Gdje ste? Ste zaspali? Ko Dario koji je jutros ko zaklan spal, dok ga moj mobić, i tek drugi put, nije probudil. Moral je platiti taksi do Jurišićeve da se napokon upoznamo. Mali je genijalac, svaka čast. I lijepo sam se osjećal kaj smo se nas dvojica, tak različite generacije, smjesta skužili i skompali i prešli na "ti", tj. on je prešel, jer ja sam spram njemu, tak jasno, odmah bil...
- 20:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

blogovska ideja dobre zabave na Internetu

+
Blogovska ideja dobre zabave i druženja na Internetu
Nedavno mi se na terasi mojeg «K&K» u Jurišićevoj pridružio kolega, stari novinarski lisac Kamo Mujčić, i u svom karakterističnom stilu, poznatom po vještoj i duhovitoj igri riječi, usporedio me s velikim i poznatim uličnim susjedom. Kemo se tako na moj račun zeka i veli kako smo jedan pokraj drugog «Mac Donald's» i «Mek Milčec», na što ja instinktivno reagiram, kak Milčec «nije mek, nego tvrd»! I s moje strane, eto, malo igre riječi, ali, naravno, samo za internu, da ne velim privatnu, upotrebu. Tako sam se barem ponadao, ali nije trebalo dugo da shvatim koliko sam bil naivan. Otvorim, naime, Blog stranicu na Internetu i ustanovim, da naše usputno ulično zezanje ne samo da nije stvar nas dvojice starih znanaca, nego je cijela pričica smjesta «dobila krila» i odletjela ravno u Svemir! Kao najprisutniji i najpopularniji bloger od ukupno dvadeset tisuća njih koliko ih se u ovih godinu dana (upravo su prošli tjedan proslavili prvu godišnjicu) okupilo, Kemo u svojoj blogerskoj «Kemoterapiji» (još jedna karakteristična Kemina igra riječi, koja je na Internetu pobudila nevjerojatno zanimanje i popularnost), naša privatna zezancija iz Jurišićeve postaje općom planetarnom svojinom, gdje svaka moja nada za zaštitom privatnosti postaje bespredmetnom. U blogersku «Kemoterapiju» smjesta se svojim komentarom uključuje i Kemina vjerna čitateljica «LA Women» iz Los Angelesa: «Nego Milchec… Dobar stari Milchec… Sjećam ga se iz kvarta. Svaki put kad ga vidjeh, uvijek prstom uperim u njega (of, course, bijah dijete…). 'Tata, gle! On! Moj pisac!». Zahvaljujem na tom spontanom blogerskom prepoznavanju, iako nisam mogao ni sanjati da će jedno moje intimno kafičko snatrenje na temu «mek-tvrd» postati svojinom cijelog «globalnoga sela», ali u tome i jest koliko prednost i ljepota, toliko, eto, zamka i opasnost, sve popularnijeg i svemogućeg Iterneta, a od nedavno i njegova Bloga.
Uz plavičasti titraj zaslona, stranice Bloga ispunjavaju tete, komadi, stari šajseri, ledičari, usamljenici, sretno rastavljeni i oni koji nisu najsretniji svojim vezama, poslovni ljudi i besposličari, dakle, svi koji imaju potrebu, bez obzira koliko su u tome vični i vješti, nešto izbaciti iz sebe, iz svoje okoline ili čak iz bračne ložnice, skrivajući se, naravno, šiframa i raznim pseudonimima. Blog je najslobodniji i najdemokratskiji medij i nakladnik, koji svojim autorima ne postavlja apsolutno nikakve tradicionalističke prepreke u uredničkom, redaktorskom, lektorskom ili korektorskom smislu. I, naravno, da – kako objašnjava jedan od bologera, poznati književnik Alojz Majetić (blogerski nadimak mu, na žalost, ne znam, a i da znam ne bih ga imao pravo otkriti) – «…svaki blogerski autor se može osjećati kao Thomas Mann kojega zahvalno slušateljstvo u salonu čeka da se digne s radnog stola i dođe im pričati upravo napisano…». A značenje i prednost takvog pisanja, štoviše, jest u tome što se i sami čitatelji mogu odmah uključiti i u prostoru za komentare mogu izraziti svoj otvoreni sud i mišljenje. A time se «otvaraju mogućnosti za grupiranje po afinitetima, svjetonazorima, ukusima, tematici, izražajnim razinama ili pak najrazličitijim multimedijskim usmjerenjima» (Majetić).
Više puta citiranom Alojzu Majetiću moramo zahvaliti za višestruke usluge koje je učinio za naš Blog, a za što, koliko ga poznajem, on osobno ne očekuje zahvalu blogera i prvoga među njima Darija Markuša. A njegova je zasluga i sam Kemo, kojega je zbog poznate mu hiperaktivnosti i komunikativnosti, kao i urođene duhovitosti, unaprijed ošacao kao idealnog blogera, a što je Kemo ubrzo i opravdao. Zahvaljujući Kemi, Blog se upravo upustio u svoj najveći projekt, u tzv. Blogomobil, u kojem će 65-godišnji Kemo propješačiti (svaki dan dvadeset kilometara!) cijelu Lijepu našu i svakodnevno za Blog pisati i fotografirati o svojim doživljajima, viđenjima i susretima. Drugo, književnik Majetić Bolog je učinio «vječnim». U svojoj upravi tiskanoj knjizi proze «More bačeno u nebo» (naklada «Altagama»), za koju će kritičari morati se potruditi pronaći prave riječi pohvale, cijela poduža proza naslovljena je «Digitalno more», a u kojem pisac zaranja u to blogovsko more i iznosi pred nas prave književne dragulje. I, treće, Majetiću je uspjelo i vašeg kolumnistu iz one Kemine igri «mek-tvrd» s početka kolumne, čist smekšati, ako ništa drugo onda za sudjelovanje u Blogu. Shvatil sam, naime, da je to, ako ništa drugo, blogovska ideja za dobru zabavu i druženje na Internetu.





- 13:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zagreb-caffe

Linkovi