Exedo inferi (1. ep.: III.)
Ovdje se spominje kako su kod vampira sa vampirskim licem uz duže očnjake, svi prednji zubi oštri. Samo sam htjela reći da mi se to baš sviđa kod Jossovih vampira jer tako trag od ugriza, a i sami zubi izgledaju realističnije, kao životinjski - oduvijek su me iritirale one dvije uredne rupice u filmovima sa Drakulom. Izgledaju tako smiješno namješteno. Ali i gotovo sve u vezi sa Drakulom mi je bezveze pa...
Exedo inferi
by Philip S.
1. ep. : Ponovo vidjeti svjetlo zvijezda
7. dio
- Ovo je stvarno čudno – pomislila je Buffy. Naravno nije bilo čudno spavati u Angelovom zagrljaju. Tako su spavali već dugo vremena. Sumnjala je da bi još uvijek mogla zaspati da on nije tu, da ne može nasloniti glavu na njegova tiha prsa i grijati ih svojim obrazom. Ne, okružje je bilo čudno.
Buffy se sjećala spavanja u krevetu, pravom krevetu, ali samo u apstraktnom smislu. Zaboravila je kako je to dobar osjećaj. Meki madrac pod njom, čiste plahte koje su ih okruživale, to mora biti najbliže raju što Zemlja može ponuditi.
Bilo je još čudnije spavati u Gilesovom stanu uz Angela. Spavala je tu već jednom kad je bila preumorna da ode kući nakon naročito naporne patrole. To je bilo jedno od jasnih sjećanja koje je zadržala iz Sunnydalea. Giles ju je ušuškao u krevet za goste po prvi put joj dajući osjećaj da je sada zaista njen otac.
- A sada spavam sa ljubavnikom u sobi do tatine – pomislila je sa smiješkom.
«Opet razmišljaš,» rekao je Angel, rukom je gladeći po kosi.
«Danas se dogodilo toliko toga,» promrmljala je namještajući se udobnije uz njega. «Valjda... još ne mogu povjerovati da smo se vratili. I da su ovdje prošla samo tri mjeseca.»
«Nije lako prihvatiti sve to,»rekao je Angel, znajući da je njoj mnogo teže nego njemu. On je desetljećima lutao sam; jedina osoba s kojom se usudio zbližiti je ležala uz njega. A ona je mislila da će njeni prijatelji i obitelj biti vrlo drukčiji kad se vrati. Samo što nisu bili drukčiji. Ali Buffy jest.
«Očekivala sam da će mnogo toga biti drukčije,» nastavila je Buffy. «Očekivala sam da rane više neće biti tako svježe. Ali jesu. Za njih.»
«A za tebe?» upitao je.
Buffy je duboko uzdahnula. «Drukčije je. Još sam ljuta na Xandera što mi nije rekao za proklestvo. I moja majka... ne znam što da mislim o tome. Ali to je bilo davno. Prije toliko vremena. I... još uvijek sam ljuta, ali ne više na način 'eksplodirat ću od bijesa'. Ima li ti to smisla?»
«Ima,» kimnuo je. «Imaš pravo biti ljuta, ali vrijeme ublažava ljutnju i razočaranje. Bar malo.»
Buffy je osjetila kako je savladava umor i sklopila je oči, ali misli su joj se i dalje nemirno vrtjele po glavi.
«Angele?» promrmljala je u polusnu.
«Da?»
«Što da učinim sa mamom?»
Poljubio ju je u čelo. «Sutra ćemo nešto smisliti, ljubavi. Spavaj sada.»
Ležeći u Angelovom zagrljaju, Buffy je zaspala i sanjala pakao.
*
4. dan
Haron ih je doveo na drugu obalu rijeke koja je bila široka kao neko zemaljsko more. Buffy je prespavala većinu puta. Spavanje joj je odvraćalo pažnju od gladi i zabrinutosti zbog Angelove gladi. Angel je budan pazio na nju, ne usuđujući se opustiti kad je njegov demon bio tako gladan.
Obala s druge strane Aherona nije bila siva pustinja. Zapravo je izgledala kao vrt iako nije bilo vedrog zelenila na koje je asocirao taj naziv. To je bila velika dolina ispunjena maglom, a njen udaljeni kraj je nestajao u sivilu. Iznad njih nije bilo sunca, a drveće i biljke su izgledale umorno i staro sa granama koje su obješeno padale prema zemlji sa tamnim i beživotnim lišćem.
Nebo iznad njih je bilo grimizno crveno i smrad krvi i patnje u zraku se udvostručio.
Izluđivao je Angela.
Brodar im se više nije obratio, nije odgovarao na njihova pitanja. Jednostavno ih je iskrcao kad su došli do obale i ponovo nestao u magli bez sumnje ploveći po novu grupu mrtvih ljudi. Sjene s kojima su putovali su nestale u svim smjerovima ne obraćajući pažnju na njih.
«Gdje smo sada?» Buffy je upitala Angela.
«Ovo je bi trebao biti prvi krug pakla,» rekao je, zahvalan na nečemu za odvraćanje pažnje od gladi. «Ovdje su oni koji su živjeli pošteno, ali su se rodili prije dolaska.»
Pogledala je u dolinu, videći mnogo ljudi kako se sa tužnim izrazima kreću kroz magloviti vrt. Mnogi su gledali gore pokušavajući iza magle i grimiznog neba vidjeti ... nešto. Raj? Sunce? Nije znala.
«Hoćeš reći da su ovi ljudi skrivili samo to što su se rodili prije Isusa?"
«Tako je napisao Dante. Ali sumnjam da je bio u pravu...»
Nešto se pomaklo u niskom grmlju pred njima, nešto malo i brzo. Angel je odmah osjetio miris žive krvi. Ne ljudske, ali definitivno žive. Štogod da je bilo nije nematerijalno kao sjene koje su vidjeli s ove strane Aherona.
Bilo je stvarno. Što je značilo da se može pojesti.
Buffy i Angel su krenuli gotovo istodobno, oprezno kružeći oko mjesta gdje su vidjeli pokret. S obzirom na to gdje su bilo je malo vjerojatno da se radi bezopasnoj šumskoj životinji. Vjerojatno želi pojesti njih koliko i oni nju.
«Može?» Buffy je šapnula Angelu kad su se zaustavili svako s jedne strane grma.
«Sad!» Oboje su skočili u grm i stvorenje unutra je bijesno urliknulo.
*
Buffy je gledala stvora koji se polako pekao nad malom vatrom koju su zapalili. Od mirisa pečenog mesa joj je krulio stomak, ali izgled mesa...
«Izgleda kao pas,» Buffy ga je gledala nagnuvši glavu na stranu. «Pas sa stvarno velikim ustima i mnogo, mnogo zubiju.»
«Pas koji ti je zamalo odgrizao ruku,» dodao je Angel, gledajući svugdje osim u nju.
Buffyin rukav je bio razderan na mjestu gdje ju je dohvatilo stvorenje. Imalo je dovoljno velika usta da joj odgrize cijelu ruku i proguta je u jednom komadu. Uspjela je to izbjeći zbog natprirodno brzih refleksa i dobila je samo krvavu ogrebotinu cijelom dužinom ruke.
Znala je kako to utječe na Angela.
Na njihovu nesreću, iako je stvorenje bilo mesnato nije imalo gotovo ništa krvi. Angel je okusio samo malo i odmah je ispljunuo gadljivo kriveći svoje vampirsko lice. Bar je meso bilo probavljivo. Buffy probala mali komadić gotovo sirov i iako okus nije bio najbolji, malo joj je utažio glad.
Dok je čekala da se njen obrok ispeče, razmišljala je o Angelovom obroku. Ili bolje rečeno nedostatku obroka.
«Kad si zadnji put pio krv?» upitala ga je uozbiljivši se.
«Prije nekog vremena,» odmahnuo je rukom pokušavajući odbaciti njenu brigu. «Dobro sam.»
«Ne, nisi dobro. Morao si zaliječiti tešku ranu i nosio si me niz onaj tunel, sjećaš se? Dosad nisi spavao i ovaj... ovaj smrad ti sigurno ne pomaže.»
Sjela mu je bliže i naslonila mu dlan na čelo. «Kada Angele?»
Nije ju pogledao, ali je rezignirano uzdahnuo. «Bojim se, previše davno.»
«Što će se dogoditi ako uskoro ne dobiješ krv?»
«Ja... kad je vampir izgladnjen postane... potreba za hranjenjem postaje neizdrživa. Možda... biti ćeš u opasnosti Buffy.»
Kimnula je. Očekivala je takvo nešto.
«Onda što kažeš na to da odmah spriječimo opasnost.»
Angel je bio zbunjen dok mu nije ponudila zapešće.
«Ne!» uzviknuo je skočivši na noge. «Ni u kojem slučaju...»
«Angele, moraš!» prekinula ga je uspravljajući se na noge. «Uzmi sad! Odmorila sam se; uskoro ću pojesti nešto ma koliko odvratno izgledalo. Neće mi ništa biti ako malo popiješ. Ako budemo duže čekali znamo da nećeš imati izbora.»
Angel posramljeno pogledao u zemlju. «Ako... ako postanem takav, moraš...»
«Ne, ne mogu,» rekla mu je. «Ne opet! Nikad više!»
Digao je pogled i vidio da joj se suze kotrljaju niz obraze. – Bože, zašto mora ovako patiti? Zašto je bila prisiljena probosti me da spasi svijet? Zašto mi predlaže da...-
«Molim te, Angele!» govorila još uvijek nudeći ruku. «Ne mogu te opet izgubiti.»
Angel je zatvorio oči, stežući šake. To je bila njegova najgora noćna mora. Da mora uzeti krv od Buffy, da je prisiljen oskrvnuti je zbog svojih demonskih potreba. Nije sumnjao u iskrenost njene ponude, voljela ga je i željela je da živi. Zašto je takva djevojka prokleta da voli nekoga poput njega?
Što je najužasnije, bila je u pravu. Ako sada ne uzme krv dok još ima nekakvu kontrolu nad sobom, uskoro će je pokušati uzeti na silu. I to može završiti samo sa njenom ili njegovom smrću.
Nije bilo nikakvog izbora.
Sa suzama u očima Angel je polako posegnuo za njenim zapešćem i nakon što je pritisnuo nježan poljubac na njega, zubima je probio kožu.
*
Pola sata kasnije Buffy i Angel su zaspali jedno uz drugo oboje trenutačno siti. Od malog demona su ostale samo očišćene kosti na urednoj hrpi iznad sve hladnijeg pepela ugašene vatre.
__________________________________________________________________________________________________
8. dio
Zvuk je bio jedva čujan, ali sasvim dovoljan da se Buffy odmah probudi. Već odavno je imala tu naviku. Što god je stvaralo zvuk oko nje, vjerojatno je zlo, opasno i želi pojesti Angela i nju. U trenu je bila na nogama, spremna na suočavanje sa opasnosti.
Trebala joj je gotovo cijela minuta da shvati gdje je. - Spavaća soba. Što radim u spavaćoj sobi? Kako ovdje postoji soba? - Sjećanje joj se polako vratilo.
Izašli su. Doma su. Preciznije rečeno u Gilesovom domu.
Kad je pogledala na krevet vidjela je da Angel još spava kao mrtav. Što je na neki način i bio. Nasmiješila se. Vjerojatno je bio budan još dugo nakon što je zaspala kao uvijek pazeći na nju dok je spavala. Unatoč svim njenim promjenama, on je svejedno trebao manje sna od nje, a u paklu nije bilo pametno da oboje spavaju u isto vrijeme.
Ali to je gotovo. Izašli su. Odmahnula je glavom. Još joj je bilo teško povjerovati da to nije san.
Ponovo je čula isti zvuk, netko se kretao u Gilesovom dnevnom boravku. Bila je sigurna da to nije Giles. Osjećala ga je u njegovoj sobi, čula je njegovo polagano disanje. Još je spavao. Tko je onda...?
«Giles?» čula je zazivanje poznatog glasa. Odakle zna taj glas?
Provirila je u prizemlje, pazeći da ne bude viđena. Ako te nisu mogli vidjeti, nisu te mogli ni pojesti.
Dnevni boravak je bio osvijetljen suncem. - Sunce? Kad sam zadnji put bila na sunčevom svjetlu? Uh to mora biti... – namrštila se pitajući se hoće li to opet ikad moći činiti. Taj dio promjena nisu mogli provjeriti. U paklu nije bilo sunca.
Dvoje ljudi su stajali u sobi. Momak sa plavom, nakostrušenom kosom i crvenokosa djevojka. Djevojka se okrenula, pogledom tražeći nešto i Buffy joj je ugledala lice.
«Willow?» šapnula je. Sjećala se njenog imena. Sjećala se i lica iako je vrijeme malo zamutilo uspomenu. Prije nego je saznala o razlici u protjecanju vremena, očekivala je odraslu ženu i provela je mnogo vremena zamišljajući kako će Willow izgledati. A ona je bila tu, ista djevojka koje se sjećala.
«Gilese, nećeš ovo vjerovati, » rekla je Willow još tražeći Čuvara. Nije primjetila Buffy na stepenicama. «Otišli smo u vilu i pod je bio nagoren na jednom mjestu. Kao da se nešto, ne znam, pojavilo tamo i...»
Buffy je izašla na vidjelo i Willow je naglo zatvorila usta.
«Willow?» upitala je Buffy tražeći potvrdu. Sve joj je bilo tako nadrealno. Taj svijet, te ljude je davno zakopala duboko u um. Ali oni su bili tu, živi, nepromjenjeni.
«O Bože, Buffy!» Willow je uzviknula, potrčala uz stepenice i uhvatila je u čvrsti zagrljaj. Buffy se ukočila na trenutak, svaki joj je instinkt vrištao da se oslobodi od napadača, da se vrati Angelu i sakrije se od čudovišta. Onda se opustila. Nije u paklu. To je ostalo iza njih.
«Hej, Will!» rekla je uzvračajući zagrljaj. Bila je prilično sigurna da je Willow često zvala 'Will'. «Jesam li ti nedostajala?»
«Buffy, već sam mislila... vratila si se! Vratila si se!»
Buffy je počelo nedostajati zraka kad ju je Willow napokon pustila i malo se odmakla. I onda je po prvi put dobro vidjela Buffyine oči.
Dahnula je.
Uplašeno je raširila oči odmahujući glavom. «Buffy ne! Ne, to nije... ne može...»
Buffy je zatvorila oči, izdajničke demonske oči. Tako više nije ni vidjela Willowino užasnuto lice. Zar će tako biti sa svakim iz njene obitelji?
- Što će mama reći kad prvi put vidi novu Buffy?-
«Što... što se dogodilo?» čula je Willowino pitanje. Kad je otvorila je oči vidjela je da njena (bivša?) najbolja prijateljica nije pobjegla vani na sunce. Stajala je po sredini sobe držeći ruku...od... od... Buffy mu se nije mogla sjetiti imena.
«Promjenila sam se,» rekla je Buffy ne mičući se da je ne uplaši još više.
«Willow! Oz!» začuo se Gilesov glas iz spavaće sobe. «Vidim da... ah, već ste vidjeli da se Buffy vratila.»
- Oz! Da, tako je zove.- Mutno se sjećala da je Willow počela hodati s njim kad je Angel... u vrijeme njenog sedamnaestog rođendana.
«Je li to ona?» rekla je Willow još je gledajući raširenim očima. «Mislim je li ona... ona?»
«Vjerujem da jest,» kimnuo je Giles. Buffy je vidjela da je u pidžami što se nije slagalo sa izgledom kojeg se zapamtila. Uvijek ga se sjećala samo u tvidu. Vjerojatno su ga probudili Willowini uzvici.
Kad je kod buđenja...
Angel je stajao na vratima gostinjske sobe izvan videokruga pridošlica.
«Mislim da moram sjesti,» Willow je zvučala kao da će se onesvjestiti. «Stvarno moram sjesti.»
Oz ju je odveo do najbliže stolice. Imao je zbunjen izraz, a Buffy se sjećala da to nije bilo baš uobičajeno za njega. Razmjenila je pogled sa Angelom. Da ih odmah ili kasnije pogode sa još jednim iznenađenjem?
Giles je odlučio umjesto nje.
Pogledao je prema Angelu. «Možda bi sada bilo dobro da nam vas dvoje ispričate što se točno dogodilo Buffy.»
«Dvoje...?» počela je Willow i zastala kad je Angel izašao iz sjene.
«Opa!» samo je rekao Oz.
«A-Angel?» promucala je Willow zureći u njega. «Ti... ti si Angel, zar ne? Mislim...»
«Tvoja čarolija je uspjela, Willow,» umirio ju je Angel sa malim smiješkom. «Angelus se više neće vratiti.»
«Odlično! To je odlično... zar ne?»
Buffy je iskoristila odvraćanje pozornosti i brzo čučnula pred Willow da joj uskrati mogućnost bjega. Ne dajući joj vremena da se opet uplaši uhvatila joj je ruku i prislonila prste na svoje zapešće.
«Odlično je,» rekla joj je Buffy. «Angel i ja smo iste osobe kao i prije. Bez obzira na promjene.»
Willow je jasno osjećala pulsiranje bila pod prstima i toplinu Buffyine kože. Osim toga nikad nije vidjela da vampir promjeni samo oči, a lice ostane ljudsko.
«Buffy?» sada je ona trebala potvrdu. «To si stvarno ti?»
«Jesam, Will,» Bufy je kimnula smiješeći se. «Vratila sam se.»
Willow je skočila iz stolice i ponovo je zagrlila, duže ovaj put. Buffy je čula kako stalno ponavlja «Vratila si se!» i čvrsto je zatvorila oči. Grlo joj se steglo od sreće. Sjetila se mnogih stvari koje je gotovo zaboravila. Willow joj je bila najbolja prijateljica u prijašnjem životu ovdje i imala je osjećaj da će to ponovo biti.
Ali prvo im moraju reći što se dogodilo.
*
63. dan
Ocjenili su da su prvi krug prešli u otprilike dva mjeseca. Nisu mogli brojati dane jer nije bilo noći, samo vječni, magloviti sumrak. Buffy je počela brojati razmake između perioda spavanja, nadajući se da će se njihove neredovite stanke za odmor izjednačiti u prosjeku.
Shvatili su da je Dante pogriješio u namjeni prvog kruga. Sjene sa broda koje su otišle u maglovitu dolinu, a ne nestale negdje drugdje, postale su mnogo jasnije kad su došle do svog odredišta. Skoro su izgledali stvarno. Vjerojatno onoliko stvarno koliko zaista mrtvi ljudi mogu biti.
Ali nitko od njih nije vjerovao da je mrtav. U prvom krugu su bili oni koji su odbijali prihvatiti da su mrtvi. To je bilo mjesto za nemirne duhove. Hodali su kroz šumu tražeći izlaz, neki način da se vrate u život. Ipak nikad nisu išli prema rubovima doline, nisu im se ni približavali. Umjesto toga su hodali ukrug, iznova i iznova, tražeći nešto što nikad više neće imati.
Nitko od njih nije mogao dati Buffy i Angelu neki savjet ili pomoć na njihovom putovanju.
Iako problem hrane nije bio idealno riješen, nije više bio veliki problem. U dolini nije bilo demona ili čudovišta, ali su se mali i uglavnom bezazleni demoni šuljali uz rubove šume. Nisu imali dobar okus, ali Buffy se mogla prehraniti s njima. Angel se hranio njenom krvlju. Nije htio, ali nisu našli nikakvu alternativu.
Mrtvi ljudi nisu krvarili.
Nisu vidjeli samo male demone. Ponekad su kroz maglu vidjeli divovske oblike kako se kreću oko doline. Sve se treslo od njihovih koraka i čuli su zastrašujuće zvijerske urlike koji su tako odjekivali da nisu mogli odrediti odakle dolaze. Mogli su biti iza ugla ili kilometrima daleko. Buffy i Angel su dali sve od sebe da im se ne nađu na putu.
Put kroz prvi krug je bio najmirniji. Najveća zapreka im je bila atmosfera sumornosti i očaja koja se spustila na njih dok su u beskrajnom danu hodali kroz maglovitu šumu. Buffy nije mogla zamisliti kako bi bilo provoditi vječnost na tom mjestu. Možda mrtvi ljudi nisu mogli poludjeti. Nije bila sigurna da to važi i za nju.
Jednom su pokušali obići dolinu, nadajući se da će ubrzati napredak ako budu išli preko sivih ravnica koje su se prostirale svuda oko nje, ali kojim god smjerom otišli stalno su završavali na mjestu odakle su krenuli.
Izgleda da su jedino prolaskom kroz dolinu mogli prijeći krug.
Ali događalo se nešto drugo, nešto čega nisu bili ni svijesni dok se nisu približili kraju prvog kruga i druga strana doline se napokon pojavila u daljini. Buffy se nije osjećala najbolje već nekoliko dana, ali pripisala je to jednoličnoj hrani i sumornom okružju.
Korak neke zvijeri u daljini je zatresao zemlju, Buffy se digao stomak i povratila je. Angel je odmah bio uz nju, hladnijom rukom je trljajući po leđima, drugom joj držeći kosu sa lica dok je grčevito povraćala.
Krv. Povraćala je krv. I kad je Angel maknuo ruku sa njene kose nekoliko pramenova mu je ostalo među prstima.
«Blagi Bože!» šapnuo je gledajući blijedo lice pred sobom.
«Što mi se događa?»
Koljena su joj je klecala i bilo joj je zlo, koža joj je bila ljepljiva i prekrivena hladnim znojem.
«Vjerojatno nešto iz stvorenja koja si jela,» rekao je Angel, pomažući joj da sjedne na obližnje srušeno deblo. «Neka vrsta trovanja hranom.»
Zakašljala je, nadlanicom brišući gorčinu sa lica. «Misliš da bi trebala promjeniti prehranu?» pokušala se našaliti.
Nije bio problem u hrani. Buffy je prestala jesti mala čudovišta i pokušala se hraniti sa ono malo jestivih biljaka na koje su naišli, ali nije joj bilo bolje. Povratila je još nekoliko puta čak i na prazni stomak i svaki put je izbacivala sve više krvi.
Svakim danom je bila sve slabija i Angel se više nije usuđivao piti od nje. Došli su do kraja doline i Buffy se nije imala snage popeti uz uzbrdicu koja je vodila prema onome što je bilo iza prvog kruga. Angel ju je morao nositi što nije bila baš dobra zamisao s obzirom da je bio sve gladniji.
Ubrzo su oboje shvatili što joj se događa. Svelo se na ono što im je rekao Haron. To nije bilo mjesto za žive. Samo mrtvi su hodali paklom, samo mrtvi i čudovišta. Mrtvi nisu trebali disati otrovni zrak. Mrtvi nisu trebali jesti.
Ali Buffy je morala. I pakao ju je polako ubijao.
____________________________________________________________
9. dio
75. dan
Buffy je bilo sve gore, više nije mogla ni stati na noge. Angel je malo vratio svoju snagu pijući od malih demona iako ih je sada bilo sve manje i imali su vrlo malo krvi. Ta krv mu je jedva poboljšavala vitalnost i imala je tako odvratan okus da se morao siliti sa svakim gutljajem, ali održavala ga je na životu.
Jedva.
Prije otprilike nekoliko dana su otišli iz maglovite doline i išli su preko sive ravnice. Jedini pokazatelj pravca je bio sve jači smrad i vrištanje u daljini. Angel je od mrtvih biljaka iz doline uspio napraviti neku vrstu improvizirane čuturice za vodu i ponio je nešto jestivih biljaka, ali Buffy je jedva nešto pojela i povratila je sve što ju je prisilio da proguta.
Umirala je i ništa nije mogao učiniti.
Drugi krug pakla je bio okružen vrlo visokim, grubim kamenim zidom. Jedini ulaz je bio pred njima. Ispred su se skupljale sjene, mrtvi ljudi koji su se spremali ući u svoj dio proklestva. Dok su prilazili bliže vidjeli su da netko stražari na ulazu.
Demon je izgledao kao mješavina zmije i čovjeka, ali je više sličio zmiji. Uspravljen na svom sklupčanom repu je bio visok bar tri metra, imao je dvije ruke sa skoro ljudskim šakama, a lice mu je imalo jedva naznaku ljudskih crta. Sve ostalo je bilo zmijsko. Rašljasti jezik je bio vidljiv kad god bi progovorio.
Ali nije puno govorio. Uglavnom je slušao.
«To mora biti Minos,» Angel je rekao Buffy iako je bila u polusvijesti. Govorenje mu je odvlačilo pažnju od očaja i vlastitog oslabljenog stanja. «On čuva ulaz u drugi krug i svatko tko dođe pred njega ne može si pomoći, a da mu ne prizna svoje grijehe. Prihvatit će obijesne u svoj krug, a ostale poslati tamo gdje zaslužuju biti.»
Buffy je trepnula, čelo joj se sjajilo od hladnog znoja, ali u njenim očima nije bilo svijesti ni prepoznavanja. Sada je stalno lebdjela na granici svijesti. Angel je bio siguran da je uspjela poživjeti dotad samo zbog svoje natprirodne izdržljivosti.
Neće još dugo.
Kad su se približili ulazu u drugi krug začuli su sjene kako vrište grijehe koje su počinili ili djela za koja su trebali biti kažnjeni. Neki su bili na koljenima moleći da ih se ozlijedi dok su drugi samo zurili u Minosa, uvrijeđeni što drugima daje toliko vremena umjesto da odmah posluša njihova, mnogo važnija priznanja.
Minos je digao pogled kad mu se Angel približio.
«Živa i Nemrtvi,» siknuo je. «Čuo sam da dolazite. Haron zna biti govorljiv kad želi.» Nešto poput prijateljskog smijeha se začulo iz Minosovog grla.
Angel je zaustio da zatraži pomoć od demona iako je bio gotovo siguran da je neće dobiti. Umjesto toga iz usta su mu potekle riječi koje nije namjeravao reći, ali nije mogao ni zaustaviti.
Govorio je o ljudima koje je ubio tijekom stoljeća, o svim ljudima koje je vidio svaki put kad bi zatvorio oči. Govorio je o svojoj obitelji koju je toliko razočarao kao čovjek i ubio ih kad je postao čudovište. Priznao je grijeh što voli prelijepo stvorenje koje mu leži na rukama na samrti, o tome kako ju je povukao u pakao sa sobom, mučio je, uzimao joj krv da produži svoj bijedni život.
Pao je na koljena plačući, kričeći da joj ne može pomoći. Ako joj netko pomogne drage će volje prihvatiti kaznu u bilo kojem krugu pakla.
Minos ga je promatrao dok je kričao svoje grijehe, trepćući tu i tamo, njegov jezik kratko izlazeći kao da kuša mrtvačev jad. Lice mu je bilo bezizražajno, ali pozom je davao dojam ljubaznog interesa.
Kad su se Angelove riječi pretvorile u jecaje dok su suze padale na Buffyino nesvijesno lice, Minos je konačno progovorio.
«Sljedeći!»
«Što?» Angel je digao pogled.
«Dosađuješ mi mrtvače.» Minos ga je pogledao. «Govoriš o grijesima, da, ali ti ih nisi počinio. Počinio ih je tvoj demon. Razočarao si svoju obitelj, veoma si ih povrijedio, ali već si stoput platio za to. A živa djevojka je svojom slobodnom voljom došla ovdje s tobom. Nemaš za što biti kažnjen.»
Angel je bio zapanjen. Zar demon nije razumio? Zar nije vidio što je učinio? Pogotovo njegov najveći grijeh.
«Ne mogu joj pomoći!» Angel je viknuo na Minosa. Buffy mu je još bila u naručju i disala je tako plitko da ju je i on jedva čuo. «Ovdje je zbog mene i sada umire. Umire jer joj ne mogu pomoći.»
«Ali možeš,» rekao je Minos. «Samo si previše zaslijepljen svojim jadom da to shvatiš.»
Angel je gledao zmijoliko stvorenje, ali Minos nije ništa više rekao. Okrenuo se sljedećoj sjeni, pažljivo slušajući još jedno priznanje životnih pogrešaka. Angel je ostao na koljenima, grleći Buffy uz sebe, ne razumijevajući što mu je rečeno.
- Mogu joj pomoći? Kako? - Spasio bi je jedino izlazak iz pakla, a kraj putovanja se nije nazirao. Jedva su došli do drugog kruga i sumnjao je da će Buffy preživjeti do sljedećeg. Kako da joj pomogne kad su oboje zatočeni gdje samo mrtvi i demoni mogu...
Angel se ukočio. Samo mrtvi i demoni su mogli opstati u paklu. Buffy nije bila ni jedno od toga. Zatvarajući oči shvatio je što mu je Minos rekao.
Samo mrtvi i demoni.
Jedini način da spriječi da Buffy postane prvo je da je pretvori u drugo. I da je prokune koliko je i sam proklet.
*
«Pretvorio si je u vampira?» upitala je Willow zaprepašteno.
Buffy je malo okrenula očima. «Još imam puls Willow, sjećaš se?» Ispružila je ruku.
Willow je gledala čas Buffy čas Angela. Sjedili su na trosjedu daleko od prozora, oslonjeni jedno uz drugo. Angel je uglavnom pričao, njegov dubok, melakoničan glas lako ih uvlačeći u priču.
«Što se onda dogodilo? Kako si je spasio?»
Giles je pažljivo slušao, istrenirani Čuvar u njemu bilježeći svaki detalj i povezujući djelove u cjelinu.
«Dao si joj da pije tvoju krv, zar ne?» upitao je Angela.
Vampir je samo kimnuo.
«Ali... zar od toga ne bi postala vampir?» upitala je Willow još zbunjenije. «Mislim, tako napraviš vampira, zar ne? Daš im svoju krv i...»
«Da bi postao vampir prvo moraš umrijeti,» rekao je Giles lako se ubacujući u podučavanje. «Vampir ispije svoju žrtvu do granice smrti i onda je natjera da pije njegovu krv.»
«Duša napušta tijelo kad čovjek umre,» nastavio je Angel. «Ostaje samo demon koji uđe kroz krv i preuzme tijelo.»
«Samo što ja nisam umrla,» završila je Buffy.
Willow je oklijevajući kimnula, shvaćajući.
«Onda... omogućio ti je da preživiš tako... tako što te malo... podemonio?»
Angel je pogledao u pod. Shvaćao je da Buffy ne bi bila tu da to nije učinio. Preživjela je i za to se nije mogao kriviti. Ali ipak...
«Ima vrlo malo zabilježenih slučajeva vampira koji su davali krv živim ljudima,» rekao je Giles, gledajući svoju štićenicu i njenog demonskog ljubavnika.
«To nije u vampirskoj naravi,» objasnio je Angel ne dižući pogled. «Davanje bez uzimanja. Vampirska krv je vrlo jaka. Povećava... povećava ljudsku snagu i izdržljivost, usporava starenje. Daje im vampirsku otpornost na većinu bolesti i otrova.»
«Zvuči super,» Oz se prvi put uključio u razgovor.
«Nije super,» rekao je Angel.
Willow je pogledala Buffyin promjenjen izgled. Jantarne oči sa uskim, mačjim zjenicama. Kad god bi je Buffy pogledala s tim očima dobijala je neugodan osjećaj da je odmjerava kao obrok. I primjetila je da Buffy ima i očnjake. Vampirske očnjake iako joj drugi prednji zubi nisu bili oštri kao kod vampira sa vampirskim licem.
«Njegova krv ti je to učinila?» upitala je Willow nadajući se da ne zvuči previše optužujuće. Angel je ipak Buffy spasio život.
«Ne odmah,» rekla je Buffy, ohrabrujuće stežući Angelovu ruku. «Razvijalo se tijekom našeg putovanja. Polako, ali stalno. I... i nikad nisam vidjela kako izgledam dok se jučer nisam pogledala u zrcalu. U paklu nema zrcala.»
I osjetila je prilično olakšanje kad je vidjela da još ima odraz.
«Samo sam preko Angela mogla saznati kako izgledam, a on previše laska.» Nasmješila mu se na što je uzvratio malim polusmiješkom.
Willow je odmahnula glavom, pokušavajući shvatiti sve što je čula. «Onda... onda on ti je dao malo svoje krvi i sve je je bilo ok?»
«Nije bilo tako lako, zar ne?» upitao je Giles već znajući dosta toga o utjecaju vampirske krvi što im Angel još nije rekao.
«Oporavila sam se u roku nekoliko dana,» rekla je Buffy. «Trebalo je više od malo Angelove krvi i...»
Zaustavila se ne znajući kako da počne sljedeću temu. Giles je vidio njenu neugodu i odlučio joj pomoći.
«Kada čovjek proba vampirsku krv, mora uzimati krv stalno iznova,» rekao je i dalje gledajući Buffy. «Inače će učinak popustiti. I to mora biti krv istog vampira.»
«Oh!» rekla je Willow gledajući Buffy. «Misliš... hoćeš reći da on.. oni...»
«Willow, hoće reći da sam ovisna,» rekla je mirno Buffy. Imala je mnogo vremena da se pomiri s tim. «Bez Angelove krvi bi... pa recimo da to ne bi bilo baš dobro za mene.»
Mogla je gotovo osjetiti obnovljeni sram i samoprezir u Angelu dok je govorila ružne detalje. Trebalo joj je mnogo vremena da ga uvjeri da ga ne krivi za ništa, da ju je spasio. Ali sad se činilo da su te stare rane ponovo otvorene.
«Buffy, ja...» počeo je Giles. Sad je njemu bilo neugodno načeti temu. «Te... te promjene su se dogodile tijekom dužeg vremenskog perioda, zar ne?»
Samo je kimnula, znajući da je shvatio.
«Mnogo dužem od tri mjeseca,» zaključio je Giles.
«Da,» potvrdio je Angel. «Mnogo dužem.»
«Ne razumijem,» Willow je pogledala Gilesa. «Kako misliš dužem? Nije ih bilo tri mjeseca, kako...?»
«Tri mjeseca za tebe, Willow,» rekla je Buffy. «Ne za nas. Čini se da vrijeme drukčije protječe u paklu.»
«Koliko vremena?» upitao je Giles.
Buffy je uzdahnula i naslonila se na Angela na što je automatski ovio ruke oko nje. «Teško je reći. Ispočetka smo brojili stanke kad smo spavali, ali kako sam se mjenjala trebala sam sve manje sna pa smo na kraju prestali brojiti.»
Zatvorila je oči, sjećajući se dana kad je odustala od te navike. To je bilo početak rezignacije. Rezignacije da će im trebati veoma mnogo vremena da izađu iz pakla ako uopće uspiju izaći.
«Po našoj procjeni,» rekao je Angel koji je prošlu noć pokušao izračunati brojeve, «bili smo u paklu otprilike trideset godina.»
Čak je i Oz izgledao zapanjeno.
*
76. dan
Buffy je čvrsto zagrlila svoju ljubav oko ramena sa još par kapi njegove krvi na usnama, osjećajući se jače nego što je bila dugo vremena. Angel je sjedio okrenut od nje sa licem u rukama. Žalio je zbog toga što joj je učinio, što su ga okolnosti prisilile da učini. Znala je koliko će se mučiti zbog toga, koliko će se okrivljavati.
Spasio joj je život i mrzit će se zbog toga.
Sada mu je samo mogla pokazati da ga ona ne mrzi. Da ga nikad ne bi mogla mrziti. I ako mu to bude morala iznova dokazivati svakog dana, to će učiniti.
****
|
