Excedo inferi (1. ep.: I.)
Sličicu gore je sklopio Philip S. Stavila sam Exedo Inferi jer nisam imala izbora (što ne znači da inače ne obožavam tu priču). Jeste li kad doživjeli da se dva uređaja u vašoj kući okrenu jedan protiv drugog? Nisam ni ja – dosad. Tako sam prije tjedan dana bezbrižno išla spavati nakon što sam savršeno zdrav kompjuter ostavila u 'hibernaciji' i ujutro sam našla isti kompjuter ugašen i natopljen VODOM. Da, rekla sam vodom. Klima se negdje začepila, procurila u mojoj sobi, natopila nekoliko knjiga i izazvala kratki spoj u kompjuteru. Nakon što sam prestala histerizirati (bolje da to niste vidjeli), otkrila sam da moram zamjeniti par djelova za koje sad jednostavno nemam novaca. Tako bez pristupa pričama (i linkovima do tih priča) na mom kompjuteru ostao mi je jedino Exedo inferi koji mi bio arhiviran kod prijatelja da lakše mogu dodati nove dijelove. Bila sam ga malo počela prevoditi pa ću vam staviti par epizoda i još neke stvari koje sam imala prevedene na floppyima dok ne osposobim kompjuter. Ovaj put sam ih stavila dosta jer me dugo nije bilo. Usput, vjerojatno bih stavila Slatkogorko nasljeđe... – ako kasnije budete i dalje to htjeli dobit ćete ga čim budem mogla prevoditi. Stavila sam puno veću sliku uz fic 'Dan i noć'' pa povirite ako hoćete...
Mogući nepoznati pojmovi:
- excedo inferi – lat. izlazak i/ili uzlazak iz pakla
- dijelić teksta iz 'Pakla' u priči (natpis na vratima) - je iz prijevoda Mihovila Kombola kojeg imam kući (nemam pojma talijanski za razliku od Angela).
- mačevi – znam da znate što je to, ali evo vam nekoliko linkova za dobre slika mojeg omiljenog oružja (sad pogodite koja borba mi je najdraža u 'Buffy') Prvo evo Buffyin mač , a onda pogledajte još par drugih : link1, link2, link3, link4
napomena za cijelu priču – iako su Buffy i Angel u paklu temeljenom iako ne istom kao Danteov pakao, oni nemaju vodiča pa nema nikakvih poznatih ličnosti
Exedo inferi
by Philip S.
1. ep. : Ponovo vidjeti svjetlo zvijezda
1. dio
«Zatvori oči!» Suze su napunile Buffyine oči jer je znala što će se dogoditi, što će morati učiniti. Angel se vratio, vratio joj se. Mogla je to vidjeti u njegovim očima koje nisu više bile hladne i prazne. Čula je to u njegovom glasu koji više nije bio okrutan i podrugljiv. Nije se sjećao što se dogodilo, bio je zbunjen, ali samo se zabrinuo zbog njene ozlijede nimalo ne misleći na sebe.
A ona sada mora... mora...
Angel je učinio što mu je rekla dok se portal širio iza njega. Buffy ga je jedva vidjela kroz suze kad ga je očajnički zagrlila ljubeći ga kao nikad prije. Činilo joj se kao da je rascjepljena na dvoje, veći dio govoreći svijetu da se goni u pakao što traži od nje takvo nešto. Kako može uopće pomisliti da...?
Ali morala je to učiniti. Nije mogla promjeniti tko je bila.
Poljubac je prebrzo završio. Htjela je zauvijek ostati tu s njim. Ali portal je postajao sve veći, vjetar je počeo puhati i znala je da mora odmah djelovati. Prije nego izgubi i ono malo odlučnosti koja joj je ostala.
«Volim te!» šapnula mu je.
I onda u sebi isključivši sve osim Ubojice, odmakla se i zabila mu mač u prsa.
Angel je dahnuo, naglo otvarajući oči pune boli i neshvaćanja. Buffy je uzmakla jedan korak, osjećajući se kao da je zabila mač u svoje tijelo. Angelove oči su je našle, gledale je pitajući jedno pitanje.
Zašto? Zašto mu je to učinila?
Portal iza njega se počeo sjajiti i mjenjati, mreškajući se od nove magije koja je ušla u njega. Svjetleće vitice energije su se izvile prema Angelu, grleći ga kao ona maloprije. Spustio je pogled prema maču koji mu je stršio iz prsiju i opet podigao pogled na nju.
«Buffy?» upitao je. Nije bilo mržnje u pitanju. Gledao ju je i znala je da je ne mrzi. Čak i ovdje, čak i sada je bio potpuno uvjeren da ima dobar razlog što mu je to učinila, da ga nikad ne bi povrijedila da je imala izbora.
Potisnuti jecaj ju je gušio u grlu. Nekako joj je od toga bilo još gore.
Posegnuo je jednom rukom prema njoj, a portal se počeo uvlačiti u sebe. Buffy je vidjela kako se Angel udaljava, plamenovi su ga gutali, ali nije skretao pogled s nje. I dalje je posezao za njom.
Ubojica je izvršila dužnost, shvatila je Buffy. Osudila je muškarca kojeg je voljela na Pakao da spasi svijet. Učinila je sve što su tražili od nje, bez obzira na bol, bez obzira na što je morala žrtvovati, bez obzira što svijet nikad neće ni znati da ga je spasila.
I sad ju više nije bilo briga za svijet.
Bez trena oklijevanja Buffy je posegla i uhvatila Angelovu ruku, držeći je čvrsto iako ju je vukao u portal. Raširio je oči kad je shvatio što se događa i osjetila je kako opušta prste, kako pokušava izvući ruku iz njene.
Buffy se držala.
*
Xander je izveo Gilesa na sigurnost sunčevog svjetla. Čuvar je bio u lošem stanju, ali već je pozvao hitnu pa je pomoć trebala doći svaki čas. Tako se Xander mogao vratiti unutra.
Prije samo nekoliko tjedana je dao obećanje Angelu. Obećanje da će umrijeti. I da će Xander biti tamo kad se to dogodi. Nije htio prekršiti to obećanje.
Činilo se da više nema vampira, nitko ga nije spriječio da uđe. Više se nisu čuli zvukovi borbe što je vjerojatno dobar znak. Ili nije. Stežući kolac koji mu je ranije dala Buffy, Xander je oprezno pošao prema središnjoj prostoriji gdje je stajao kip Acathle.
Ukočio se na mjestu.
Tamo je bio Angel, proboden mačem, nije mogao zamisliti ljepši prizor. Ali Angel je stajao ispred svjetlećeg vrtloga koji je izlazio iz Acathlinih usta i to nije bilo dobro. Pogotovo jer je držao Buffy za ruku i oboje ih uvlačio u vrtlog.
«Buffy!» viknuo je Xander, pritrčavši bliže.
Buffyin pogled ga je zaustavio.
Xander je stigao shvatiti tri stvari. Prvo da Angel nije vukao Buffy za sobom. Zapravo se činilo da se vampir svom snagom pokušava odvojiti od nje dok ga je ona držala poput kliješta.
Drugo, Angel koji ih je mučio zadnjih par mjeseci to ne bi radio. Taj Angel bi dao sve od sebe da povuče Ubojicu u pakao sa sobom.
I treće po Buffyinom pogledu je još nešto postalo jasno. Znala je. Shvatila je što joj Xander nije rekao, što joj je zatajio jer je želio da Angel umre pod svaku cijenu.
«Buffy!» šapnuo je, ne mogavši se pokrenuti.
Acathla je utihnuo, vrtlog je nestao. Xander je ostao sam u vili.
*
Tri mjeseca kasnije:
Vila je već tjednima bila prazna. Acathlin kip su uklonili stručnjaci iz Vijeća Čuvara i osigurali da nikad više ne predstavlja prijetnju.
Također su pokušali naći bilo kakav trag, bilo kakav pokazatelj koji bi im rekao što se tu dogodilo i gdje je nestala Ubojica. Xander je rekao Gilesu sve što se dogodilo i on je to prenio Vijeću. Izostavio je da je Buffy svojom voljom otišla u pakao s Angelom.
Nisu ništa otkrili i sada je kuća bila napuštena. Willow je jedanput došla ovdje da vidi mjesto gdje joj je nestala najbolja prijateljica. Giles je došao s njom i položili su cvijeće i za Buffy i Angela. Pravog Angela koji se vratio. Samo prekasno.
Vani je bila noć kad je zasljepljujuće svjetlo osvjetlilo unutrašnjost vile. Istovremeno je zabljesnulo odasvud osvjetljujući i najtamnije kutke. Pod se zatresao kad se proparalo tkanje vremena i prostora i svjetleći portal se pojavio u zraku.
Iz njega su izašle dvije figure, gledajući svoje novo okružje. Oboje su bili odjeveni u kože i krpe zajedno sa nešto vrlo stare ulične odjeće. Muškarac je nosio veliki mač ukoričen na leđima i držao jednako veliku bojnu sjekiru u desnoj ruci.
Žena uz njega se sumnjičavo ogledala stežući svoj mač. Njena duga plava kosa je bila zavezana u složenu pletenicu koja joj je padala gotovo do gležnjeva. Svjetlo oko njih je izblijedilo kad se poltar zatvorio, ali bez problema je u tami vidjela poznatu prostoriju.
«Što misliš, jesmo li uspjeli?» upitala ga je.
Angel je zatvorio oči, udišući miris. Tada su mu se usta razvukla u osmijehu.
«Uspjeli smo, ljubavi. Kući smo.»
I Buffy se osmjehnula i očnjaci su joj se zabljesnuli na mjesečini.
__________________________________________________________________________________________________
2. dio
Buffy je polako izašla u vrt vile. Samo jednom je bila ovdje, ali mjesto joj se urezalo u pamćenje kao da ga je netko utetovirao ondje. Najgori dan njenog života se dogodio ovdje i gotovo svake noći je vidjela to mjesto u snovima.
Ne, ne u snovima. U noćnim morama.
Vrt je izgledao gotovo isto kako ga se sjećala. Biljke su malo narasle, ali ne koliko je očekivala. Mali dio uma joj se pitao o tome. Ali većinu njene pažnje je privuklo nebo.
«Angel!» šapnula je gledajući gore.
Izašao je iz vile i podigao pogled. Tamni beskraj bez i jednog oblaka je bio pokriven zvijezdama dokle je pogled dosezao. Polumjesec je visio na nebu i smiješio im se.
«Nikad nisam mislila da ćemo opet vidjeti zvijezde,» rekla je Buffy. Jedna suza joj je skliznula niz obraz. «Skoro... skoro sam zaboravila kako izgledaju.»
«Nikad nisam sumnjao da ćemo uspjeti,» rekao je Angel, uhvativši je za ruku.
Dugo vremena su stajali, držeći se za ruke i gledajući nebo koje nisu vidjeli dugo, dugo vremena. I još nešto je novo, shvatila je Buffy. Tišina. Zrak oko njih nije bio ispunjen vrištanjem. Čula je jedino tihe zvukove šume i u daljini jedva čujni šum auta u prolazu.
Zrak nije mirisao po sumporu i krvi. Mirisao je po cvijeću i borovima, još nešto što je gotovo zaboravila. Duboko je udahnula, ispunjavajući se mirisom doma.
Konačno se uspjela otrgnuti od ljepote noći i ponovo se ogledala.
«Izgleda da je ovo netko održavao,» rekla je Angelu. «Što misliš je li...»
Nije izgovorila pitanje do kraja. Kroz sve nevolje koje su proživjeli je zadržala nadu da će nakon toliko vremena opet vidjeti svoje prijatelje, svoju majku. Nada je oslabila s vremenom, ali nikad nije odustala od nje.
Ali sada kad su konačno bili ovdje, vidio je da oklijeva.
«Prvo trebamo saznati koliko dugo nas nije bilo,» rekao smirujući je rukom na ramenu. «I naći neku odjeću s kojom ćemo se lakše uklopiti.»
Pogledala je na njihovu odjeću i ponovo se nasmješila.
«Baš izgledamo kao statisti iz... iz... znaš, onaj film sa... bože, sjećanje mi svo mutno. Cogan barbarin ili tako nešto.»
«Znaš da nikad nisam bio baš dobar u referencama iz pop kulture.»
«Ma nemoj.»
*
Našli su nešto odjeće u Angelovoj nekadašnjoj spavaćoj sobi. Ili bolje rečeno Angelusovoj sobi. Nešto prašine se nakupilo u kutovima, ali bilo je to daleko od zapuštene grobnice koju su očekivali nakon toliko vremena. Dugi, crni kaput kojeg je Angel prebacio je bio kao nov. Sjećao se da ga je kupio kad je došao u Sunnydale i nije izgledao nimalo trošno ili staro.
Buffy je obukla jednu od njegovih velikih košulja. Sve njegove hlače su joj bile prevelike, pa je svezala krajeve košulje preko stomaka i ostatak svoje neobične odjeće sakrila jednim od njegovih kaputa.
Oboje su na sebi ostavili oružje sakriveno pod odjećom.
Bilo je teže izaći na otvoreno nego što su očekivali. Oboje su imali ukorijenjene navike, razvijene iz golog nagona za preživljavanje. Nisi izlazio na otvoreno ako si želio živjeti. Skrivao si se, šuljao si se, nikad nisi najavljivao svoju prisutnost ako nisi morao.
Samo što ta pravila više nisu vrijedila.
«Izgleda baš kako se sjećam,» rekla je Buffy gledajući oko sebe. Grad se nije promjenio. Provela je mnogo vremena zamišljajući što se dogodilo kod kuće, pokušala je zamisliti kako će sve izgledati ako se uspiju vratiti.
Očekivala je bar neke promjene. Nakon toliko vremena...
«Buffy, pogledaj!» Angel joj je pustio ruku i pošao prema metalnoj kutiji koja je stajala na rubu pločnika. Trebao joj je dugi trenutak da se sjeti što je to. Kutija za novine. Još su postojale novine. A ako imaju novine...
Angel je na silu otvorio stakleni poklopac i izvukao novine, gledajući datum na naslovnoj stranici. Namrštio se.
«Angel? Što je? Koliko vremena...?»
Dodao joj je novine još uvijek se mršteći. Buffy ih je uzela i zurila u datum. I zurila. I zurila.
«Ovo... ovo nije moguće,» prošaptala je tako čvrsto stežući novine da su se počele parati na rubovima.
«Bili smo u drugoj dimenziji, Buffy,» rekao je Angel gledajući oko sebe. «Vrijeme ne mora ondje prolaziti istom brzinom kao i ovdje.»
«Ali... ali tri mjeseca?» Podigla je pogled prema njemu. «Nije nas bilo samo tri mjeseca? Sve ovo vrijeme... sve što smo proživjeli... i vratili smo se samo nekoliko tjedana nakon što smo otišli?»
Uzeo joj je novine iz ruku. «Zar ti nije drago?» upitao je. «To znači da su vjerojatno svi još ovdje. Svi su još ovdje.»
«Ali...,» počela je pa spustila pogled. «Znam. Trebalo bi mi biti drago. Ali zbog toga se čini da je sve što smo proživjeli... čini se tako... »
«Besmisleno?»
Buffy je ponovo podigla pogled i vidjela poznatu bol u Angelovim očima. Još je krivio sam sebe. Nakon sveg tog vremena još je krivio sebe što ih je oboje osudio na Pakao. Jednostavno je odbijao prihvatiti da ako je itko kriv, to je ona. Ona ga je probola mačem, ona ga je poslala u Pakao iako je bio potpuno nedužan u svemu što se dogodilo.
Već su se milijun puta svađali oko toga. Nije htjela sada opet početi.
«Samo... pomirila sam se da... ne znam. Nadala sam se da ću ih ponovo vidjeti, ali sam očekivala da će biti stari. Da su me možda zaboravili. Zamišljala... zamišljala sam da ću naći Willow dok se igra sa unucima ili tako nešto.»
Sjećala se imena svoje najbolje prijateljice. Ponekad nije bila sigurna sjeća li se dobro kada joj je sve bilo smućeno. Ponekad joj se činilo da je njen cijeli život na Zemlji samo san, maštarija koju je izmislila da pobjegne iz stvarnosti Pakla. Ali još uvijek se sjećala. Willow. Svoje majke. Gilesa. Čak i Xandera koji ju je izdao. Izdajstvo koje ju je peklo i nakon svih tih godina.
Da joj je bar rekao... da je znala da... odmahnula je glavom. Prošlo je mnogo vremena. Za nju.
Ali ne i za njih.
Angel ju je zagrlio priljubivši je uz sebe. Tako su se odmarali neko vrijeme, pokušavajući se priviknuti na činjenicu da je u tom svijetu prošlo tako malo vremena. Sve što su prošli se tu dogodilo u razmaku jednog otkucaja srca.
«Želiš li ih vidjeti?» upitao je Angel nakon duge minute tišine.
Buffy je kimnula polako se izvlačeći iz njegovog zagrljaja. Vrlo dugo su jedno drugom bili cijeli svijet. Sve ostalo je bilo neprijateljsko; mogli su vjerovati samo jedno drugom i njihovo preživljavanje je ovisilo o tome da to povjerenje bude potpuno i bezuvjetno. Gledajući u njegove oči, Buffy je znala da i jest tako. I to se nikad neće promjeniti.
«Tvoja majka?» Angel je dalje pitao.
«Ne!» odmah je odmahnula glavom. «Nisam... nisam spremna na to. Ona... zadnje što je učinila je da me je izbacila iz kuće. Bilo je... samo se sjećam njenog izraza kad je to rekla. Izgledala je tako ljutito. Ne mogu...»
«U redu. Onda Giles?»
Giles. Čovjek kojeg je Angelus mučio satima baš prije nego su otišli u Pakao. Znala je koliku grižnju savjesti osjeća zbog toga, koliko su ga mučila sjećanja na ozlijeđivanje čovjeka koji joj je bio poput oca. To se nije promjenilo nakon svih tih godina.
Mora da mu je bilo teško predložiti da odu do njega. Ali kao i obično, nije ni pomislio kako će to utjecati na njegov mir.
«Giles,» kimnula je. «Hajdemo do Gilesa.»
Ako je itko mogao naći smisao u svemu tome, to je bio Giles.
__________________________________________________________________________________________________
3. dio
Zaboravila je njegovu adresu. To nije bilo baš čudno s obzirom kad je zadnji put bila kod njega, ali svejedno ju je rastužilo. Morali su pogledati u imenik u javnoj govornici i pitati za smijer nekoliko građana koji su bili na ulicama u to doba noći. Nije bilo daleko.
Buffy se sjetila mnogo stvari kad je ugledala kuću u kojoj je stan njenog Čuvara. Kako joj je Giles stalno iznova radio čaj, nadajući se da će se naviknuti i odustati od svoje primitivne ljubavi za kavom. Sjećala se njegovog osmijeha kojeg nije vidjela dovoljno često i kako je uvijek čistio naočale. Sjećala se i njegovog izraza boli na dan kad je umrla Jenny.
Za njega je prošlo samo tri mjeseca.
Nije se sjećala koje su mu boje oči.
Vrata su bila ispred njih i Buffy je osjetila da joj naglo nestaje hrabrost. Kako će reagirati? Odavno ga nije vidjela i nije bila sigurna sjeća li se dovoljno o njemu da zna što treba reći, kako se ponašati. Je li mu je nedostajala? Je li bijesan što je odlučila otići u Pakao sa Angelom umjesto da ostane ovdje i ispunjava svoju dužnost? Je li razočaran?
Gledajući u ta vrata, Buffy je preplavilo sjećanje. Druga vrata, nimalo slična ovima, ali osjećaj je bio vrlo sličan. Kao i tada nije znala hoće li biti bolje ili gore ako uđe kroz ta vrata.
*
1. dan
Buffy nije bila sigurna kad je izgubila svijest, ali prvi osjećaj koji se probio kroz tamu je bio osjećaj hladne ruke u njenoj. Ruka koju je držala kao da joj život ovisi o tome. U trenu se sjetila svega i otvorila oči.
Iznad nje nije bilo neba. Samo mračna pećina čiji strop se činio udaljen stotine kilometara. Zrak je bio prožet nekakvim crvenkastim svjetlom i smrdio je. Smrdio kao da tu umrlo mnogo stvorenja. Nekoliko puta.
Daljnje razgledavanje okoliša je postalo nevažno kad je Angel zastenjao uz nju.
«Angel!» viknula je i brzo se okrenula da ga pogleda.
Ležao je na leđima, zatvorenih očiju grčeći se . Mač je još uvijek bio zaboden u njega. Ona je to učinila. Ona ga je probola. Naravno, da spasi svijet. Trenutačno je to nije nimalo tješilo.
«Angele, čuješ li me?» Nagnula se bliže, prelazeći mu usnama preko lica kad mu je sa čela zagladila znojem slijepljenu kosu. Rana od mača je krvarila. Oštrica je napravila još štete kad se ponovo zgrčio.
«Angele, molim te!» Pokušavala ga je držati nepomičnim dok je pregledavala ranu. Bio je proboden pravo kroz tijelo i mač mu je virio iz leđa. Bože, što mu je učinila? Kako mu je to mogla učiniti?
Na silu se smirujući odlučila je što dalje. Mač mora van. Znala je da Angel brzo zacijeljuje, samo mora osigurati da ne izgubi previše krvi prije nego se rane mogu zatvoriti. Brzo je razderala njegovu košulju u priručne zavoje.
Sada teži dio.
«Angele, izvadit ću mač, u redu?» rekla je, nadajući se da je čuje. «Znam da će boljeti, ali moram ga izvaditi.»
Nije dao znak da ju je čuo. Lice mu je bilo iskrivljeno od boli. Skupivši odlučnost uspravila se na noge i brzim pokretom iščupala mač iz njega.
Angel je kriknuo, zvuk sablasno odjekujući o udaljene zidove. Krv je naglo potekla iz rane brzo stvarajući lokvu ispod njega. Buffy je odložila mač ustranu (Ubojica u njoj podsjećajući je da će ga vjerojatno trebati s obzirom gdje su), brzo je Angela okrenula na bok i zavojima svom snagom pritisla dvije rane.
«Ovdje sam, Angele!» Šapnula je držeći ga nepomičnim snagom i vlastitom težinom. «Ovdje sam!»
Nije znala koliko vremena je prošlo kad se konačno smirio, a krvarenje se usporilo i prestalo. Bio je prekriven hladnim znojem, nije se pretvarao da diše i izgledao je kao smrt na dopustu, ali činilo se da je najgore prošlo. Zamotavši mu rane najbolje što je mogla sa onim što je imala, Buffy je zatvorila oči ne želeći misliti ni o čemu.
«B-Buffy?» Angelov glas je bio slab, ali trgla se na iznenadan zvuk. Kad je podigla pogled, vidjela je da je gleda svojim tamnosmeđim očima još uvijek punim bola i zbunjenosti. «Ja... što se dogodilo? Ne sjećam se... gdje... ?»
«U redu je, Angele,» rekla je omotavši ruke oko njegovog okrvavljenog tijela. «U redu je. Ovdje sam. Bit ćemo dobro.»
Na trenutak se nije odupirao njenom zagrljaju, a onda je osjetila kako se ukočio. Brzi udah nepotrebnog zraka je bio popraćen zvukom gušenja.
«Oh Bože! Što... što sam učinio...»
«Nisi ti učinio, Angele!» podsjetila ga je drhtavim glasom. «To nisi bio ti! Nikad nisi bio ti!»
Čvrsto ga je zagrlila kad su mu licem počele teći suze dok se tresao od nečujnih jecaja. Sjetio se. Sjetio se svega što je Angelus učinio zadnjih nekoliko mjeseci, svake okrutnosti, svakog mučenja, svakog ubojstva. Nije mogla ni zamisliti koliko mu je teško.
Samo je mogla biti uz njega. Koliko god dugo je trebao.
«Žao mi je.» Šaptao je bez prestanka. «Žao mi je.»
Činilo se da su prošli sati ili čak dani, ali Buffy nije marila. Bila je sa svojim Angelom, to je jedino bilo važno. Znala je da gdje god su završili, to nije bilo dobro mjesto. Vjerojatno će tu uskoro umrijeti ili gore, ali odbacila je to negativno razmišljanje čim se pojavilo.
Sve to nije bilo važno. Ne u tom trenutku.
Napokon, nakon dosta vremena koje nisu imali sa čim mjeriti, Angel se odvojio do nje i pogledao je u oči. Njegova rana je gotovo zacijelila, ostao je samo crveni ožiljak. Kao i njena ogrebotina na ruci koja je gotovo sasvim nestala.
Vanjske ozlijede su zacijelile. Nije bila tako sigurna za ostale.
«Zašto si to učinila?» upitao je Angel. Buffy se na trenutak sledila od straha. Hoće li je okrivljavati? Hoće li je mrziti jer... ?
«Zašto si sa mnom otišla u portal?»
Pogledala je u njegove tamne oči i čak u toj situaciji je u njima vidjela samo ljubav i strah za njenu sigurnost.
«Zato jer te volim,» rekla je ponovo ga uhvativši za ruku, treptanjem potiskujući vlažnost u očima. «Svijet me možda prisilio da... ali nikad te ne bi pustila samog. Gdje god da smo sada, što god moramo proći, učinit ćemo to zajedno.»
Vidjela je da se želi usprotiviti, reći da nije vrijedan toga, pogotovo nakon onoga što se dogodilo prošlih nekoliko mjeseci. Ušutkala ga je poljupcem.
«Uspjet ćemo!»
Angel je shvatio da je prekasno za raspravu. Buffy je ponovo ustala i uhvatio je njenu ponuđenu ruku, dopuštajući da ga povuče na noge. Trgao se, rana još nije sasvim zacijelila, ali zaboravio je na bol kad je vidio kako je sa krivnjom spustila pogled.
Izgleda da će se oboje morati suočiti sa dosta krivnje.
«Uspjet ćemo!» samo je rekao uzvrativši joj stisak ruke.
Kad je vidio jedva primjetan smješak na njenim usnama, Angel je prvi put odvojio pogled od nje da vidi gdje su. Znao je gdje je Acathlin portal trebao voditi. Prije samo nekoliko sati je htio cijeli svijet poslati ovdje. Ali možda su knjige i proročanstva bili u krivu. Možda su negdje drugdje, a ne u ...
Otprilike kilometar ispred njih su završavali divovski zidovi pećine. Tu su bila vrata visoka bar stotinu metara, vjerojatno i više. Izgledala su staro, nepojmljivo staro. Nešto je bilo napisano na njima, svako slovo više od Angela.
«Lasciate ogne speranza, vol ch’intrate!» Angel je pročitao.
«Što... što to znači?» upitala ga je Buffy čvršće mu stežući ruku.
Angel je nastavio netremice gledati u vrata koja su se počela polako otvarati ispred njih.
«Tko uđe nek kani se svake nade!»
*
Duboko udahnuvši, Buffy je pokucala na Gilesova vrata.
**
dod. prev. – natpis bi na moderan, ne-srednjovjekovni način zvučao otprilike – 'Zaboravite na svaku nadu, vi koji ulazite!' Ovo 'nek kani se' je starinski i zvuči otmjeno, ali nekog tko ne zna izraz, može zbuniti:)
|
