Nestajanje u ništavilu (2.)
- riječi između zvjezdica su naglašene
Nestajanje u ništavilu
(Fade To Nothing)
by Jill
“Reci mi o toj magiji,” Angel je rekao čim je Willow izašla iz prostorije.
“Zapravo je prilično jednostavna,” rekao je Wesley i malo zastao prije nego je nastavio, “Za duševnu magiju.”
Vampir se ukočio, duša i magija u istoj rečenici su uvijek tako utjecale na njega.“To je - duševna magija?”
“Da,” kimnuo je Wesley praveći se da nije primjetio njegovu reakciju. Uzeo je knjigu. “Ovo je vrhunska knjiga crne magije. Sadrži magije za koje se smatra da su davno izgubljene. Ne znam kako ju je Giles nabavio. Mora biti kroz neke nezgodne puteve. Sumnjam da i Vijeće Čuvara zna za njeno postojanja. Rečeno mi je da je već davno uništena. Dio nje, veliki dio nje su duševne magije. Willow će putovati kroz Buffyin um, njenu dušu - izgleda da je to već jednom radila da joj pomogne - i uz pomoć ove magije će joj vratiti sjećanje.”
“I tebi je to jednostavno?” upitao je Angel. Oči su mu stalno bježale prema knjizi. Knjiga sa duševnim magijama. Pitao se kakvim duševnim magijama?
“Jednostavno je. Pogotovo za moćnu vješticu poput Willow. Jedva sam povjerovao kad mi je rekla što je postigla u dvije godine. Mora da je jedna od najmoćnijih živućih vještica. Kanalizirala je sile koje su oživjele osobu mrtvu mjesecima. Potrebno je mnogo snage da se izvede takav proces.” Wesley je ponovo pogledao knjigu i tiše nastavio. “Samo sam je prelistao jer mi je bio prioritet pomaganje Buffy, ali prilično sam siguran da sadrži i način za privezivanje tvoje duše.” Vidio je da se Angel sprema usprotiviti i brzo je dodao, “Ne pokušavam… znam da ti i Buffy više niste zajedno i … ali zamisli što bi to moglo značiti, osim da bi smio postići savršenu sreću. Bio bi zaštićen od onih koji ti žele oduzeti dušu poput ljudi iz Wolframa & Harta. Ne bi više bilo Angelusa. Ne bi bilo više straha da ćeš izgubiti kotrolu i ubijati ljude.”
Odjednom se osjećajući nemirno, Angel je ustao i otišao do prozora pazeći da ne zakorači u sunce. “Nisam je ostavio samo zbog svoje duše,” rekao je leđima okrenut prijatelju.
“Znam,” odgovorio je bivši Čuvar. “Ali to je bio glavni razlog.”
“Istina,” potvrdio je vampir. “Ipak tu su i druge stvari kao… sunce i to da ću ja možda živjeti zauvijek, a ona - neće. Ali… sinoć kad sam pogledao njene prijatelje i shvatio što su učinili, prvi put sam pomislio da sam možda pogriješio što sam otišao. Ne samo zato jer se - smo se voljeli,” bilo je to teško reći u prošlom vremenu, ali samo je to mogao učiniti. Uopće nije znao što je Buffy osjećala prema njemu u zadnje vrijeme. On ju je još uvijek volio, ali ona je bila sa drugima, imala je stalnog momka više od godinu dana. Kad su se sastali kraj groba njene majke osjetio je da se promjenila. Zašto se onda i njeni osjećaji ne bi promjenili?
Sjetivši se svog prijatelja, Angel ga je pogledao preko ramena, “Iako ne prođe ni dan da ne poželim…,” duboko je udahnuo nepotreban zrak. “Nije važno… Ali možda je to bila pogreška jer nisam siguran da itko drugi može razumjeti što prolazi svaki dan.”
“Ali ti možeš.” Bilo je to tvrdnja, ne pitanje i Angel je shvatio da je Wesley razumio. “Vrlo ste slični, unatoč razlikama,” nastavio je. “Oboje skrivate svoj indentitet većinu vremena. Oboje imate prijatelje, prijatelje kojima je… veoma stalo do vas. Ali postoje neke stvari kroz koje prolazite svaki dan, koje jednostavno ne možete podijeliti.”
“Ni s njom ih nisam morao dijeliti, ne sa riječima,” rekao mu je Angel. “Uvijek je razumjela.”
“A i ti si razumio.”
“Da,” riječ je bila jedva šapat. Zureći u smrtonosne zrake sunca, Angel je znao da je to istina. “Uvijek sam znao kako joj je. Tamu koju nosi u sebi, ali ne može dopustiti da drugi vide bojeći se da neće razumijeti ili gore, da će im se zgaditi. Sumnje. Da, vampiri su zli i ispravno ih je uništavati, ali katkad se zamisliš nakon cijele noći ubijanja. I to te promjeni. Nije lako živjeti svaku noć okružen smrću. Moraš biti vrlo pažljiv da te ne proguta.”
“Žao mi je što to prije nisam shvatio.”
Bilo je toliko iskrene zabrinutosti u Wesleyevu glasu da se Angel okrenuo prema njemu, “Nisam to rekao da se osjećaš krivim. Oprosti. Nije nepodnošljivo. Bar ne za mene. Prošao sam gore. Sto godina prije nego sam sreo Buffy - pa recimo da je to bio moj osobni pakao. Da ne spominjem pravi pakao. Izvukao sam se. Neću se slomiti. A i ja se moram manje brinuti o sebi da preživim. Njoj je teže. Ima samo dvadeset i jednu godinu. Ubojice s razlogom ne stignu ostariti i samo dijelom su odgovorni vampiri i demoni. Mislim da većina Ubojica izgubi volju za sučavanjem s tim.”
“Možda bi jednog dana trebao reći Vijeću Čuvara ta saznanja,” predložio je Wesley.
Angel ga je pogledao, “Misliš da bi me slušali?”
“Možda ne svi, ali neki bi mogli. I možda će to pomoći Ubojicama u budućnosti.” Naglo shvaćajući što je rekao, Wesley je naslonio ruku na Angelovo rame. “To jest… nisam mislio reći… oprosti.”
Vampir je na trenutak spustio pogled, ali onda brzo odmahnuo glavom. “Ne, u redu je. Uvijek sam znao da neće živjeti vječno. Ni jedna od njih neće, ali možda će im biti lakše ako Čuvari bolje razumiju kako im je.”
“Tako je,” Wesley je zadnji put potapšao Angela po leđima i krenuo prema kuhinji, “Idem po malo čaja. Noć je bila naporna. Dan vjerojatno neće biti bolji.”
“Wesley?”
Englez se okrenuo, “Da?”
“Cijenio bih ako…,” Angel je pogledao u pod, progutao. “Bi li mogao potražiti magiju za mene?” Pogledao je Wesleya.
Nasmiješio se. “Bit će mi drago. Što je s tobom? Želiš li čaja?”
“Zašto ne?” odgovorio je Angel pitajući se je li ispravno odlučio, ali znajući da zapravo nije imao izbora.
“Onda idemo do Cordelie. Kladim se da se već osjeća zanemareno.”
Vampir je zagunđao na to.
***
Već je to radila, ali ovaj put je bilo potpuno drukčije nego prije. Kad je zatvorila oči i našla se u Buffyinom umu, u dijelu njene duše, Willow se činilo kao da je zaronila u crnu prazninu. Wesley joj je dao upute što mora učiniti i sada je bilo na njoj da ispravi što je zabrljala. Bar se nadala da će moći ispraviti. Ne. *Uspjet* će. Ona je vještica. Moćna je. To nije bilo vrijeme za nesigurnost. Dugovala je to Buffy - i Angelu. I ona je vidjela duševne magije u knjizi. Bila je njena ideja da pokušaju privezati Angelovu dušu. Wesley je sumnjao, ali ona ga je uvjerila da će uspjeti. Možda će sve ispasti dobro na kraju. Možda i bolje nego prije.
Willow se koncentrirala na tamu pred sobom. Bila je poput tunela bez ikakvog osvjetljenja. Polako je hodala naprijed pipajući svoj put i zazivajući prijateljicu, “Buffy? Buffy, jesi li tamo?”
Bez odgovora. Ne kao da ga je očekivala. Ako je Wesley bio u pravu, prekid rituala je bio uzrok u prekidu magije i zato Buffyina duša nije bila potpuna ili bolje rečeno bila je tu, ali prazna. To je po Čuvaru bio razlog što nikoga nije prepoznala. Uspaničila se i pokušala pobjeći od ljudi koje nije poznavala.
Vještica je uzdahnula nadajući se da je dorasla zadaći. Polako je išla pipajući svoj put kroz beskrajno ništavilo. Skoro joj se smučilo na pomisao da je Buffy tako prazna. Nije bilo ništa od njenog duha, samo prazna duša. Izgubljena. Sjetivši se biljaka koje je držala, Willow je ispustila đumbirov korijen iz ruke. Znala je da će Wesley koji je sjedio uz nju u stvarnom svijetu razumjeti signal. Kao što je i očekivala mračni tunel je osvjetlilo malo svjetlo koje joj je pokazivalo put poput vodiča. “Buffy?” ponovo je upitala i opet nije bilo odgovora.
Shvatila je da je vrijeme. Znala je što mora učiniti - ispustiti štakorsko oko u drugoj ruci. Pripremivši se za bol koja će uslijediti, duboko je udahnula pokušavajući ignorirati sve jaču buku u glavi. Tunel ispred nje je iznenada ispunilo gotovo zaslijepljujuće svjetlo, a onda je potamnio da bi u sljedećem trenutku pocrvenio.
Bilo je kao da gleda disko svijetla osim što je uz njih bila i ta nepodnošljiva buka. Willow se činilo da će joj glava eksplodirati i konačno je ispustila malu urnu koju je držala u desnoj ruci. Osjećala je kako joj pijesak curi kroz prste i bol se odmah ublažila. Nekoliko puta je plitko udahnula, nadajući se da je najgore gotovo, ali znajući da to nije ni približno kraj.
Svjetlo je postalo zeleno pa ljubičasto i na kraju sasvim nestalo. Ništa se nije događalo nekoliko trenutaka, a onda je iznenada počelo kišiti. Velike, teške kaplje su joj udarale u lice nošene olujnim vjetrom i imala je osjećaj kao da joj sjeku kožu. Willow je zatvorila oči i nastavila kroz tunel pipajući rukama pred sobom. Tako se željela okrenuti i pobjeći, ali nije mogla. Oluja je bila sve jača, kapi su je sad udarale kao kamenje i osjećala je kako joj deru kožu, krv joj je u potocima tekla niz lice. I dalje se prisiljavala da hoda dalje, da se ne prepusti boli i strahu.
I baš kad je mislila da više ne može izdržati - kiša je prestala. Willow se gotovo srušila od olakšanja i otvorila sljepljene kapke da vidi gdje je. Napokon je na kraju tunela bilo svjetlo. Potrčala je prema njemu smijući se kao dijete, ignorirajući bol i ruke izderane od grubih zidova. To je bilo svjetlo za koje joj je rekao Wesley i mora ga dosegnuti. “Buffy!” zazivala je trčeći sve brže. “Buffy!”
Odjednom je osjetila snažan udar, užasnu bol i onda je bačena u vrata - i izgubila je svijest.
“H-Hoće li biti dobro?” upitala je Tara ne smijući dodirnuti Willow. Izgledala je tako blijedo i krhko da se Tara bojala da će nestati ako skrene pogled s nje. I sama je gotovo izgubila svijest kad se Willow onesvijestila sa bolnim vriskom.
“Siguran sam da će se sasvim oporaviti,” Wesley ju je umirio sa smiješkom. “Normalno je da bude iscpljena nakon ovakve magije.”
“Jesi li siguran da je uspjelo?” Cordelia je sjedila na krevetu također gledajući bivšeg Čuvara. Bila je blago rečeno iznenađena kad je vidjela da Willlow kanalizira takve sile. Mala Willow. Ljudi je nikad nisu prestajali iznenađivati. Čim se vještica onesvijestila, Angel je iznio Buffy iz sobe očiju zasjenjenima brigom. Nije ni pogledao prema Willow.
“Znat ćemo čim se Buffy probudi,” pogledao je na sat. “Što će biti za nekih pet minuta.”
*
“Već izgleda malo više kao Buffy, zar ne?”
Angel je digao glavu pogledavši Dawn koja je sjedila na stolici do kreveta gdje je bila Buffy. Lice tinejđerice je bilo umorno pokazujući stres zadnjih par dana, ali mogao je vidjeti i odsjaj nade u plavim očima. Pokušao se nasmiješiti za nju, ali nije mogao. I sam je bio previše potresen da bi imao snage za ohrabrivanje drugih. Hoće li biti Buffy stvarno biti svoja kad se probudi? Ili će biti zauvijek izgubljena za njih sve dok ne postane opasno da ide okolo i ugrožava sebe i druge? Prošao je preko bedara ponovo drhtavim rukama trudeći se malo sabrati. Nije mogao razmišljati o tome. Uskoro će saznati.
Pogledavši na sat na noćnom ormariću, Angel je ispustio dah koji je već neko vrijeme držao u svojim mrtvim plućima. Otprilike tijekom cijelog rituala.
Po Wesleyu će vidjeti rezultate za tri minute. Bivši Čuvar je rijetko bio u krivu.
Posegnuo je uhvativši njenu malu ruku, gledajući kako nestaje u njegovoj. Sada je bila topla, a ne hladna kao kad ju je dodirnuo jučer. Prsti su joj se savršeno poklapali među njegovima. Kao što se sve poklapalo kao da je stvoreno jedno za drugo. Još se sjećao kako se njeno tijelo privijalo uz njegovo, kako su im ruke našle sva prava mjesta, stapanje usana. Kako je ikad mogao pomisliti da nisu stvoreni jedno za drugo? Kako je mogao misliti da je razdvojenost bolja od zajedništva? Više nije znao odgovoriti na ta pitanja. Ipak, pitanja su postojala. Pitao se koja su bila. Kako su ga uvjerila da je ostavi.
U tom trenutku se nije mogao sjetiti.
Primjetivši da ga Dawn još gleda rekao je, “Uskoro ćemo saznati.”
Izgleda da joj je taj odgovor bio dovoljan. Pogledala je prema prozoru. “Da li je još voliš?” rekla je grizući se za donju usnu.
Bar je to bilo lako odgovoriti, “Nikad nisam prestao.”
“Kad ste bili… zajedno… mislila sam… puno je plakala i to mi se nije sviđalo.” Malo se nasmijala. “Sigurno si mislio da sam baš glupa.”
“Nisam - ni sad to ne mislim,” tiho je odgovorio. “Mislim da si vrlo hrabra djevojka i da će jednog dana neki momak biti sretan da te ima.”
Malo se zacrvenila i onda uzdahnula., “Svejedno. Sa Rileyem nikad nije plakala. Mislila sam da je to zato jer je tako sretna. Ali pogriješila sam, zar ne?”
Kako da odgovori na to? Buffy mu je rekla da voli Rileya. Ali je li to bila istina? Je li Dawn u pravu? Zar njena sestra nikad nije plakala? I zar to nije bilo ono što je Angel i želio za nju? “Ne znam,” odgovorio je nakon trenutka. Više ni u što nije bio siguran. “Rekla mi je da ga voli.”
“Stvarno?” Dawn ga je pogledala zvučeći iznenađeno. “Hmm. Možda ga je voljela, ali nije bilo isto. Rileya je držala postrani za ubijanje. Nikad to nije radila s tobom. Dok ste bili zajedno uvijek je bilo ‘Angel ovo’ i ‘Angel ono’. O i bilo joj je omiljeno ‘Angel se tako dobro ljubi’.” Okrenula je očima. “Da ti se smuči.”
Angel se kratko nasmijao, bilo mu je toplo oko srca kad je to čuo. “Pa i ja sam mogao misliti samo na nju pa ne smijem ništa govoriti.”
“Mislim da te jako voljela,” Dawn ga je ozbiljno pogledala. “Mislila sam da će umrijeti kad si otišao.” Iznenada se nesretno nasmijala. “Naravno ja onda nisam ni postojala pa tko zna što je istina.”
Kad je zadnji put bio u Sunnydaleu Buffy mu je ispričala da je Dawn energija pretvorena u ljudski oblik. Bilo mu je to teško povjerovati. Kako sva sjećanja o djevojčici mogu biti izmišljena? Kako nije stvarna? “Dawn,” malo se nasmiješio, “Nije važno. Stvarna si meni. Svima nama. I sada kad Glory više nema i poltar je zatvoren, vjerojatno si normalno ljudsko biće.”
“Valjda.” Pogledala je sestru. “Koliko još?”
Angel je pogledao na sat. “Svaki čas.”
*
Buffy se činilo kao da hoda pod vodom. Kao da je sila teža nestala. Nije se mogla sjetiti što se dogodilo. Je li dan? Ili noć? Utaplja li se? I tko je drži za ruku? Tko joj govori?
Čula je dva glasa. Jedan mladi, definitivno ženski. Drugi dublji. Vrlo poznat. Pokušala se usredotočiti na drugi glas pa odustala. Ne može biti. On nije tu. Odavno je otišao. Činilo se prije stoljeća.
Zašto je mračno?
Zašto nema svjetla?
Sjećala se svjetla. Svjetla i sreće.
Mira.
Ali mir je nestao.
Osjećala se bestjelesno gdje je prije bila. Slobodna od odgovornosti i dužnosti. Slobodna od boli i tuge.
Slobodna.
Sjećala se da ju je Willow zazvala. Buffy joj nije mogla odgovoriti, zatočena u noćnoj mori, vatra ju je gutala, suha usta su je pekla. I prijateljica ju je ponovo zazvala. Posegnula je za rukom crvenokose sa svom snagom koja joj je ostala, sa onim što još nije progutala vatra.
Je li ponovo slobodna? Ili opet zatočena? Gdje je Willow?
Želja da sazna je postala prejaka i otvorila je oči, ovlaživši suhe usne. “Willow?” prošaptala je.
“Buffy!”
Dawn. Prepoznala je sestrin glas i uskoro joj se izoštrilo njeno lice. Plave oči sjajne od suza. Tamna kosa. Definitivno Dawn Summers.
“Buffy, vratila si se.”
“Dawn.” Bože, zar je to njen glas, zvuči poput brusnog papira.
“Oh, Buffy.”
Sestra joj se bacila oko vrata, čvrsto je držeći. Vruće sestrine suze koje je osjetila na licu su joj govorile da je živa iako se sjećala umiranja. Ili je sve to bio san?
“Willow je uspjela, stvarno je uspjela,” govorila je Dawn. “Vratila te.”
Vratila ju je? Odakle? Što se dogodilo? Zašto Dawn plače?
Toranj.
Krv.
Glory!
OBožeOBožeOBože. Umrla je. Zaista je umrla. Ali zašto je ovdje?
Willow.
Dawn je spomenula nešto kako ju je Willow vratila. Vratili su je iz mrtvih.
“Ne.”
Tek kad se Dawn povukla velikih očiju punih suza shvatila je da je to rekla na glas. “Buffy?”
Ubojica je odmahnula glavom, “Ja…” skupila je obrve u koncentraciji. “Bila sam… umrla sam.”
“Jesi,” potvrdila je Dawn. “Skočila si. U portal, sjećaš se? Ali Willow te vratila. Ne mogu vjerovati da si stvarno ovdje.” Ponovo ju je zagrlila. “Tako sam sretna. Tako sretna.”
Sretna? Buffy se ponovo namrštila tek onda osjetivši da ju netko još uvijek drži za ruku. Polako okrenuvši glavu, raširila je oči. “Angel?”
Njegove tamne oči su bile pune brige i izgleda da se nije mogao veseliti kao njena sestra. Izgledao je tako ozbiljno, držeći je za ruku. “Buffy.”
Obliznula je usne, iznenada opet suhih usta. “Što ti radiš ovdje?”
“Ja…”
Nije stigao dovršiti jer su se vrata otvorila i svi su stajali u dovratku. Willow se svom težinom naslanjala na svoju djevojku, ali se smiješila. “Buffy,” rekla je i oči su joj se ispunile suzama.
“Pa rekao bi da je bilo potpuno uspješno.” Wesley nije mogao sasvim sakriti zadovoljstvo u glasu.
“Uspjelo je,” rekla je ozareno Dawn. “Vratila se. Sasvim i potpuno.”
Xander se progurao uz ostale. Uhvatio je u veliki zagrljaj Ubojicu koja je još sjedila na krevetu. “Buffster,” rekao je i Buffy je mogla samo uzvratiti zagrljaj, osjećajući se izgubljeno i usamljeno među prijateljima. Osjećajući da ne pripada.
Nije osjetila da joj je Angel pustio ruku i neprimjetno izašao iz sobe.
***
Satima kasnije ga je našla na stražnjem trijemu gdje je pobjegao od gomile, nespreman je dijeliti sa svim tim ljudima. Htio se sresti s njom nasamo. Razumjela je. Razumjela je jer je uvijek razumjela, jer je mogla osjetiti njegove misli, jer su bili jedno. Ona nikad nije sumnjala u to - on je bio taj koji je sumnjao, on je otišao ostavljajući je u ruševinama. Pokupila je komadiće i zalijepila ih najbolje što je mogla, ali nikad više nije bilo isto.
Bilo je previše boli, previše gubitka. Njeni prijatelji su mislili da je sretna. Ona je mislila da Ubojica u njoj postaje jača, da je ogrubljava i čini sve manje sposobnom za osjećaje. Svi su bili u krivu. Zapravo je umirala. Sušila se kao cvijet u pustinji. Žeđajući za životno potrebnom vodom, čak dobivajući pokoju kap, ali nikad koliko treba, nikad dovoljno. To ju je iscrpjelo, isisalo joj energiju i volju sve dok ništa više nije ostalo.
A sad se vratio. Sjedio je u mraku pognute glave naslanjajući se laktovima na koljena, labavo isprepletenih prstiju. Po napetosti u njegovim ramenima je znala da je već osjetio njenu prisutnost. Ipak se nije pomaknuo, nije joj se obratio.
Nekoliko trenutaka ga je samo promatrala, proučavala njegov profil još uvijek isti kakvog se sjećala. To nije bilo baš čudno, vampiri nisu starili. Bar ne tjelesno. Unutra je bila stara, umorna duša. Netko tko je vidio previše, proživio najgore, a ipak je uvijek uspio nekako isplivati na površinu, nekako preživjeti. Za razliku od nje, Angel je bio jak. On bi to poricao, ali ona je znala bolje od bilo koga koliko je to istina. On je bio borac, istinski branitelj. Netko tko se bori protiv zla ne zato jer mu je to sudbina nego zato jer si ne može pomoći.
Ona je bila odabrana da bude Ubojica. Nitko je nije pitao. Rođena je s tim - nosila je to unutra ne znajući. Angel je sreo svoju sudbinu u obliku lijepe plavokose žene u prljavoj uličici iza bara. Nije bilo predviđeno, nije bilo Vijeća Čuvara da ga natjera da se bori protiv zla - u sebi i oko sebe. Svejedno je to radio. Zato jer je morao, zato jer mu duša nije dopuštala da odustane.
Ne, nikad neće moći zaboraviti, ali možda sada mogu krenuti naprijed. Bila je odlučna da to učini. Naučila je da život može završiti svaki čas. Baciti jednu minutu uludo je previše. Naravno, još mnogo toga je naučila, ali to je bila najvažnija lekcija. Život je prekratak za pretvaranje, skrivanje i negiranje. Prošla je to i samo se mogla nadati da se i Angel osjeća isto.
“Otišao si,” napokon je rekla morajući prekinuti tišinu.
“Imala si dovoljno prijatelja oko sebe.”
Kimnula je iako je još uvijek gledao u ruke. “Istina. Čak me i Cordelia zagrlila.”
Malo se nasmiješio konačno dignuvši glavu. “Zna biti malo nametljiva, ali dobra je prijateljica.”
“Mora biti ako si izdržao raditi s njom više od dvije godine.” Videći da do njega ima mjesta, Buffy je sjela. Tijela im se nisu dodirivala, ali sjedila je dovoljno blizu da osjeti svježinu njegove kože, nepostojanje tjelesne topline. Bilo je nekako utješno. Koliko su samo puta tako sjedili jedno uz drugo, samo razgovarajući, bojeći se dodirnuti? To ju je podsjetilo na nešto.
“Willow mi je rekla da ti planiraju privezati dušu.”
Tada ju je kratko pogledao, ali dovoljno dugo da vidi oprez u njegovim očima. “Da,” rekao je. “Wesley je rekao da je moguće i zamolio sam ga da pokuša.”
“Drago mi je.” Kad ju je ponovo pogledao, dodala je. “Što si to želio iako nisi znao hoću li se vratiti. Mislim da bi bilo loše da si to želio samo zbog mene.”
Intezivno ju je pogledao. “Ti si… mislim … nisi …,” pročistio je grlo. “Da.”
Morala se nasmiješiti, “Ali drago mi je i za mene.” Dopuštajući si utjehu, posegla je i uhvatila ga za ruku na što je odmah isprepleo prste s njenima. “Za nas,” dodala je tiho. Nervozno ga je gledala, nesigurna kako će reagirati.
Držao je pogled na njihovim rukama. “Nas. To zvuči… odlično. Ali jesi li sigurna? Još nismo ništa razgovarali. Upravo si se vratila iz mrtvih. Nismo ni zajedno.”
Digla je njihove ruke. “Meni ovo izgleda prilično zajedno.”
“Nisam to…” zastao je, počeo ponovo. “Zar ne misliš…”
“Mislim, što?”
“Zar ne misliš da bi trebala razmisliti o ovome. Nismo… oboje smo se promjenili.”
“Jesmo,” nasmiješila se više sebi nego njemu, “Ali zar otkrivanje nije pola zabave u vezi? Mislim, gdje bi bilo uzbuđenje kad bi sve znali?”
“Znamo što je važno,” tiho je odgovorio. Odjednom se sve činilo tako lako i jasno. “Volim te.”
Njen osmijeh se proširio. “I ja tebe.” Stisnuo joj je ruku. “Zar nisi znao?”
Odmahnuo je glavom. “Nisam bio siguran. Rekla si da Riley - “
“Znam,” prekinula ga je uzdahnuvši. “Bila sam glupa. I željela sam te povrijediti. Baš sam te vidjela sa otvorenom košuljom s Faith i-”
Angel je naglo digao glavu. “Nije bilo ničega sa Faith.”
Malo se nasmijala. “Znam. Bila sam ljubomorna. Znam, neugodno. Ali eto. Ljubomorni ljudi nisu baš racionalni.”
Sad se i on nasmijao. “O da, to znam.”
Među njima se spustila ugodna tišina. Zapravo je bilo čudno. Bili su razdvojeni dvije godine, nekoliko kratkih posjeta se nije računalo, a Buffy se nije sjećala sretnijih dvadeset četiri sata u životu. Odjednom se sve činilo moguće. Možda se tako trebalo dogoditi od početka. A tko je mogao dokazati suprotno?
“Kad mi je Willow rekla da si mrtva,” konačno je rekao, “Mislio sam da će se svijet prestati okretati.” Pogledao ju je gotovo se ispričavajući. “Ali nije. Nastavio se okretati, život je išao dalje, sunce je izlazilo svakog jutra kao da se ništa nije dogodilo. I… nekako sam to uspio i ja. Mislim, krenuti dalje. Ne dobro, ali nekako.”
“Drago mi je,” tiho mu je rekla.
Potvrdio je glavom. Očekivao je takav odgovor - i sam bi to rekao. “Mogu živjeti bez tebe. Mogu se čak smiješiti i uživati u nekim stvarima, ali radije ne bih.”
Nasmješila se. “Znam na što misliš. I ja sam to prošla i ne zanima me repriza. Zato bi bilo bolje Willow da ti što prije priveže dušu - i onda ćao Angelus.”
Malo se nasmijao, “Teško mi je povjerovati. Da… mi…. zajedno… da je konačno moguće.”
“Zvuči gotovo predobro da bi bilo istina, zar ne?” Naslonila je glavu na njegovo rame. “Ali nije me briga. Zaslužili smo dobro. Čak i previše dobro. Nakon svega što smo prošli - imamo pravo na ovo.”
“Onda,” rekao je Angel. “Sad kad smo utvrdili da se volimo - što sada?”
“Želim otići na neko vrijeme,” nasmiješila se na njegov iznenađen pogled. “S tobom,” dodala je. Nije trebala mnogo razmišljati o tome. Imala je duge, usamljene mjesece za to. Za razmišljanje u čemu je pogriješila. To se više neće dogoditi. Ovo je ono što želi. To što je bila mrtva i vratila se joj je dalo novu perspektivu. Život je kratak. Ne troši ga uzalud.
“Ali - ”
“Razgovarala sam sa Willow,” prekinula ga je. “Rekla mi je što se događalo. Izgleda da je moj otac često zvao u zadnje vrijeme. Želi da ga Dawn posjeti i mislim da ću prihvatiti ponudu. Ostalo joj je tri tjedna od ljetnih praznika. Zašto ih ne bi provela sa ocem?”
“Što je sa Sunnydaleom?”
“Spike se može pobrinuti za to, izgleda da se voli igrati junaka. Ili Willow. Dovoljno je moćna da drži demone pod kontrolom neko vrijeme. Netko tko me može vratiti iz mrtvih će se snaći.”
Angel je naslonio glavu na njenu, “Kako si ti?”
“Jer sam se vratila?”
“Mmm.”
“Nisam sigurna. Puno je toga za probaviti odjednom pa ti još ne mogu odgovoriti. To je jedan od razloga što želim otići s tobom. Prošao si kroz to. Nećeš pitati glupa pitanja.”
“Iz pakla nije baš isto,” odgovorio je.
Osjetio je da je slegla ramenima. “Nije važno. Razumjet ćeš.” Nasmijala se, “Naravno tu je i ono kad ćemo voditi ljubav po cijeli dan ko šašavi - naravno kad moja prijateljica vještica promjeni proklestvo.”
Pridružio joj se u smijehu. “Cijeli dan, ha?”
“Mmm,” odgovorila je. U tom trenutku se sve činilo u redu. Imala je još mnogo toga raščistiti, ali samo to što je sjedila tu sa Angelom je bilo bolje od ičega što je mogla zamisliti.
“Nisam siguran da ću biti spreman za to. Znaš, nisam imao baš vježbe u zadnje vrijeme.” Angel je obećao u sebi da će joj reći za Darlu kad krenu na put. Sada nije bilo pravo vrijeme za to.
“Oh,” okrenula je glavu i pogledala ga duboko u oči. “Onda ćemo morati početi polako,” spustila je glas u zavodljivi šapat, “Vrlo polako.”
“Mogu polako,” odgovorio je, usana tek nekoliko centimetara udaljenih od njenih.
“Znam,” prošaptala je. “Angele?”
“Hmm?”
“Hoćeš li me sad poljubiti?”
“Sa zadovoljstvom.”
*
Willow je zatvorila zavjese uz mali sretni uzdah i okrenula se prema svojoj ljubavi. “Mislim da nismo bile loše,” izjavila je smiješeći se Tari.
“Onda, idu li na odmor?” upitala je druga vještica.
“Rekla bi da idu. “ Willow joj je prišla i pritisnula joj poljubac na usne. “Jesam li ti u zadnje vrijeme rekla da te volim?”
“Nisi već nekoliko dana.”
“Volim te,” prošaptala je crvenokosa. “Ti si sve što sam ikad željela.”
“I ti si za mene,” rekla joj je Tara osjećajući se tako puna ljubavi da bi mogla prsnuti. “Willow, dobro si to izvela.”
Crvenokosa se zarumenila. “Skoro sam sve uprskala.”
“Ne, mislim na tvoju ideju za magiju ublažavanje prijašnje boli. Izgubila je ogorčenost. Vidi joj se na licu, u stavu.” Tara je zagrlila svoju djevojku.
“To se dosjetio Wesley kad sam mu rekla kako se Buffy ponašala u zadnje vrijeme,” Willow se malo namrštila. “Nikad joj nećemo reći. To će biti naša tajna. I moj dar njoj. Nadam se da ću ubuduće biti bolja prijateljica.”
“Hoćeš. Mnogo smo naučili iz ovoga,” Tara ju je poljubila u nos. “Bit će zanimljivo promatrati ih zajedno,” rekla je pokazavši glavom prema paru na trijemu.
Willow se nasmiješila misleći na dramu koja je uvijek dolazila sa Buffy i Angelom. “Nemaš pojma.”
Nema blagog pojma.
kraj
Nadam se da ste uživali u ovoj pričici. Ako jeste, recite mi. Pošaljite komentare na Connemara.Scarlets@t-online.de
Hvala na čitanju!
|
