+
Blogovska ideja dobre zabave i druženja na Internetu
Nedavno mi se na terasi mojeg «K&K» u Jurišićevoj pridružio kolega, stari novinarski lisac Kamo Mujčić, i u svom karakterističnom stilu, poznatom po vještoj i duhovitoj igri riječi, usporedio me s velikim i poznatim uličnim susjedom. Kemo se tako na moj račun zeka i veli kako smo jedan pokraj drugog «Mac Donald's» i «Mek Milčec», na što ja instinktivno reagiram, kak Milčec «nije mek, nego tvrd»! I s moje strane, eto, malo igre riječi, ali, naravno, samo za internu, da ne velim privatnu, upotrebu. Tako sam se barem ponadao, ali nije trebalo dugo da shvatim koliko sam bil naivan. Otvorim, naime, Blog stranicu na Internetu i ustanovim, da naše usputno ulično zezanje ne samo da nije stvar nas dvojice starih znanaca, nego je cijela pričica smjesta «dobila krila» i odletjela ravno u Svemir! Kao najprisutniji i najpopularniji bloger od ukupno dvadeset tisuća njih koliko ih se u ovih godinu dana (upravo su prošli tjedan proslavili prvu godišnjicu) okupilo, Kemo u svojoj blogerskoj «Kemoterapiji» (još jedna karakteristična Kemina igra riječi, koja je na Internetu pobudila nevjerojatno zanimanje i popularnost), naša privatna zezancija iz Jurišićeve postaje općom planetarnom svojinom, gdje svaka moja nada za zaštitom privatnosti postaje bespredmetnom. U blogersku «Kemoterapiju» smjesta se svojim komentarom uključuje i Kemina vjerna čitateljica «LA Women» iz Los Angelesa: «Nego Milchec… Dobar stari Milchec… Sjećam ga se iz kvarta. Svaki put kad ga vidjeh, uvijek prstom uperim u njega (of, course, bijah dijete…). 'Tata, gle! On! Moj pisac!». Zahvaljujem na tom spontanom blogerskom prepoznavanju, iako nisam mogao ni sanjati da će jedno moje intimno kafičko snatrenje na temu «mek-tvrd» postati svojinom cijelog «globalnoga sela», ali u tome i jest koliko prednost i ljepota, toliko, eto, zamka i opasnost, sve popularnijeg i svemogućeg Iterneta, a od nedavno i njegova Bloga.
Uz plavičasti titraj zaslona, stranice Bloga ispunjavaju tete, komadi, stari šajseri, ledičari, usamljenici, sretno rastavljeni i oni koji nisu najsretniji svojim vezama, poslovni ljudi i besposličari, dakle, svi koji imaju potrebu, bez obzira koliko su u tome vični i vješti, nešto izbaciti iz sebe, iz svoje okoline ili čak iz bračne ložnice, skrivajući se, naravno, šiframa i raznim pseudonimima. Blog je najslobodniji i najdemokratskiji medij i nakladnik, koji svojim autorima ne postavlja apsolutno nikakve tradicionalističke prepreke u uredničkom, redaktorskom, lektorskom ili korektorskom smislu. I, naravno, da – kako objašnjava jedan od bologera, poznati književnik Alojz Majetić (blogerski nadimak mu, na žalost, ne znam, a i da znam ne bih ga imao pravo otkriti) – «…svaki blogerski autor se može osjećati kao Thomas Mann kojega zahvalno slušateljstvo u salonu čeka da se digne s radnog stola i dođe im pričati upravo napisano…». A značenje i prednost takvog pisanja, štoviše, jest u tome što se i sami čitatelji mogu odmah uključiti i u prostoru za komentare mogu izraziti svoj otvoreni sud i mišljenje. A time se «otvaraju mogućnosti za grupiranje po afinitetima, svjetonazorima, ukusima, tematici, izražajnim razinama ili pak najrazličitijim multimedijskim usmjerenjima» (Majetić).
Više puta citiranom Alojzu Majetiću moramo zahvaliti za višestruke usluge koje je učinio za naš Blog, a za što, koliko ga poznajem, on osobno ne očekuje zahvalu blogera i prvoga među njima Darija Markuša. A njegova je zasluga i sam Kemo, kojega je zbog poznate mu hiperaktivnosti i komunikativnosti, kao i urođene duhovitosti, unaprijed ošacao kao idealnog blogera, a što je Kemo ubrzo i opravdao. Zahvaljujući Kemi, Blog se upravo upustio u svoj najveći projekt, u tzv. Blogomobil, u kojem će 65-godišnji Kemo propješačiti (svaki dan dvadeset kilometara!) cijelu Lijepu našu i svakodnevno za Blog pisati i fotografirati o svojim doživljajima, viđenjima i susretima. Drugo, književnik Majetić Bolog je učinio «vječnim». U svojoj upravi tiskanoj knjizi proze «More bačeno u nebo» (naklada «Altagama»), za koju će kritičari morati se potruditi pronaći prave riječi pohvale, cijela poduža proza naslovljena je «Digitalno more», a u kojem pisac zaranja u to blogovsko more i iznosi pred nas prave književne dragulje. I, treće, Majetiću je uspjelo i vašeg kolumnistu iz one Kemine igri «mek-tvrd» s početka kolumne, čist smekšati, ako ništa drugo onda za sudjelovanje u Blogu. Shvatil sam, naime, da je to, ako ništa drugo, blogovska ideja za dobru zabavu i druženje na Internetu.
Post je objavljen 22.08.2005. u 13:13 sati.