Marketing
Puder
Bilo je to, davne, 1951. godine...
Moj djed, visok koštunjav, vrijedan i dobar čovjek, omiljen od svih, krenuo je iz tada malog, siromašnog sela u Bosnu, kupiti konja, jer su mu rekli prijatelji da tamo ima dobrih konja na prodaju. Put je bio dalek, do Prnjavora je putovao, legendarnim vlakom, Ćirom...Kad je konačno stigao u Prnjavor i izišao iz vlaka i krenuo, a da ni sam nije znao, kamo... došao je do livade na kojoj je ugledao desetak predivnih konja. Čuvala ih je djevojčica, od svojih osam ili devet godina...On ju je pitao, gdje joj je otac da ga pita bi li prodao konja...Djevojčica ga je dovela do svoje kuće...Otac je kroz razgovor sa djedom, potvrdio da bi prodao konja...Vratili su se, svi zajedno, ponovo na livadu i djed je pokazao na konja koji mu se najviše dopao i kojeg bi htio kupiti. Otac je pristao i pogodba je napravljena...Kad je curica saznala, o kojem se konju radi, zaplakala je i rekla: "Uzmi kojeg hoćeš, ali mi nemoj uzeti Pudera!"....Djedu je bilo žao što plače, u trenu je bio u nedoumici, pa je curici ponudio, još dodatno, za to vrijeme, veliku svotu novca, kako bi je raspoložio i rekao joj je da sebi kupi nešto što voli... Dijete se istog trena razvedrilo, nasmijalo, uzelo novce i otrčalo prema kući...Djed je konačnao odahnuo, jer mu je bilo žao curice, ali sad kad se uvjerio da će biti dobro, smirio se i počeo razmišljati o putu natrag, u svoje selo...Tada vlakovi nisu imali teretne vagone za prijevoz životinja...Djedu je preostao jedini mogući način, da ide pješice ili da jaše na konju..
On tada nije znao, ali radilo se o putu dužem od 350 km...
Dijelom je jahao, a većim dijelom pješačio...Odmorali su kako se i konj ne bi premorio..
Kako nije znao točan put natrag išli su željezničkim tračnicama...Tako mu je bilo najlakše...Jedino su mu tuneli zadavali glavobolju i bili problem, jer su morali kroz njih proći prije vlaka...Vlak i oni nisu se mogli mimoići u svakom tunelu...Ali, kako hrabre sreća prati, tako su i oni imali sreće i sve je dobro prošlo...Putovali su oko pet dana i snalazili se za hranu, kod dobrih ljudi... Kad su bili blizu sela djed je zastao da ubere, od želje, uz put, koju zrelu smokvu, a konj je produžio dalje u selo... Kad se okrenuo i vidio da nema konja, djed se zabrinuo da se konj nije izgubio...Požurio je prema svojoj kući i kad je došao sasvim blizu, zastao je u nevjerici. Puder je došao pred njegovu kuću i čekao ga. Djed je osjetio da je Puder konj kakvog je cijelog života želio, sa kojim se povezao, u trenutku, kad ga je ugledao. To mu je sad bilo još više jasno...Puder je bio oličenje mirnog, dobrog i pametnog konja. Kad je Puder imao 23 godine, te godine u selo su došli Italijani i tražili konjsko meso za prodaju...To su dobro plaćali. Kako je Puder iako u godinama, divno izgledao, oni su ga htijeli otkupiti za meso i došli su djedu sa pitanjem, hoće li ga prodati... Djed im je, spremno, odmah odgovorio, da je Puder član njegove obitelji i da je spreman za zasluženu mirovinu i prirodnu smrt, kad god to bude...Djed je rekao da nema tih novaca za koje bi prodao Pudera...
Tako da je Puder dočekao duboku starost, mažen i pažen, hranjen kao beba, kad je već bio onemoćao i nije mogao gristi i umro je prirodnom smrću, sahranjen u selu na zelenom, punom šarenog mirisnog cvijeća, brežuljku, ostavljajući iza sebe predivnu priču o svom životu.......
Žao mi je samo, što ona djevojčica nije mogla znati, a možda je i mogla osjetiti, da je njen ljubimac bio u dobrim rukama, sa ljudima kojima je pomagao i bio potreban, koji su ga voljeli i pazili do samog kraja, kao što bi i ona...
....Jedna od bakinih priča....
Post je objavljen 06.01.2021. u 13:06 sati.