|
Knjizi SENIORI, koja uskoro izlazi iz tiska,dao sam podnaslov "Pripovijestii privjesci" (privjesci su podlisci i kolumne). Ovaj put za Blog odbirem kolumnu, koja se odnosi na poznatog Vam Blogera i na njegovu intimnu dramu, koja sretno završava. + Odaberi svoju tipku na harmonici života Naslov bi mogao podsjetiti na kakav klasični holivudski film, ali kako i siže ove gradske kolumne sadržajem na sličnu filmsku priču podsjeća, predlažem da s naslovom u kinoteci i ostanemo. Kronologija počinje potkraj travnja kad okrećem dobro poznati mi zapruđanski telefonski broj prijatelja i kolege književnika Alojza Majetića, među prijateljima poznatog po nadimku De Belly iliti Debeli. Umjesto prepoznatljivog otegnutog odaziva autora kultnog generacijskog romana «Čangi», iznenađuje me glas njegove žene Štefanije, koju zovemo Stefani, tj. Fi. Iznenađenje s moje je strane utoliko što sam pretpostavljao, da se poduzetna i uvijek za akciju spremna Fi, već preselila na otok Susak, gdje godinama u to doba svoju staru apartnu otočku palaču u drugom redu do mora postavlja u red za doček stranih i domaćih turista, aboniranim uglavnom elektronskom poštom. Dvoetažna morska vila, nastanjenja komadima starog antiknog pokućstva dopremljenih na otok s raznih strana, na ukusno dizajniranoj Web stranici turističkim sladokuscima s različitih jezičnih područja prepoznatljiva je po imenu njihove već poznate domaćice – «Stefani». Na moje očekivano pitanje, da kako to da već nije dolje, sve prije nego očekivani odgovor, i to za oktavu niži od poznate mi temperamentne Fi. «Čuj, Milčec, ja ti imam leukemiju». Moje trenutno raspoloženje moglo se prepoznati tek u malko podužoj stanci. Stanku sam prekinuo rečenicom iz arsenala tvrdo kuhane proze na kojoj smo jednom davno u mladosti Debeli i ja brusili spisateljski zanat. «Čuj, Fi, zaboravi. Poznamo se». Koju minutu kasnije, istu ću rečenicu ponoviti i Debelom. Ne skrivajući zabrinutost, pita me otkud mi tolika sigurnost. Spominjem vlastiti instinkt i osobno poznavanje Fi kao osvjedočenog borca, njen sportski natjecateljski duh žene i po formalnom obrazovanju profesorice tjelesnog odgoja, koja je odgojila generacije zapruđanskih osnovaca, sada već djece i njihovih roditelja. I onda odlazak u bolnicu «Merkur». I već u prvom susretu izoštravanje slike dijametralno suprotne od uobičajene, kojom danas, s pravom ili ne, slikamo ovo naše siromašno, nezainteresirano, nedjelotvorno i podmitljivo zdravstvo. U otvorenoj spremnosti i odlučnosti medicinskog tima na čelu s prof. dr. Branimirom Jakšićem i doc. dr. Slobodankom Ostojić, pacijentica Štefanija Majetić, osjeća pozitivne vibracije, a liječnička ekipa se hvata za njenu spontanu i odlučnu rečenicu, u kojoj je ukratko formulirana odlučnost i čvrstina vjere: «Ja želim živjeti». I kratki odgovor s druge strane: «Zato smo tu». Prvo «tu» se otegnulo. Prva kemoterapija je najteža, ali vibracije i vjera srećom su obostrane. Debeli kod kuće na desetom katu zapruđanskog nebodera s pogledom na Bundek i sjeverozapad grada, iz ledenice vadi obroke hrane, koje mu je Fi uspjela pristaviti prije odlaska na liječenje u Zajčevu. Telefonom ili izravno u novzagrebačkim bircevima, uz kavu s mlijekom i kolu, broji mi ženine bolničke dane, mjeri Štefanijinu, od kemoterapije otpalu, kosu i u aritmetički odnos postavlja njene još nesrazmjerno visoke leukocite. Dela to, kaj bi se reklo, bez imalo patetike i dramatiziranja, kao da na svom PC-u opisuje svoj glavni ženski lik za novu tek nastalu prozu. Povratak kući s oslabljenim imunitetom. Debeli u danonoćnoj pripomoći za tjelesno i duhovno učvršćenje bolesne žene. Ponovo bolnička kura i najavljeni posjet bolesnici. Debelom, koji put u Zajčevu već napamet zna, sada se pridružujemo moja Verica i ja. Kroz otvorena vrata liječničke sobe prepoznajem prof. dr. Jakšića s kojim se osobno ne poznajem, ali se u trenu prepoznajemo, i u pogledu tog vrsnog medikusa prepoznajem ponešto od onoga u što se, ne bez razloga, Fi cijelo vrijeme kune – pozitivne vibracije. Usput Štefaniji na bolesničkom krevetu evociram svoju davnu uspomenu na tu staru zagrebačku bolnicu u kojoj se kao predškolarac, nakon operacija mandula, iz narkoze budim u skloništu za vrijeme posljednjeg bombardiranja Zagreba 1945. Zatim kasnije druženje s prijateljem, sada već pokojnim, dr. Borisom Gašparcem, ginekologom koji mi je porodio obje kćeri. U međuvremenu još dvije za Fi važne informacije, koje mi ona, sada u uobičajenom visokom tonalitetu, povjerava telefonom. Kronološki prva: Debeli joj, veli, ostvaruje djetinju želju; od uličnog svirača u utrinskom pothodniku kupuje joj harmoniku. A druga, i najvažnija: docentica dr. Ostojić joj službeno priopćava da nema više leukemiju! I tako je na harmonici života Štefanija Majetić Fi svoju tipku odabrala, odsviravši na njoj ne samo životnu melodiju, nego i sam život, kao takav. |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv