utjecajna linija

subota, 23.01.2021.

Najljepši dar

Eh zagrljaji, a kome ne nedostaju, sigurna sam svima...Nema ljepšeg dara od iskrenog zagrljaja...Za sada su dozvoljeni samo oni krišom...
A tko zagrljaj zabraniti može...
Nitko! Ma neka napišu stotinu, hiljadu, direktiva...Neka uvedu kazne za zagrljaje, doživtnu robiju i smrtnu kaznu, neće uspjeti...Zagrljaji su u nama. Grlim te i kad te nema...Grlim u mašti, u snovima...Teško mi tu mogu ući, teško mi tu zabrane mogu napraviti, jer moja mašta i snovi mogu sve...Nitko i ništa im ne može zabraniti...To je ono što me hrani u ova luda vremena, koja ne razumijem i ne želim razumjeti...Poštujem sve, čuvam svoje bližnje, ljude oko sebe, prijatelje...sve što se traži poštujem, ali ne želim to prihvatiti kao novo normalno, jer to nije normalno..
Želim da nam se vrate zagrljaji, da vratimo ponovo život, da se ne produbljuje otuđenost, kad smo i onako previše otuđeni i bili. Želim da dočekam taj čas, da te zagrlim i da me zagrliš onako snažno, na javi, kao što to, sad, činiš u snu....Želim....

23.01.2021. u 11:58 • 19 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 18.01.2021.

Što je to

..........................
Što je to
Ljubav...

Eh, koliko smo do sada

Dobili odgovora

Na to pitanje....

Bezbroj...

A moj je...

Ljubav, je sve!

Pokretač, okretač

Usmjerivač

Smisao....

Ljubav traje i vraća se

Koliko se daje

I još više...

Ljubav je i rosa

Poslije kiše

S njom lišće lakše diše...

Čovjek

S ljubavlju u sebi

Je čovjek...

Bez ljubavi

Ništa...

Uvijek se može i treba

Zadržati ljubav u sebi...

Koliko god nam, nekad

Teško

Razočarani bili

Ne smijemo dozvoliti

Da nam iz srca ode

Da je odnesu

Neke, mutne, vode...

Ona se lako razmnožava

I širi...

Klica ljubavi

Ljubavlju se zalijeva...

Svim nevoljama

Neverama, odolijeva...

Ne smijemo dozvoliti

Da nam je itko i išta

Ugasi..

Ne smijemo to

Dopustiti....

Jer gdje nema ljubavi

Nema ni života...

Ljubav je jedini smisao

Našeg postojanja...

Kad bi makar svi

Toga svjesni bili...

Dragi moji...

Mili...

Kad bi svi
Toga svjesni bili.

..................................

Photo by @sasha.crimea ddd

18.01.2021. u 21:36 • 11 Komentara • Print • #

petak, 15.01.2021.

Više nego ikad

..............................................
Nije lako u današnjem svijetu

Ostati svoj....

Ne razočarati se, pored svega

Što se događa

Ne izgubiti vjeru

U dobro

U ljude

Nije lako prepoznati zlo

U onima koji vrebaju

Da iskoriste dobronamjernost...

Empatiju, prepoznaju

Nanjuše

A, opet, puno je onih koji

Pomoć trebaju

Zaslužuju

Zato ne trebamo gubiti

Vjeru u dobre ljude

Oni postoje

Oni su oko nas....

Trebamo ih

Znati prepoznati....

Potruditi se

Prepoznati...

Obično su puno skromniji

Samozatajniji

Od ovih drugih....

Mogu se osjetiti

Po dobroti, kojom zrače...

U svim situacijama

Oni su isti

Mali, a tako Veliki, Ljudi...

Trebamo ih !
Više nego ikad !
..................................
Photo by @wonderearthclub

15.01.2021. u 20:16 • 9 Komentara • Print • #

srijeda, 06.01.2021.

Puder

Bilo je to, davne, 1951. godine...
Moj djed, visok koštunjav, vrijedan i dobar čovjek, omiljen od svih, krenuo je iz tada malog, siromašnog sela u Bosnu, kupiti konja, jer su mu rekli prijatelji da tamo ima dobrih konja na prodaju. Put je bio dalek, do Prnjavora je putovao, legendarnim vlakom, Ćirom...Kad je konačno stigao u Prnjavor i izišao iz vlaka i krenuo, a da ni sam nije znao, kamo... došao je do livade na kojoj je ugledao desetak predivnih konja. Čuvala ih je djevojčica, od svojih osam ili devet godina...On ju je pitao, gdje joj je otac da ga pita bi li prodao konja...Djevojčica ga je dovela do svoje kuće...Otac je kroz razgovor sa djedom, potvrdio da bi prodao konja...Vratili su se, svi zajedno, ponovo na livadu i djed je pokazao na konja koji mu se najviše dopao i kojeg bi htio kupiti. Otac je pristao i pogodba je napravljena...Kad je curica saznala, o kojem se konju radi, zaplakala je i rekla: "Uzmi kojeg hoćeš, ali mi nemoj uzeti Pudera!"....Djedu je bilo žao što plače, u trenu je bio u nedoumici, pa je curici ponudio, još dodatno, za to vrijeme, veliku svotu novca, kako bi je raspoložio i rekao joj je da sebi kupi nešto što voli... Dijete se istog trena razvedrilo, nasmijalo, uzelo novce i otrčalo prema kući...Djed je konačnao odahnuo, jer mu je bilo žao curice, ali sad kad se uvjerio da će biti dobro, smirio se i počeo razmišljati o putu natrag, u svoje selo...Tada vlakovi nisu imali teretne vagone za prijevoz životinja...Djedu je preostao jedini mogući način, da ide pješice ili da jaše na konju..
On tada nije znao, ali radilo se o putu dužem od 350 km...
Dijelom je jahao, a većim dijelom pješačio...Odmorali su kako se i konj ne bi premorio..
Kako nije znao točan put natrag išli su željezničkim tračnicama...Tako mu je bilo najlakše...Jedino su mu tuneli zadavali glavobolju i bili problem, jer su morali kroz njih proći prije vlaka...Vlak i oni nisu se mogli mimoići u svakom tunelu...Ali, kako hrabre sreća prati, tako su i oni imali sreće i sve je dobro prošlo...Putovali su oko pet dana i snalazili se za hranu, kod dobrih ljudi... Kad su bili blizu sela djed je zastao da ubere, od želje, uz put, koju zrelu smokvu, a konj je produžio dalje u selo... Kad se okrenuo i vidio da nema konja, djed se zabrinuo da se konj nije izgubio...Požurio je prema svojoj kući i kad je došao sasvim blizu, zastao je u nevjerici. Puder je došao pred njegovu kuću i čekao ga. Djed je osjetio da je Puder konj kakvog je cijelog života želio, sa kojim se povezao, u trenutku, kad ga je ugledao. To mu je sad bilo još više jasno...Puder je bio oličenje mirnog, dobrog i pametnog konja. Kad je Puder imao 23 godine, te godine u selo su došli Italijani i tražili konjsko meso za prodaju...To su dobro plaćali. Kako je Puder iako u godinama, divno izgledao, oni su ga htijeli otkupiti za meso i došli su djedu sa pitanjem, hoće li ga prodati... Djed im je, spremno, odmah odgovorio, da je Puder član njegove obitelji i da je spreman za zasluženu mirovinu i prirodnu smrt, kad god to bude...Djed je rekao da nema tih novaca za koje bi prodao Pudera...
Tako da je Puder dočekao duboku starost, mažen i pažen, hranjen kao beba, kad je već bio onemoćao i nije mogao gristi i umro je prirodnom smrću, sahranjen u selu na zelenom, punom šarenog mirisnog cvijeća, brežuljku, ostavljajući iza sebe predivnu priču o svom životu.......
Žao mi je samo, što ona djevojčica nije mogla znati, a možda je i mogla osjetiti, da je njen ljubimac bio u dobrim rukama, sa ljudima kojima je pomagao i bio potreban, koji su ga voljeli i pazili do samog kraja, kao što bi i ona...

....Jedna od bakinih priča....

06.01.2021. u 13:06 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 05.01.2021.

Možda je sad vrijeme

.............................................
Volim crtati, slikati, pisati, čitati...
Puno toga sam u djetinjstvu voljela raditi i radila.Trenirala košarku, bila jako uspješna u skoku u vis... Išla u glazbenu školu, tada Abrašević, svirala gitaru pet godina..Pohađala recitatorsku i likovnu sekciju. Objavljivali su moje crteže i pjesme na školskim izložbama. Jako puno sam čitala, uz lektiru, gotovo sve knjige iz biblioteka u svom gradu sam pročitala (a bila je opskrbljena knjigana, itekako)...Od glinamola i ostataka kože izrađivala sam nakit i torbice...Poslije sam pohađala matematičku sekciju i zahvaljujući ljubavi prema matematici upisala tehnički fakultet...Bila u uredništvu, sveučilišnog, časipisa na svom fakultetu...Radila rubriku u kojoj sam, na duhovit način, opisivala svakodnevnicu nas studenata i profesora na fakultetu...Nakon završetka fakulteta, zaposlila sam se i posvetila poslu za koji sam se školovala, a poslije obitelji, djeci...
Svi moji hobiji i talenti su se umirili, pritajili i strpljivo čekali...
Zašto Vam sve ovo piše...Naravno, da se malo pohvalim i da kažem, da i vi to možete, netko ranije, a netko kasnije osvijestiti, a ja sam dokaz da nikad nije kasno. U ovom ludom vremenu korone i potresa, intezivno sam se počela, uz posao koji obavljam, baviti i onim što sam nekad jako voljela, što je bio moj hobi i velika ljubav, crtanje, slikanje i pisanje.
Upisala sam sad već i drugi semestar crtanja i slikanja i profesori su jako zadovoljni, talent, koji se, u jednom trenutku, prestao razvijati, morao se ponovo probuditi...Naravno, ja sam ga morala probuditi...Kako sam dosta samokritična, uvijek bila i ostala, znam da još puno moram učiti i raditi na sebi...Ali, krenula sam...Radim ono što volim i moje misli su zaokupljene time...Manje sam opterećena problemima i sivilom svakidašnjice... Ovo je podsjetnik, da svi vi, koji ovo čitate, razmislite o svim svojim talentima, onome što volite raditi i za što do sada, " niste imali vremena"...Možda je sad vrijeme da se krene :)...Sretno!!!

05.01.2021. u 10:59 • 9 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31