** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Krešimir Mišak – Neki drugi novac


Mark Twain je rekao da postoji samo jedan soj ljudi koji o novcu razmišlja više od bogatih – a to su siromašni. Doista, svima nam je novac zarobio umove i tu je možda ključ svih problema. U svijesti, kao i obično. Tamo se nalazi ključ za slobodu, tamo se nalazi ropstvo.

Postoji li, generalno govoreći, ijedna stvar o kojoj se razmišlja više nego o novcu? Ne znači da smo nužno uvijek svjesni da razmišljamo o novcu, ali velik dio naših akcija na vidljiv je ili nevidljiv način pokretan novcem. Moram u dućan nešto kupiti. Imam li NOVCA? Sutra idem na posao. Ne da mi se, ali trebam NOVAC. Zanimljiv novi cd. Koliko NOVCA košta? Tako mi se sviđaju ove hlače. Koliko stoje NOVCA? Volio bih ići na skijanje, ali košta previše NOVCA. Nude mi neki posao. Mogao bih i bez njega, ali treba mi NOVAC. Hm, ali koliko da za njega tražim NOVCA? Kupujem auto. Mora biti novi, pa mjesečno mogu pet godina plaćati trećinu NOVCA od plaće, nije to kraj svijeta. Gdje god se pokreneš, samo trošiš NOVAC, pri tom brinući, a onda se još više pokrećeš jer opet moraš zaraditi NOVAC, jer se ne može bez NOVCA. Promatrao sam jednom svoje misli sa strane, da vidim u svakodnevnim situacijama u životu koliko se često u mislima pojavio novac. Zastrašujuće puno. A činilo mi se da u životu uopće ne razmišljam o novcu. Koja zabluda. Slobodno me posjetite, ima još mjesta u mojoj ćeliji.

Prema starom Twainu – čim ga manje imaš tim više o njemu razmišljaš. Dakle, ako želimo nečiji um zarobiti, samo osobi treba oduzeti novac, to je sve. Vjerujem da je i to jedan od razloga stvaranja kriza. Jer bez novca se ne može, zar ne?

Imao sam duga razdoblja života kad me mučila kronična besparica, kad je mjesec je bio predug za nekih dvadesetak dana. Pa sam se snalazio pomoću raznih sitnih ‘gažica’ po raznim novinama – tristo kuna ovdje, petsto ondje i tako bi se dokoturao do idućeg mjeseca, pa sve opet ispočetka. Točno se sjećam kako bih u takvoj naizgled beznadnoj situaciji cijelo vrijeme razmišljao o novcu. Od tog razmišljanja mi, naravno, nije bilo bolje, ali mi je zato bilo gore, jer se javljao osjećaj nemoći, pa frustracije, pa straha, pa ljutnje…No, čim bih zaradio par stotica i znao da sam miran dva- tri dana odmah bih bio sretan i opušten. Moj um je tada bio slobodan od novca.

Sto mu gromova, jelenskih mu rogova, tu nešto smrdi, pa kaj to može biti – da je jedini način da se osjećaš slobodan od nekog ropstva baš taj da tvoj osjećaj slobode u potpunosti zavisi od pokoravanja onome što te zarobilo?

Ni dan danas nisam puno pametniji, jednako sam zatočen kao i tada, samo još jedan ovisnik o novcu. Baš kao i svi, ili bar većina ljudi koje znam. Nisu to pohlepni ljudi, nemojte me krivo shvatiti. Jednostavno, svima treba novac da bi stanovali, jeli, kretali se, obrazovali i slično, tako da ga samo cijelo vrijeme proslijeđujemo.

Nije li svaka ovisnost – bolest? Pa kad se već na klinikama liječe svakojake ovisnosti, zašto nas sve ne pošalju na liječenje od ovisnosti o novcu. Kad bi se vidjelo koliko milijuna ljudi ima dijagnozu, možda bi konačno postalo jasno koliko je sustav bolestan – jer kako može biti zdrav ako su svi njegovi sastavni dijelovi bolesni?

U zadnje vrijeme, ne znam jeste li primijetili, pitanje prirode novca sve češće iskače. Ono o čemu do prije dvije-tri godine godine nitko nije razmišljao – barem ja nisam – jest: kako zapravo funkcionira financijski sustav. Sve je počelo s informacijama o tome kako američke Federalne rezerve nisu federalne nego trust privatnih banaka. Potom je postalo jasno kako su diljem Europe dugovi banaka prebačeni na ljude. Pa je postalo jasno kako se novac stvara kao dug – umjesto da ga središnje banke otisnu i upumpaju u sustav kao neku vrst dara, one ga posuđuju od većih banaka.

Za koji dan, kad opet budem kod interneta, proširit ću ovaj post nekim zanimljivim detaljima nekih internetskih autora vezanim uz alternativna razmišljanja o novcu od onih koja se plasiraju kod novine. Kad spazite da se produžio, znači da se zbio taj trenutak.

U međuvremenu, podsjetit ću nas na jednu vrlo intrigantnu temu o kojoj je već bilo riječi, ali dosta je vremena prošlo, a neke stvari vrijedne su podsjećanja, pogotovo onda kad postaju sve aktualnije.

Sam po sebi, novac uopće nije loš izum. Dapače, odličan je. Praktičan, prije svega. Ako imaš kravu, a trebaš grede za krov, ne trebaš naći čovjeka koji ima grede za krov, a treba kravu i voljan je mijenjati se. Novac je posrednik koji nas spašava od nespretne trampe.

Ali negdje je krenulo po zlu. Čini mi se da naslućujem gdje i kad, kao što dosta dobro dokumentira Joseph P. Farrel u svojoj knjizi naslova Babylon’s Banksters. Svaka priča nas vraća u doba dok su ljudi jedni drugima plaćali plemenitim ili manje plemenitim metalima. Kovine su bile nespretne za nositi, a postojali su zlatari ili netko sličan tko je imao dobro osigurane trezore. Pa se netko sjetio da kod nekog zlatara pohrani svoju kovinu, a da mu se izda potvrda da je njegova kovina na tom mjestu, potpuno sigurna. Naravno, slijedeći korak je bio da su ljudi međusobno jedni drugima počeli plaćati tim potvrdama. Kovine su mijenjale vlasnike, ali nisu mijenjale mjesto. Uvijek su bile u istom trezoru.

Vlasnici tih trezora s vremenom su uočili zanimljivu pojavu. Kad su ljudi dolazili po svoje kovine, nikad nisu uzimali sve, već samo manji ili veći djelić – onoliko koliko im je trebalo. Vlasnicima trezora pala je na pamet genijalna ideja. Kad već kovine stoje kod njih, zašto da dodatno ne zarade? Pa su počeli na određeno razdoblje posuđivati djeliće tuđih kovina ili potvrde na kovine, uz kamatu. Stvarali su profit na temelju tuđih kovina koje su pohranili, a jedina opasnost krila se u mogućnosti da svi koji su kod njih pohranili svoju vrijednost dođu istovremeno po svoje kovine. No, to se nije događalo. Ali se zato događala trgovina pomoću potvrda za kovine, a tih je potvrda u opticaju odjednom bilo znatno više nego kovina koje su im bile pokriće.

Suvremeni bankarski sustav, koliko god bio znatno složeniji, u biti je isti takav. Banke, grubo rečeno, smiju posuditi do deset puta više novca nego što ga zapravo imaju. Svi znamo da će svaka banka može propasti ako svi njezini štediše dođu po svoju lovu. Koje nema – jer banka zarađuje neumjerene profite posuđujući tuđu lovu. Uostalom, svatko tko se ikada bacio, primjerice, u kupnju stana, uvidom u otplatnu listu može vidjeti da je kamata koju će u dvadeset godina platiti banci tek nešto manja od vrijednosti stana. Dakle, jedan stan njemu, jedan banci.

Uopće ne vidim razlog zašto se ne bi koristi neki bolji model ili druga formula za izračun kamata. Ili zašto država ne bi mogla davati ljudima kredite za stanove, bez kamate? Ili s nekom malom kamatom, možda tek pola posto ili jedan posto? Tako se novac ljudi ne bi transformirao u profit banke, nego bi se vraćao u državni proračun, stanovi bi bili svima dostupni, a da pri tom koštaju jednako kao i sada (zamislite da možete kupiti stan, a da, umjesto četiri ili pet tisuća kuna, mjesečna rata ne prelazi dvije tisuće kuna), građevinari i cijeli lanac njihov partnera bi dobro zarađivao, ljudima bi ostajalo više novca kojim bi, trošeći ga, opet doprinosili državnom proračunu kroz PDV i druge poreze, zbog puke činjenice da bi im više ostajalo za trošiti. Država bi tako vršila svoju izvornu funkciju – da radi i postoji isključivo u korist svojih građana. Ona nema nijednu drugu svrhu i trebala bi se suprotstaviti bankarskom sustavu koji iskorištava građane. Jer banku je teško izbjeći kad nema alternative. Za neke veće zahvate u životu danas jednostavno ne postoje druge mogućnosti nego otići u banku po kredit.

Tko zna, možda i postoje. Dopustite mi da vam predstavim Ellen Hodgson Brown, doktoricu prava i odvjetnicu koja je svoje istraživačke vještine razvila kao odvjetnica u Los Angelesu, a između ostalih tema kojima se bavila, napisala je knjigu Mreža duga: Šokantna istina o našem novčanom sustavu i kako se možemo osloboditi.

U jednom od poglavlja dotaknula se pitanja lokalnih valuta.

Novac je simbol koji predstavlja vrijednost, a monetarni sustav je ugovor među grupom ljudi da ti simboli po dogovorenoj vrijednosti budu prihvaćeni u trgovini. Bilo koja manja grupa može ući u ugovor, složiti se i trgovati, to ne mora biti čitava nacija.

Tijekom povijesti, valute lokalnih zajednica spontano su nastajale kada su nacionalne valute bile oskudne ili nedostupne. Kad je njemačka marka postala bezvrijedna tijekom hiperinflacije 1920-ih, mnogi njemački građani počeli su izdavati vlastite valute. Stotine zajednica u SAD-u, Kanadi i Europi radilo je to isto tijekom Velike depresije. Ljudima je nedostajalo novca, imali su vještine, a bilo je mnogo posla kojeg je trebalo obaviti. Komplementarne lokalne valute tiho su koegzistirale zajedno sa službenim vladinim novcem, povećavajući likvidnost i olakšavajući trgovinu. Te su valute bile potvrde da su roba ili usluga bili primljeni i omogućavali su donositelju da zamijeni kredit za ekvivalentnu vrijednost u robi ili uslugama na lokalnom tržištu.

Valute zajednica trenutno su legalno u opticaju u preko 35 zemalja, a širom svijeta postoji preko 4000 programa lokalne razmjene u raznim oblicima. Pored privatne razmjene zlata i srebra, oni uključuju lokalni papirnati novac, kompjuterizirane sustave kredita i dugovanja, sustave razmjene rada i sustave za trgovinu lokalnim poljoprivrednim proizvodima. Ono po čemu se razlikuju od većine nacionalnih valuta je to što nisu stvoreni kao dug privatnim bankama i ne odlijevaju se iz zajednice u udaljene banke u obliku kamata. Ostaju u gradu, stimulirajući lokalnu produktivnost.

Lokalne valute mogu pokretati djelatnosti novim novcem, financirajući lokalne projekte bez povećanja duga zajednice. Mnoge vlade aktivno ih podržavaju, a druge pružaju neslužbenu podršku. Iskustvo pokazuje da takve dopune zalihama novca ne prijete nacionalnoj financijskoj stabilnosti već je jačaju. Pored njihove monetarne funkcije, lokalni sustavi razmjene služili su i boljem povezivanju zajednice.
Kreativni odgovori na katastrofu: Argentinski primjer

Godine 1995. Argentina je bankrotirala. Vlada je usvojila sve mjere koje joj je naložio MMF, uključujući «privatizaciju» (prodaju javne imovine privatnim korporacijama) i vezanje argentinskog peza za američki dolar. Rezultat je bio precijenjeni pezo, ogromno ekonomsko stezanje i slom financijskog sustava. Ljudi su pohrlili u banke kako bi podigli svoje životne ušteđevine da bi im rekli kako su njihove banke trajno zatvorene.

Travnjaci su se uskoro pretvorili u povrtnjake i počeli su nicati lokalni sustavi za razmjenu dobara. Jedna ekološka grupa održala je ogromnu dvorišnu prodaju u kojoj su ljudi donijeli što su imali za prodati i u zamjenu dobili kupone koji su predstavljali novac. Kuponi su zatim bili korišteni za kupovinu druge robe. Taj sustav papirnatih potvrda za dobra i usluge razvio se u Globalnu mrežu za razmjenu (Red Global de Trueque ili RGT) iz koje je nastala najveća nacionalna mreža lokalne valute na svijetu. Model se proširio širom Središnje i Južne Amerike, obuhvativši sedam milijuna članova i uz opticaj u vrijednosti od više milijuna američkih dolara godišnje.

U Argentini su izmišljene i druge financijske inovacije na razini lokalnih vlasti. Provincije kojima je nedostajalo nacionalne valute pribjegle su izdavanju vlastite. Svoje su zaposlenike plaćale papirnatim potvrdama zvanim «Obveznice za poništenje duga» koje su izdavane u valutnim jedinicama ekvivalentnim argentinskom pezu. Može se reći da su to bile «unovčive obveznice» (obveznice koje su pravno prenosive i zamjenjive kao novac), osim što se na njih nisu plaćale kamate. Bile su bliže «beskamatnim obveznicama» kakve je predložio Jacob Coxey 1890-ih za financiranje državnih i lokalnih projekata. Obveznice su poništavale dugove provincija njihovim zaposlenicima, a mogle su se trošiti u zajednici. Argentinske provincije tako su «monetizirale» svoje dugove, pretvarajući svoje obveznice ili dugovanja u zakonito sredstvo plaćanja.

Studije su pokazale da u provincijama u kojima je nacionalni novac bio dopunjen lokalnim valutama, cijene ne samo što nisu rasle, nego su zapravo padale u usporedbi s drugim argentinskim provincijama. Lokalni sustavi razmjene omogućili su razmjenu roba i usluga koje inače ne bi bile na tržištu, uzrokujući da ponuda i potražnja zajedno rastu. Sustav je imao nekih nedostataka, uključujući nepostojanje adekvatne kontrole krivotvorenja, što je omogućavalo da velik dio imovine bude pokraden lažnim bonovima. Do ljeta 2002. RGT je spao na 70.000 članova; ali i dalje ostaje izvanredan dokaz onoga što se može učiniti na razini lokalne zajednice kad se susjedi udruže kako bi trgovali vlastitom lokalnom valutom.
Alternativne papirnate valute u SAD-u

Trenutno je u Sjevernoj Americi dostupno preko 30 lokalnih papirnatih valuta. Jedna koja je posebno uspješna zove se «itački SAT» (Ithaca HOUR), a pokrenuo ju je Paul Glover iz Ithace, New York. SAT je papirnati bon na čijoj poleđini piše: Ovo je novac. Ova novčanica omogućuje donositelju da dobije jedan sat rada ili njegovu dogovorenu protuvrijednost u dobrima i uslugama. Molim vas, primite ju i zatim ju potrošite. Itački SATI stimuliraju lokalnu trgovinu lokalnim recikliranjem našeg bogatstva i pomažu u stvaranju novih poslova. Itački SATI podržani su stvarnim kapitalom: našim vještinama, našim mišićima, našim alatom, šumama, poljima i rijekama.

Smatra se da je jedan itački SAT ekvivalent 10 dolara, prosječne satnice na tom području. Usluge za koje su potrebne veće vještine vrijede više SATI. Svakih par mjeseci objavljuje se popis dobara i usluga kojima su ljudi u zajednici spremni trgovati za SATE i postoji banka SATI. Ljudi mogu koristiti SATE za plaćanje najamnine, kupovinu na tržnici ili kupnju namještaja. Lokalne bolnice primaju ih za medicinsku njegu. Od 1991. obavljene su transakcije u vrijednosti nekoliko milijuna itačkih SATI. Početni paket (Hometown Money Starter Kit) može se kupiti za 25 američkih dolara ili 2 ˝ SATA od Ithaca MONEY.

Još jedan uspješan program kredita pokrenuo je Edgar Cahn, profesor prava sa Sveučilišta kolumbijskog okruga, kako bi olakšao situaciju s neadekvatnim vladinim socijalnim programima. Poput Glovera, Cahn je odlučio stvoriti novu vrstu novca koji će biti neovisan i o vladi i o bankama, novca kojeg će moći stvarati sami ljudi. Jedinica razmjene u njegovom sustavu, zvana «vremenski dolar», paralelna je itačkom SATU po tome što mu se vrijednost mjeri u satima ljudskog rada. U prekretničkoj odluci, porezna služba ustvrdila je da Cahnov projekt nije «trgovanje» u komercijalnom smislu i da je stoga oslobođen poreza. Odluka je pomogla projektu da se brzo proširi širom zemlje. Cahn ističe da je taj program doveo do socijalnih i ekonomskih koristi: „Sam proces zarađivanja kredita dovodi do povezivanja grupa (…) One počinju ručati jedni kod drugih; počinju formirati grupe za čuvanje četvrti od kriminala, počinju brinuti jedni za druge i provjeravati se; počinju organizirati zadružne banke hrane. Čini se da [taj proces] djeluje kao katalizator za stvaranje grupne kohezije u društvu u kojem je takve katalizatore teško naći.“

Lokalni bonovi također se koriste za kreditiranje poljoprivrednika do žetve. Jedan poljoprivrednik tiskao je «Novčanice za očuvanje farmi u Berkshireu» kad mu je banka u ruralnom Massachusettsu odbila pozajmiti novac koji mu je bio potreban da izdrži tijekom zime. Kupci su kupovali te novčanice za 9 dolara tijekom zime i mogli su ih tijekom ljeta zamijeniti za povrće u vrijednosti od 10 dolara. Uz brzi nestanak malih obiteljskih farmi, lokalne valute ovog tipa način su da zajednice pomognu farmerskim obiteljima koje je centralizirani monetarni sustav napustio. Privatne valute pružaju sredstvo za zbližavanje zajednica, daju podršku lokalnim uzgajivačima hrane i održavaju opskrbu hranom.

Bernard Lietaer, autor knjige The Future of Money (Budućnost novca) opisuje druge inovacije s privatnim valutama, uključujući sustav izmišljen u Japanu za pružanje njege starijim osobama koja nije pokrivena nacionalnim zdravstvenim osiguranjem. Ljudi pomažu starijima i zauzvrat dobivaju «priznanice pružanja njege» koje se stavljaju na štedni račun. Mogu se iskoristiti kada vlasnik računa postane nesposoban za brigu o sebi, ili se mogu elektronskim putem slati starijim rođacima koji žive daleko, gdje će im netko drugi pružiti njegu za te kredite. Još jedan zanimljiv model može se naći na Baliju, gdje zajednice imaju dvostruki monetarni sustav. Pored nacionalne valute, Balijci koriste lokalnu valutu u kojoj je obračunska jedinica vremenski blok od oko tri sata. Lokalna valuta koristi se kada zajednica pokreće lokalni projekt, kao što je organiziranje festivala ili gradnja škole. Seljani se ne moraju natjecati s vanjskim svijetom kako bi stvorili tu valutu, koja se može koristiti za postizanje stvari za koje inače ne bi imali sredstava.
Paralelne elektronske valute: Trgovinski sustavi lokalne razmjene (LETS)

Sustavi alternativnih valuta dobili su jak poticaj s pojavom računala. Više nije potrebno kovati lokalne kovanice ili tiskati novčanice. Sada se trgovina može obavljati elektronskim putem.

Prvi sustav elektronske valute smišljen je nakon što je IBM izbacio na tržište svoje XT računalo 1981. Kanadski računalni stručnjak Michael Linton izradio je računovodstvenu bazu podataka, a 1982. predstavio je Trgovinski sustav lokalne razmjene (Local Exchange Trading System, LETS), kompjuterizirani sustav za bilježenje transakcija i vođenje računa.

Poput Cottona Mathera više od dva stoljeća ranije, Linton je redefinirao novac. U njegovom programu on je bio samo «informacijski sustav za bilježenje ljudskih napora». LETS kredit nastaje kada neki član posudi kredit od zajednice kako bi kupio dobra ili usluge. Taj se kredit briše kada član vrati zajednici dobra ili usluge podmirujući svoju obavezu otplaćivanja kredita. Sustav djeluje bez bilo kakvog oblika «pokrića» ili «rezervi». To je samo računovodstveni sustav za bilježenje potraživanja i brisanje dugova. LETS kredita ne može nedostajati jednako kao što ne može nedostajati centimetara. Oni su slobodni od poreza i kamata. Mogu se čuvati na računalu čak i bez ispisivanja na papiru. Oni su jednostavno informacije. Trenutno postoji barem 800 trgovinskih sustava lokalne razmjene u Europi, Novom Zelandu i Australiji. Manje su popularni u Sjedinjenim Državama, ali zagovornik valuta lokalnih zajednica Tom Greco smatra da će postajati popularnije kako konvencionalne ekonomije budu dalje propadale i sve više ljudi bude «marginalizirano».

Na svojoj web-lokaciji Putujte bez novca australski entuzijast James Taris iznosi svoja osobna iskustva s LETS-om. U vrijeme kad je dao otkaz na svom poslu i kad je pazio na svoj novac, prisustvovao je sastanku LETS-ove grupe u svojoj lokalnoj zajednici i saznao da bi mogao dobiti razne usluge ako pruži ekvivalentnu količinu svog vremena. Rezultat je bila prva i najbolja stručna masaža koju je ikad primio, luksuz čije si plaćanje od 60 dolara u gotovini nije mogao priuštiti u vrijeme dok je imao plaćen posao. «Platio» je za tu i druge usluge podučavajući druge vještinama iz korištenja interneta i stolnog izdavaštva i pomažući grupi, u čemu je prilično uživao. On demonstrira potencijal tog sustava putujući svijetom s vrlo malo konvencionalnog novca.

Prijateljske usluge (Friendly Favors) je sustav kompjuterizirane razmjene poput LETS-a koji je prerastao lokalnu zajednicu i postao svjetska baza podataka od preko 12.000 članova. Sustav prati razmjenu «zahvala», jedinice mjere koju smatraju ekvivalentom jednog ušteđenog dolara zahvaljujući prijateljskom popustu ili primljenoj usluzi. U bazi podataka također se čuvaju fotografije, biografije za natječaje, talenti, interesi i vještine sudionika koje mogu biti korisne u izgradnji zajednice.

Sergio Lub i Victor Grey iz Walnut Creeka, Kalifornija, razvili su www.favors.org kao nekomercijalni servis «za međusobno povezivanje onih koji imaju viziju svijeta prikladnog za svakoga». Za razliku od većine LETS- programa, koji su se razvili među ljudima s malo novca i u potrazi za alternativnim načinima trgovine, među članovima Prijateljskih usluga nalaze se ljudi koji financijski dobro stoje, visoko su kvalificirani i posebno zainteresirani za mogućnost sustava da koristi ljudske resurse. U svibnju 2004. članstvo Prijateljskih usluga obuhvaćalo je ljude iz preko 100 zemalja i njihovu bazu podataka dijelilo je preko 200 grupa s ukupnim članstvom od preko 42.000 ljudi – danas je to blizu 60 000 članova u 189 zemalja, što ga čini potencijalno najvećim izvorom ljudskih resursa dostupnim na internetu.

Mnogo dobrih internetskih lokacija posvećeno je konceptu valute lokalne zajednice, uključujući ithacahours.com, madisonhours.org, web-lokaciju Carol Brouillet na communitycurrency.org, i International Journal of Community Currency Research. Opća rasprava o prijedlozima u vezi alternativnog novca može se naći na Projektu novčane edukacije Toma Greca na reinventingmoney.com.
Ograničenja sustava valuta lokalnih zajednica

Sustavi lokalne razmjene pokazuju da «novac» ne treba biti nešto čega nedostaje ili za što se ljudi trebaju natjecati. Novac je jednostavno kredit. Kao što je primijetio Benjamin Franklin, krediti pretvaraju sutrašnji prosperitet u današnju gotovinu. Krediti se mogu dobiti bez zlata, banaka, vlada ili čak tiskarskog stroja. Sve se može raditi na računalu.

Koncept je dobar, ali postoje neka praktična ograničenja modela LETS i drugih sustava valuta lokalne zajednice kako se sada primjenjuju. Jedno je to što nedostaju uobičajeni poticaji za otplaćivanje. Ne naplaćuju se kamate, a ponekad nema vremenskog ograničenja za otplatu. Ako ste ikada posudili novac nekom rođaku, znate u čemu je problem. Vraćanje duga može se odgađati do u beskraj. Možete se pouzdati u vaše rođake zato što znate gdje ih možete naći; ali u anonimnosti grada ili nacije, posuđivači u sustavu koji se temelji na povjerenju mogu samo nestati u noći. Neke alternative za zadržavanje poštenja članova zajednice predložio je Tom Greco: „Uvijek postoji mogućnost da sudionik može odlučiti da ne ispuni svoju obvezu tako što će izaći iz sustava i odbijati da pruži vrijednost ekvivalentnu onoj koju je primio. Na pamet mi padaju tri moguća načina rješavanja tog rizika: Prva je mogućnost korištenje «financirane» razmjene u kojoj svaki sudionik predaje ili zalaže određenu imovinu kao osiguranje da će podmiriti svoje obveze (…) Druga mogućnost je održavati «osiguravajući» fond, financiran ubiranjem provizije na sve transakcije, kako bi se pokrili mogući gubici. Treća mogućnost (…) je oslanjanje na grupnu suodgovornost tj. da svaki sudionik unutar grupe istog afiniteta snosi odgovornost za dugove drugih.“

To su mogućnosti, ali one nisu toliko praktične ili djelotvorne kao ugovori koji se danas koriste, s naplaćivanjem kamata i kaznama za kašnjenje koje se mogu naplatiti putem suda. Ugovori koji se trebaju naplatiti mogu se pravno provesti ovrhom nad imovinom zajmoprimca, obustavom od plaće i primjenom drugih rješenja za povredu ugovora, sa ili bez naplate kamata. Ali uz zatezne kamate posuđivači su skloniji biti oprezni u svom posuđivanju i vraćati svoje dugove na vrijeme.

Izbacivanje kamata iz novčanog sustava izbacilo bi poticaj privatnim posuđivačima da posuđuju i ohrabrilo bi spekuliranje. Kad bi krediti bili na raspolaganju bez vremenskog ograničenja ili naplate kamata, ljudi bi mogli jednostavno posuditi sav slobodan novac do kojeg mogu doći, zatim se natjecati da kupe obveznice, dionice i drugu imovinu koja donosi dobit, stvarajući spekulativne mjehure. Nametanje značajnog troška na posuđivanje sprečava takvu vrstu neobuzdanog spekuliranja.

U muslimanskim zajednicama kamate se izbjegavaju jer Kuran zabranjuje lihvarstvo. Kako bi izbjegli kršenje vjerskih zakona, muslimanski pravnici strogo su pazili da sastavljaju ugovore koji izbjegavaju naplaćivanje kamata. Najčešća alternativa je ugovor kojim bankar kupi imovinu i po višoj cijeni ju prodaje natrag klijentu, koji to otplaćuje u ratama. Međutim, učinak je isti kao naplaćivanje kamata: duguje se više novca ako se svota vraća tijekom određenog vremena nego da je bila vraćena odmah.

U zapadnim velegradovima, gdje je mobilnost velika, a religija nije utjecajan faktor, kamata se smatra razumnom cijenom s obzirom na vremensku vrijednost novca. Sustavbi problem kod naplaćivanja kamata jest pronalaženje glavnice i kamata za otplatu zajmova u novčanom sustavu u kojem ima dovoljno novca samo za glavnicu – ali taj se problem može riješiti na druge načine. Prijedlog za zadržavanje koristi od sustava kamata uz istovremeno izbjegavanje takve situacije piše na jednom drugom mjestu knjige Ellen Hodgson Brown, a tamo je opisan i prijedlog beskamatnog pozajmljivanja koje bi moglo funkcionirati.

Ozbiljnije ograničenje privatnih «dopunskih» valuta je u tome što se ne bave mamutskim paukom duga koji siše životnu snagu nacionalne ekonomije. Sve «dopunske» valute pretpostavljaju postojanje nacionalne valute koju dopunjavaju. Porezi se i dalje moraju plaćati u nacionalnoj valuti, kao i računi za telefonske usluge, energiju, benzin i sve drugo što ne proizvodi netko iz zajednice lokalne valute. To znači da članovi zajednice i dalje moraju pripadati nacionalnom novčanom sustavu tj. da neće ukloniti provođenje novčane nepravde odozgora. Ali mogu biti dobar početak drugačijeg razmišljanja o novcu.

Priča Ellen Hodgson Browno o lokalnim valutama inspirirala me na mentalne eksperimente. Zamislio sam grupicu od pedeset ljudi, mojih poznanika ili prijatelja, sa što više raznih djelatnosti. Tu u kvartu, ne na drugom planetu, u glavi sam imao ljude s imenima i prezimenima. Vlasnik dućana namirnicama, vulkanizer, frizer, vlasnik kafića, kompjutorski serviser, sve što sam mogao zamisliti da bi moglo biti potrebno. Zamislio sam poznate ljude (zato da se ne varamo) i da se dogovorimo da – isključivo međusobno – počnemo izdavati papiriće s potvrdama o nekoj usluzi ili robi koju smo dali ili napravili, poput onih SATI navedenih u tekstu. S tim papirićem se moglo otići bilo kome drugom iz te skupine od pedeset ljudi i dobiti neku robu ili uslugu, jer bi i on pomoću tog papirića kod bilo koga od tih pedeset ljudi dobio što mu treba. Nisam još završio s mentalnim eksperimentom i eventualnim problemima koji se mogu zamisliti, ali već sam zaključio – kako je to u biti lako. Novac doista nije ništa drugo nego potvrda o uloženoj energiji, on zapravo ne postoji.
Kako nešto ne samo po sebi ne postoji može zarobiti misli toliko ljudi? To je, na kraju svih krajeva, vrlo zanimljivo pitanje.

Preneseno sa: www.svjetlost-online.com

lp, boro