|
Evo, ekskluzivno prvi put za javnost, jedna laka priča iz nove knjige koja će pod naslovom SENIORI izaći u listopadu: ZAŠTO PAS LAJE NA POŠTARA? Uvaženi gosp. Cucak Bonzo Zagrebački odvojak bb Zagreb ------------------------------------------- Bonzika, morski pozdrav Tebi, Tei, Maloj, Kresivu, Helgi i Piki od Jane i Ivana… Poštar nam je jutros donio uobičajeni snopić računa, pozivnica, prospekata, reklamnih listića, novina i poneku razglednicu s mora. Dok je pošiljke ubacivao u sandučić, naši su psi, kao obično, s dvorišta navaljivali na ogradu i lajali kao sumanuti, a poštar se, kao obično, nije obazirao na njihovo navaljivanje. Svoj je posao obavljao, ne skidajući se s motocikla, kojega je motor jednolično prduckao, a što je pse, naravno, još više izazivalo i dražilo. Bila bi to, dakle, uobičajena slika i redoviti jutarnji obred. Ni po čemu drukčije od ostalih prijepodneva. Drukčije je utoliko što je razglednica s mora ovaj put bila naslovljena na našeg psa Bonzu. Pišu mu, naravno, Ivan i Jana s ljetovanja u Malinskoj na otoku Krku. «Uvaženi gospodin cucak Bonzo»! Iščitavši Bonzino ime na razglednici, naš dugogodišnji poštar Željko, koji je znao ne samo nas ukućane, nego i sve naše pse, pa i mačke, i to poimence, a pogotovo je poznavao moj podrum s bačvama domaćeg bijelog, s razglednicom naslovljenom na našeg psa ljubimca, zazvao je Bonzu u namjeri da mu razglednicu i uruči. Budući da je već zavirio u neke susjedne podrume, jer svi su ga poznavali i pozivali, bio je odvažniji nego obično kad je naš Bonzo u pitanju. «Bonzika, donosim ti morske pozdrave», poštar ispruži ruku preko ograde. Poštarovu ruku s razglednicom, Bonzo je, naravno, shvatio kao izazov više, pa je svoje navaljivanje i lajanje još za oktavu pojačao. A kako se poštar Željko nije dao smesti, pas mješanac je stao pomalo lipsati, što od napora i muke, a što od situacije koja mu se, očito, učinila drukčijom, na neki način i iznimnom; kao da je shvatio da mu poštar nešto daje, poklanja. A poštar Željko, bez imalo straha, ruku je preko ograde gurnuo još dublje prema Bonzi, te mu, još glasnije, nastavio čitati, najprije adresu, pa sadržaj poruke od Ivana i Jane s mora, a koji su, uostalom, već bili kod kuće, budući da je razglednica, po starom dobrom običaju, dobrano kasnila. «Eto ti ga na, Bonzika! Tebi razglednica, a za mene - ni pišgavrit! Svoga se poštara, naravno, nisu ni sjetili. Ni riječi poruke ili pozdrava. Ništa! Ja ne pripadam vašem dvorištu. Bonzika, a gdje ti je gazda, deda Jura? Stari bi me baš mogo nagraditi s čašom onog svojeg bijelog»... Kad se poštar, tako preko ograde, Bonzi požalio kako se Ivan i Jana u razglednici, adresiranoj na nj, nisu sjetili pozdraviti i njega, poštara, i kako mu njihov deda ne javlja da ga povede u podrum, Bonzo je utihnuo, kao da shvaća i kao da s poštarom suosjeća. I Bonzina mama Mala se stišala, povevši se za Bonzom, koji je inače bio kolovođa u ovakvim prekoplotnim jutarnjim ratovima s poštarom, dok se velika Tea, kao rasni pas, od svega toga držala po strani. Naš se Bonzo, koji se dosad iskazao kao najkrvoločniji neprijatelj poštarske odore, sada pred poštarom Željkom, nagnutim preko ograde, posve umirio i, štoviše, pokunjio, repom mašući kao bijelom zastavom na predaju… Tako vam je to s psima. Koliko god mislimo da ih poznajemo, ipak će nas uvijek iznova iznenaditi. Neću reći da su svojeglavi i nepredvidivi kao mačke, ali ni kod psa ne možete uvijek predvidjeti kako će reagirati. Nikad, eto, ne bih ni pomislio da će Bonzo, koji je oduvijek krvožedno dočekivao poštara, tako reagirati kao što je reagirao u jutrošnjem susretu. Bonzo koji je uvijek bio spreman napasti poštara i lajati na svaku poštarsku uniformu koja se na puškomet približi njegovu dvorištu. A na vlasniku je da to spriječi kako bi i sebe i poštara, a i svog psa, naravno, poštedio neugodnosti. Što se mene tiče, neugodnost mi već kuca na vrata. Dobio sam, naime, ljubavno pisamce od Hrvatske pošte. Prije neki dan tutnuo mi ga u sandučić poštar, kojega su, navodno, napali naši psi. Poštar, naravno, nije bio naš, nego ljetna zamjena našem Željku. U tom me ljubavnom pisamcu, državna poštanska služba službenim pečatom i u više nego službenom tonu upozorava: Radi urednog i nesmetanog vršenje dostave poštanskih pošiljaka od naših djelatnika, molimo da kao posjednik psa, a u s kladu s Odlukom o držanju pasa i tamanjenju pasa i mačaka lutalica (Službeni glasnik grada Zagreba broj 14/80) držite psa pod nadzorom, na dovoljno dugom lancu ili u dobro ograđenom prostoru… Ukoliko ne postupite u skladu sa zatraženim i na taj način ugrozite uredno vršenje dostave poštanskih pošiljaka, te sigurnost i zdravlje naših poštara, bit ćemo prisiljeni protiv Vas podnijeti prijavu sucu za prekršaje, a po potrebi i tužbu radi naknade štete nadležnom sudu… Potpisan je šef Odjela za uručenje pošiljaka inž. Ivan Breza A evo i mojeg odgovora Hrvatskoj pošti, kojega su svome dedi dragovoljno pomogli sastaviti Jana i Ivan: Gospodinu se potpisanom šefu, a pogotovo poštaru, koji je zamjenjivao našeg poštara Željka, ispričavamo i obećavamo da ćemo sve poduzeti kako bi nam se pošta ubuduće mogla nesmetano dostavljati. A što se naših cucaka tiče, ne možemo tražiti da im ljudi vjeruju, a još manje da ih vole. Znamo da dosad nikog nisu ugrizli, ali istini za volju ne može se ruku staviti u vatru da i neće. Jer, to su ipak samo životinje, makar ih mi znamo umiljato zvati kućnim ljubimcima. Kućni ljubimci, nisu i ne moraju biti za svakoga podjednako ljubimci. Ne možemo očekivati da naš mali dvorišni zvjerinjak i drugi doživljavaju jednako kao i mi, jer naš je dvorišni pogled i doživljaj drukčiji, nego onaj s ulice. Osobno moram priznati da i sam nisam uvijek s pretjeranom simpatijom doživljavao one pločice 'Oštar pas' ili 'Čuvaj se psa', kojim znaju biti okićene kuće i kućne ograde po gradskoj periferiji. Dapače, u tim porukama, a da i sam ne znam zašto, isčitavao bih potrebu i želju vlasnika za ekskluzivitetom, za odvajanjem i ograđivanjem od susjedstva i općenito od vanjskoga svijeta, a tako nešto nikome ne može biti simpatično. Što se naše kuće tiče, nitko od nas, u to budite uvjereni, nikad ni u primisli nije imao slične namjere, dok smo pse dovlačili na naše dvorište. Cijeli život oko mene osobno pa okomoje djece, a sada i oko moje unučadi motali su se - i još se, eto, motaju - psi, a njihov nam je lavež prirodna glazbena kulisa. Ne znam jesam li u pravu kad kažem da je djetinjstvo bez psa ili mačke siromašnije, a dvorište bez životinja pusto. Zašto bi onda moji unuci bili oštećena? Ali moram napomenuti, gospodine šefe, da psi na našem dvorištu imaju ono mjesto koje im pripada - da budu samo psi, bez pretjerivanja i maloumnog dodvoravanja životinjskoj vrsti, čega u odnosu ljudi i životinja zna biti. Naša tri psa, Tea, Mala i Bonzo, a uz njih i dvije mačke, Helga i Kresivo, te papagaj Piko, žive svoj život, što će reći da žive u prirodnoj sredini i u normalnim odnosima i sami među sobom, kao i s nama, ukućanima, zajedno. A život dvorišta ima, naravno, svoj svakodnevni ritual i svoje zakonitosti, a jedna od zakonitosti je i ta da pas sa svog dvorišta obvezatno laje na poštara, a zašto je to tako, to dosad, koliko znam, još nitko nije uspio objasniti. Možete li nam vi, gospodine šefe, objasniti i odgovoriti na vječno pitanje: zašto pas laje na poštara? «Pa, da. Zašto?», uključio se Ivan. «Hej, Željko», zazvao sam Željka na izlasku iz našeg podruma, gdje bi, kad bih ja za to bio raspoložen, «zalijepio još jednu marku» na svoju podebelu «pošiljku» od trbušine, tj naiskap strusio čašu našeg domaćeg bijeloga. Poštar me nije odmah čuo. Jer, čim je prekoračio graničnu crtu, izašao s našeg dvorišta, gdje mu naši psi, naravno, ništa nisu htjeli, i kad se ponovo našao na drugoj, uličnoj strani, spreman da zajaši svoj prduckavi motocikl, moji su se psi razderati od lajanja. «Imaš li ti psa, Željko»? «Naravno da imam». «Laje li i on na poštara»? «Laje. Ali samo kad poštara ostavim s vanjske strane. A kad ga uvedem na dvorište i ponudim gemištom, više ne laje. Na izlasku opet, naravno». «I u čemu je kvaka?», pitam našeg poštara Željka, a on se sa svojeg prduckavog, motocikla, praćenog histeričnim lavežom naših cucaka, široko nasmije i pojuri prema susjedu, koji nema psa, ali kako nema ni podruma, naš poštar Željko javno priznaje da on, zapravo, voli pse, ali na takvo pitanje ne bi znao odgovoriti. I nije mu poznato tko bi to znao. Pogotovo, veli, to ne zna njegov već citirani i potpisani šef Odjela za uručivanje pošiljki… |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv