Mačka i miš
Kratki, mračni fanfic. Moglo bi se reći kratki horror fanfic, ali pošto sve ove priče na neki način spadaju u horror nekako bi mi zvučalo glupo. Buffy i Angel su mi apsolutno najdraži junaci, ali zato mi je Angelus najbolji negativac. Većina obožavatelja "Buffy " i "Angel"-a se slažu sa mnom, a i očito da je to bila namjera Jossa kad je u serijama dobio nadimak "Pošast Europe" i opise kao što su "bez trunke ljudskosti" (Sudac), "takav gad da su ga se i drugi vampiri bojali" (Doyle) i "mitski opak" (Wesley).
A što ga čini tako opakim negativcem? Nadugo ću o tomu poslati neki drugi post, ali ukratko umjesto da samo ubija kao ostali vampiri, Angelus se voli poigravati sa svojim žrtvama. Tomu dodajte lukavost, vještinu manipuliranja i aroganciju i dobijete tipa prema kojem je Hannibal Lecter janješce. Iako je stvarno opasan u serijama, samo u fanfictionu Angelus može pokazati pun potecijal sadizma i zlobe jer pisce fanfica nitko ne ograničava cenzurom, niti potrebom da na životu ostave glavne likove. Tako u fanficu od Angelusa nitko nije siguran. Ovaj fanfic koji sam prevela je prilično blag prema većini priča sa Angelusom, a opet je zanimljivo napisan i autorica stvarno odlično opisuje atmosferu i zato sam ga odabrala. Ipak ako ne volite priče gdje samo negativac dobiva happy end, radije preskočite ovu priču. Poglavlje 'Feniksa' stiže za koji dan.
Mačka i miš
(Cat and Mouse)
by Cas
Saržaj: London, 1860. i mala mračna, izopačena priča sa Angelusom, nema spoilera
Upozorenje: krvavo
Poricanje vlasništva: Lik Angel/Angelus posjeduju Joss Whedon, Mutant Enemy Inc itd. Lik Sam mnogo duguje Jo iz Bleak Housea.
-----
London, Studeni 1860.
Sa zapada je zapuhao hladan vjetar s prijetnjom ranog snijega. Puhao je preko urednih ulica i trgova zapadnog dijela grada. Šibao svojim dahom dadilje koje su požurivala djecu da odu iz parkova u svoje tople domove. Zadnji listovi su bivali otrgnuti sa stabala i pretvarali se u trule mrlje po cesti. Ostale su ogoljene grane da beznadno posežu prema sivom nebu, njišući se pod naletima ledenog vjetra. Ulice su postajale sve prljavije, užurbanije i bučnije unatoč hladnoći. Oznake trgovina su se ljuljale na vjetru, a cviljenje njihovih spojeva su zaglušili uzvici uličnih trgovaca i torbara, škripa kotača kočija i kloparanje konjskih kopita na kaldrmi skliskoj od blata i druge prljavštine. Zbog toga je bila nesigurna za pješake koji su htjeli preći cestu. Tu je poduzetni siromah mogao zaraditi za kruh uz uzvike, ”Pomest ću prelaz za vas, gospodine!” i ponekad za svoj posao dobiti četvrt penija ili ako je sretan pola penija. Po zimi su najviše radili, ali i najmanje zarađivali.
Skupljen u nekorištenoj veži nečije kuće, kraj prijelaza blizu konačišta Greys, odrpan, ušljiv dječak se naslonio na svoju metlu i zadrhtao. Osim uobičajenog dima i drugih gradskih mirisa, namirisao je snijeg u vjetru i bojao se. Znao je kako snijeg može biti opasan, kako se lako može pretvoriti u zavaravajuću toplinu koja vodi u bijelu smrt. Svake zime su deseci siromaha i prosjaka umirali od hladnoće u snijegu i ledu.
Njegove nemirne oči su primjetile moguću priliku za zaradu i požurio je pred bogatog poslovnog čovjeka koji je prelazio cestu. Dječak je bio zakržljao i mogao je imati od osam do četrnaest godina, pregladnio kao što su bili većina njegove vrste. U očajničkoj žurbi da zaradi još jedan novčić nije se izmakao i prolazeća kočija ga je do kože smočila prljavom vodom. Sve to je bilo za ništa jer je muškarac odbio mahnuvši rukom uz riječi “Bježi od mene, kradljiva ništarijo,” što je bilo grubo jer dječak nije krao, skoro nikad.
Bilo je već kasno i imao je izbor da plati konačište ili da jede. Postojala je i treća opcija, ali prošli su sati kad su unajmljivali za rad na pruzi, a osim toga tamo je išao samo kad je bio istinski očajan. Danas će podnijeti bolnu prazninu želuca, ali mora se skloniti od nadolazećeg snjega. I uvijek postoji mogućnost da će naći nešto za jesti na putu u donji dio grada gdje je spavao. Ali taj dan nije našao ništa i došao je prekasno da se izbori za mjesto uz peć u kuhinji u kući u kojoj su iznajmljavali sobe. Tako je završio stisnut u sobi sa još dvadeset ljudi, povremeno se laktom braneći od kradljivih dodira. Ako je ikad imao majku koja se brinula za njega, nije je se sjećao, ali netko ga je očito nazvao njegovim imenom – Sam. A što se tiče njegovih prijatelja, kako možeš biti prijatelj s ljudima protiv kojih se moraš boriti da ti ne uzmu hranu ili ono malo novca kojeg imaš?
Temperatura se malo digla tijekom noći i umjesto očekivanog snijega, pala je kiša. Svugdje se pojavilo blato. Kad je Sam sljedeće jutro došao na svoj prijelaz imao je što za raditi, ali kao i dan prije sa malo zarade. Radio je cijeli dan, nesigurna hoda, omotan u staru vreću koja ga je više-manje branila od kiše.
I onda u kasno popodne kad su se svijetla u trgovinama počela paliti prije sutona, kiša je prestala. Fenjeraš je došao u ulicu paleći plinske fenjere koji su bacali blag sjaj u sve dubljoj tami.
Na tu scenu je ušetao visoki, bogato odjeven muškarac sa štapom od španjolske trske, kožnim rukavicama na rukama i ulaštenim, crnim čizmama. – Stvarno upadljivo otmjen tip – pomislio je Sam kad ga je vidio kako hoda pločnikom preko puta. Kad je krenuo preko ceste, Sam je potrčao ispred njega i pomeo konjski izmet sa puta njegovih čizama. Kad je s nadom pogledao prema gospodinu, vidio je da mu se zabavljanje sjaji u očima.
“Dobro učinjeno, dečko!” rekao je gospodin kad je došao do pločnika. Sam je čvrsto stisnuo novčić koji mu je čovjek nemarno dobacio i vratio se u vežu. Raširio je oči kad je pogledao u dlan. Četvrt funte! Pun neodlučnosti je zurio za figurom koja je odlazila, polako se stapajući sa sumrakom. Nije mu mogao namjerno dati četvrt. Nitko mu nikad nije dao toliko za čišćenje prijelaza. Je li pogriješio? Prije nego se čovjek predomisli i vrati se po svoj novac, Sam je otrčao do pekare na uglu. Kako je bilo kasno, prodavali su što je ostalo u pola cijene. Kupio je pitu, još mlaku i progutao je čim ju je dobio u ruke, tako je bio gladan. Onda je kupio još jednu jer je bila tako dobra i ustajali kruh za ujutro. Ostalo mu je dovoljno da se zagrije jednim pivom i još je imao za smještaj nekoliko noći.
Tri dana kasnije više nije imao novaca. U suton je opet bio stisnut u dovratku uz prijelaz, ali nekoliko sati nije bio ništa manje prometa pješaka i kočija. Onda se polako prorijedio promet kao i njegove nade da će zaraditi dovoljno za konačište. Ipak još je bilo dovoljno ljudi pa se čekanje još moglo isplatiti. Trebao je još samo pola penija. Zvono iz zvonika Sv. Gilesa mu je najavilo da će kuća sa sobama biti otvorena još samo sat vremena, ali znao je da će teško uspjeti stići u donji dio grada za sat. Počeo je razmišljati gdje bi mogao otići, što napraviti, samo da se skloni od hladnoće.
Začuo se težak korak, odzvanjajući po pločniku. Sam je podigao pogled i ugledao obris nekoga kako hoda prema njemu, pojavljujući se i nestajući kako je ulazio i izlazio iz krugova svijetla koje su stvarali fenjeri. Obris je malo teturao i dječak je shvatio da je čovjek vjerojatno pijan. Onda oprezniji pristup. Ustao je obrisavši nos o rukav i iskoračio iz zaštite dovratka u hladnu noć.
“Pomest ću prolaz za vas, gospodine,” viknuo je.
Muškarac je zastao i spustio pogled na njega. Možda je otmjeno obučen, ali Sam je znao da nije neka visoka roda. Kad ga je prošli put čuo, govorio je sa naglaskom kao Irski mornari koji su se gužvali u natrpanoj kući gdje je noćio.
Muškarac je digao obrvu kad je dječak progovorio. “Pa, što imamo ovdje, mali obrok? I to sam, samcat,” promrmljao je sam sebi.
Samu je to zvučalo čudno, ali samo je ponovio “Pomest prolaz za vas, gospodine?” pokušavajući ne cvokotati zubima, pitajući sjeća li se koliko novca mu je dao prošli put.
Muškarac se nasmijao s vrlo neugodnim prizvukom i počeo teturati prema Samu. Imao je čudan, požudan izraz lica i Sam je uzmakao s naglom tjeskobom u želucu.
Ponovo se nasmješio i nosnice su mu se raširile kao da njuši zrak, ali mora da bio pijaniji nego što je mislio jer se spotaknuo i psujući se srušio u lokvu poprskavši lice prljavom vodom. Trenutak je ležao na trbuhu pa se iskreno nasmijao. “Pa sada nema baš svrhe da očistiš prolaz da mi čizme ostanu suhe, a?”
Sam mu je uzvratio osmjeh koji je naglo nestao kad je shvatio da nema više šanse da zaradi.
Ali čovjek nije završio. “Nemoj samo stajati tu, dečko!” rekao je. “Pomozi mi da ustanem.”
Sam se približio nesiguran zbog naglog mjenjanja raspoloženja i uhvatio muškarca za ruku. Bila je vlažna i hladna. Mora da je mu bilo hladno koliko i njemu iako to nije pokazivao.
Služeći se Samom kao potpornjem, čovjek se digao na noge. Njegova druga ruka se oslonila na njegovo koščato rame i Sam osjetio kako ga steže prstima kao da opipava koliko ima mesa na sebi. Kad se sasvim uspravio spustio je pogled na njega. “Nije ni vrijedno uzimanja," promrmljao je sebi.
Sam je uzdahnuo od olakšanja jer se pripremao za što god je čovjek želio od njega samo da se skloni sa hladnoće. Muškarac je primjetio njegovo ponašanje i nasmijao se kao da mu je pročitao misli. “Onda, kako se zoveš, dečko?”
“Sam, gospodine,” dječak je odgovorio zbunjen na bliskost. Obično ga nitko nije pitao za ime.
Muškarac mu se još jednom nasmiješio. “Pa, Sam, evo pola penija za tebe.” Dobacio mu je novčić i oteturao u tamu.
Te noći je konačno došao snijeg, guste pahulje koje su padale iz olovno sivog neba. Bijele u zraku, na tlu su se za samo nekoliko minuta pretvorile u tamnu, vlažnu bljuzgavicu.
_________________________________________________________________________________
Bilo je prevlažno i nedovoljno hladno da bi se snijeg zadržao tako da se već sav otopio kad je Sam sljedeću večer ugledao već poznatu figuru kako hoda niz ulicu. Brzo je otišao do prijelaza, očistio ga metlom i s očekivanjem stao na pločnik.
Ali umjesto da mu dobaci novčić, čovjek ga je zgrabio za zapešće, odvukao ga niz ulicu i bacio ga u malu, neosvetljenu uličicu. Isprva previše iznenađen da bi se protivio, Sam se digao na noge žaleći se, “Što sam učin’o?”
Muškarac se tada nasmiješio, užasnim, grabežljivim osmjehom i nešto mu se dogodilo sa licem. Sam je uzmaknuo udarivši leđima u cigleni zid. Bez treptaja je zurio u sjajne, žute oči koje su maloprije bile smeđe. Sledio se od straha.
“Daj mi svoju ruku,” stvor je zarežao. Sam je zacvilio, ali nije se pomakao.
“Daj mi svoju ruku,” ponovio je. Drhteći cijelim tijelom, Sam je podigao ruku i stvor ju je uzeo. Podigao je odrpani rukav iznad lakta i pregledao mu ruku. Unatoč svom užasu, Sam je primjetio da se stvoru ne sviđa njegova prljava koža. Prešao je jednim, hladnim prstom niz njegovu ruku od čega su mu se naježile dlačice na vratu.
Tada je stvor iznenada nagnuo glavu i Sam je osjetio oštru bol iznad zapešća kad je zabio oštre zube u njegovo meso. Prije nego je mogao vrisnuti, stvor mu je drugom rukom poklopio usta zagušivši svaki zvuk. I onda je kroz bol počeo osjećati divnu, toplu omamljenost. Koljena su mu zaklecala i svijet se počeo tamniti po rubovima.
Onda je naglo bilo gotovo, stvor je pustio njegovu ruku i omamljenost se opet pretvorila u bol. Suze su mu potekle niz obraze, ostavljajući dva traga na prljavoj koži. Stvor ih je sa gađenjem otresao sa svoje ruke kad ju je maknuo sa Samovih usta i promjenio se, opet dobijajući izgled naočitog gospodina kako je inače izgledao.
Sagnuo se tako da je Sama gledao u oči. “Znaš, Sam” rekao je usputnim tonom, povlačeći rukav Samove jakne preko krvavih rana na njegovoj ruci “Ne smiješ razmišljati o bijegu ili odlasku preko mora. Samo bih došao za tobom i uhvatio te, vjeruj mi. I onda bih te morao ubiti.”
Sam mu je vjerovao, ali je i shvatio sugestiju da će ako ne bježi, možda poživjeti. Mora da mu se nada pokazala u očima jer se muškarac nasmijao i nastavio, “Zar ne misliš da sam to htio, da sada ne bi bio mrtav? Eto sada, evo ti četvrt, uzmi si veliki, sočni odrezak, dobro se najedi.” I nasmješio se sasvim prijateljski kao da se noćna mora nije dogodila.
Kad je otišao, Sam je spuznuo na zemlju stežući ruku na koščata prsa i rasplakao se od straha, beznađa i očaja. Kad je nakon neodređenog vremena čuo crkveni sat da zvoni pola, progutao je jecaje i obrisavši rukavom mokro lice, polako se uspravio na noge.
Sljedeću večer ga nije bilo. Kako se sumrak približavao, Sam je prestrašeno gledao gore-dolje po cesti. O, razmišljao je on o bijegu ili transportu u novi svijet, ali nije bio siguran da netko tko se može pretvoriti u onog stvora nije sposoban, kako je i sam rekao, naći ga svugdje, vjerojatno sve da samih vrata pakla, ako želi. I onda baš kad se ulica ispraznila, kad se Sam počeo opuštati, začuo je teške, odlučne korake i prije nego je ugledao muškarca. Strah mu je stegnuo srce i skupio se u dovratku pokušavajući se stopiti sa drvetom.
Muškarac je došao do prolaza, čekajući. Onda je otišao do mjesta gdje je sjedio Sam i gledao ga raširenim očima.
Veselo ga je pogledao. “Znaš Sam, nije baš slično tebi da izbjegavaš svoje mušterije.”
“N... ne, gospodine,” odgovorio je Sam kroz cvokotave zube.
“Što, zar ću te morati moliti da očistiš prolaz za mene?” upitao je. Izraz mu je i dalje bio vedar, ali u tonu se pojavila oštrina.
Sam je zadrhtao. “Ne, gospodine,” ponovio je i ustao. Pomeo je prolaz za njega što je brže mogao, gledajući u tlo.
Kad je muškarac došao do njega, rekao mu je. “Ne znam što ti je Sam, stvarno ne znam.” Zbunjeno je odmahnuo glavom. “Skoro kao da se bojiš nečega.” Bacio mu je pola penija i otišao.
Sam je stajao i zurio za njim. Nije znao što da misli. Podigao je rukav da provjeri jesu li rane od ugriza još tu, da ne gubi razum.
Sljedeću noć ga nije vidio ni noć poslije nje, ali noćna mora se vratila treće noći. Pojeo je jednu mlaku pitu i počeo je jesti drugu idući prema prenoćištu. Bilo je hladno i mrazno i ulice su bile gotovo sasvim prazne. Skrenuo je u ulicu gdje je bilo prenoćište kad ga je netko potapšao po ramenu. Sam nikoga nije čuo i uplašeno je poskočio okrenuvši se.
“Pa zdravo, Same, kamo si krenuo?” rekao je dotjerani muškarac, zgrabivši ga za zapešće.
I tako je išlo. Sam ga je ponekad čuo da dolazi, drugi put bi se samo pojavio. Ponekad je bio grabežljivo čudovište, drugi put samo prolaznik koji mu je znao ime. Sam nikad nije znao što će biti. Ispočetka ga je ispunjavao užas svaki put kad bi ga ugledao, ali kako su dani i tjedni prolazili, otkrio je kako se možeš naučiti na sve, ma koliko grozno bilo. I onda tjedan dana prije Božića, nije vidio muškarca pet dana i otkrio je da postoje i gore stvari od navike na grozne stvari. Otkrio je da mu je potrebno što mu muškarac radi. Trebao je tu snažnu, bezumnu omamljenost sa glađu za koju nije znao da ima u sebi.
Pivo nije pomagalo. Pokušao se napiti do nesvjestice, ali samo se gore osjećao. Ni hrana nije pomagala. Jeo više i bolje nego ikad u životu. Novac koji mu je davao muškarac se pobrinuo za to. Nije primjetio tamne podočnjake koji su mu se pojavili ispod očiju ni kako unatoč hrani stalno gubi i ono malo kilograma koje je imao.
Kako se Božić približavao, obično je bila osigurana bolja zarada od ljudi kojima se budila savjest tih nekoliko dana u godini. Ali ove godine nije bilo važno. Samo je bilo važno da ponovo vidi njega.
I onda se pojavio na Badnjak, ravnomjernim korakom hodajući niz ulicu sa bezbrižnim izrazom lica. Pogledom je pokazao na prijelaz i Sam istrčao na cestu metući prljavštinu sa puta tih sjajnih, crnih čizama. Kad je došao na drugu stranu ceste, čekao je ispruživši ruku. Muškarac ga je gledao, zabavljanje mu je plesalo u tamno smeđim očima kad je ispustio pola penija u dječakovu ruku. Dječak se nije pomakao i muškarac je digao obrvu.
Sam ga je nastavio gledati. “Molim,” prošaptao je.
Pobjednički, zadovoljni osmjeh se razvukao na licu muškarca dok je naizgled razmišljao o molbi. Onda je jednostavno rekao, “Ne.” I otišao.
Sam je zurio za njim nekoliko trenutaka, a onda je potrčao, umornim, teturavim trkom. Sustigao ga je i uhvatio ga za njegov veliki kaput. “Molim…” preklinjao je.
Muškarac se naglo okrenuo “Miči te prljave šape sa mene!” rekao je udarivši ga u lice. Jačina udarca je srušila Sama i ostao je ležati na leđima, treptanjem tjerajući suze i osjećajući metalni okus krvi koja mu je potekla iz nosa. Oči muškarca su se zažutile na trenutak, ali su se odmah vratile u tvrdu i hladnu smeđu. “Odlazi,” rekao je i gurnuo Sama čizmom. Kad se dječak nije pomakao, udario ga je jače dok nije počeo uzmicati od njega odgurujući se nogama i rukama o tlo. Muškarac je odmahnuo glavom kao da je ozlojeđen i ostavio Sama da sjedi na hladnom pločniku dok su male pahuljice počele padati iz crnog neba.
Sa jecajem čistog beznađa, Sam je uzeo svoju metlu i posrčući se uspravio na noge. Pogledao je pola penija koji je ostao u njegovoj šaci. Sad je imao dovoljno da plati prenoćište. Ali umjesto da požuri u kuću ispustio je novčić i oteturao preko ulice natrag do svog dovratka. Sjeo je i stisnuo se u klupko, obgrlivši koljena uz prsa dok su mu suze tekle niz lice, a pahulje postajale sve veće.
_________________________________________________________________________________
Satima kasnije snijeg je i dalje padao kad je Angelus ponovo došao do Samovog prijelaza. Tek je prošlo devet, ali gusti snijeg je većinu ljudi potjerao kući. Nije se iznenadio kad je primjetio poznati oblik uz dovratak blizu prijelaza. Namješio se - dječak ga je čekao. Tada je suzio oči kad je vidio kako je snijeg pao preko njega, kako ga je gotovo već sasvim pokrio. Prišao je bliže i namrštio se sa nezadovoljstvom kad je shvatio da je dečko mrtav. Sav taj trud uzalud. Dječak bi bio posebno ukusan večeras. Sav taj očaj oslađujući krv više nego inače. Onda je zastao. Dečko mora da je znao za opasnost snijega. Možda je htio da se to dogodi. Moguće je. Sagnuo se i dodirnuo mu obraz. Hladno. Sva toplina, sav slador davno nestao. Nema smisla sada piti.
Uspravio se, ulično svijetlo iza njega čineći iluziju aureole oko njega, i izvukao cigaru iz džepa. Kresnuo je šibicu o potplat čizme i zapalio cigaru. Uživao je u okusu duhana nekoliko trenutaka pa rekao ironično. “Sretan Božić, Sam.” Okrenuo se i krenuo natrag prema pubovima i bordelima gdje ga je čekao svježi plijen.
Kraj
|
