** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

U svijetu rata gdje se može pronaći mir?

autor: Gary Burger

Sjećate li se 16. siječnja 1991. godine? SAD je, na čelu koalicije zemalja saveznika, pokrenula sveopći zračni napad na vojne ciljeve u Iraku. Cilj napada bio je oslabiti vojnu silu iračkog predsjednika Saddama Huseina kako bi ga se primoralo na povlačenje iz Kuvajta.

Dva su osjećaja tada vladala ljudima u Americi, žalost i strah. Žalost zbog neuspjeha diplomacije i strah za živote vojnika stacioniranih u Perzijskom zaljevu. Tada se moglo samo nagađati koliko će dugo trajati Zaljevski rat. Mnogi su postavljali ovakva pitanja: "Zašto se ratuje?" "Čemu još jedan rat?" "Gdje se može pronaći politički mir?" "Gdje se može pronaći osobni mir?" Osvrnimo se povijest kako bismo mogli početi odgovarati na ta pitanja.

POVIJEST RATA I MIRA
Ljudska povijest je povijest ratova. Iako je to gotovo nemoguće točno izračunati, procjenjuje se da je od početka pisane povijesti, oko 3600 godine prije Krista, u svijetu bilo samo 292 godine mira. U samo 8% njegove povijesti svijetom je vladao potpuni mir. Najduže razdoblje mira u povijesti bio je Rimski mir (Pax Romana) koji je trajao 200 godina. Taj mir je bio, kakve li ironije, nametnut nadmoćnom vojnom silom Rima. (A niti taj mir nije vladao čitavim svijetom.) U povijesti je zabilježeno preko 14000 ratova, velikih i malih, u kojima je poginulo preko 3 milijarde ljudi. Od 650. godine prije Krista u svijetu se vodilo preko 1656 utrka u naoružanju, od kojih svega 16 nije završilo ratnim sukobom. Te su utrke završile ekonomskim kolapsom zemalja koje su u njih bile uključene. Više od 8000 mirovnih sporazuma, koji su trebali trajati zauvijek, prekršeno je. Prosječno vrijeme poštivanja mirovnih sporazuma iznosi samo dvije godine.

Netko je rekao: "Jedina stvar koju nas povijest može naučiti jest ta da nas povijest ne može naučiti ničemu." Sljedeća izjava je možda odgovornija: "Mi ne uspijevamo naučiti ništa od povijesti."

U nevjerici odmahujemo glavama znajući da se unatoč ogromnoj cijeni ljudskih i materijalnih žrtava uvijek ponovno nađemo u ratu - možda i Trećem svjetskom ratu. Sve to, čini se, nema nikakvog smisla.

RAT SE PROTIVI LOGICI
1960. godine, vojni istraživački tim SAD-a proučavao je načine izbjegavanja novih većih ratnih sukoba. Tijekom istraživanja, tim je ubacio u računalo sve podatke vezane uz Prvi svjetski rat. Računalo je "zaključilo" da je Prvi svjetski rat nemoguć događaj, da se, prema tome, nikada nije dogodio, te da pogreške i gubici tolikih razmjera mogu biti jedino plod mašte književnika, a nikako surova realnost.

Očito je da nas takav logičan računalni program nije mogao sačuvati od Vijetnamskog ili Zaljevskog rata. Rat se protivi logici. On je nerazuman i nelogičan, ali je i neizbježan. Zašto? Što se to nalazi u ljudima da ih nagoni na ratovanje? Ljudi su jedina stvorenja koja ratuju s vlastitom vrstom.

ZBOG ČEGA RATUJEMO
Za vrijeme svog pohoda na Poljsku, Napoleon je postavio svoj stožer u jednoj seoskoj kući, gdje su pred njega izveli neke od časnika iz zarobljene ruske postrojbe. Njihov stav prema osvajaču nije bio ni malo ponizan. Jedan od njih iskoristio je priliku da kaže kako su Rusi u svemu bolji od Francuza. "Mi se Rusi, na primjer, borimo zbog časti; a vi Francuzi borite se samo zbog novca." "Potpuno ste u pravu," odgovorio je Napoleon, "Svatko se bori zbog onog čega nema." Jedan od razloga za ratovanje je pohlepa.

Postoji barem još jedan razlog zbog kojeg ratujemo. Jedan dječak upitao je: "Tata, kako započinju ratovi?" "Uzmimo, na primjer, Prvi svjetski rat," odgovorio je otac. "Taj je rat započeo kada je Njemačka izvršila invaziju na Belgiju." Njegova ga je žena istog trenutka prekinula: "Reci malome istinu. Započeo je zato što su nekoga ubili." Muž je ustao i s prezirom odvratio: "Koga je mali pitao, tebe ili mene?" Žustro mu okrečući leđa, supruga je izišla iz prostorije, zalupivši vratima što je jače mogla. Kad se posuđe u ormariću prestalo tresti, nastala je neugodna tišina koju je, nakon nekog vremena, prekinuo dječak: "Tata, ne trebaš mi više govoriti kako započinju ratovi, sada znam!"

Mi se borimo i zbog našeg osobnog ili nacionalnog ega. Biblija o tome lijepo govori: "Odakle borbe i odakle svađe među vama? Zar ne odavde: Želite, i nemate? Tada ubijate. Strastveno žudite, i ne možete postići? Tada se borite i ratujete. Nemate jer ne molite. Molite, ali ne dobivate, jer molite s grešnom nakanom: da to potrošite u svojim požudama" (Jakovljeva 4:1-3)

Zbog čega ratujemo? Zbog toga što postoje osnovni porivi u prirodi svakog čovjeka koji nas, ako ih ne obuzdamo, tjeraju toliko daleko da smo spremni ubiti kako bismo dobili ono što želimo.

MOŽE LI SE POSTIĆI TRAJNI POLITIČKI MIR?
Većina ljudi se slaže s tvrdnjom da mora postojati način za izbjegavanje rata. Neki kažu da se rješenje krije u boljem obrazovanju. Kada bi svi ljudi imali najbolje obrazovanje, tada bi ratovi, rasizam i svi drugi socijalni problemi ustupili mjesto svesvjetskom utopijskom miru. Obrazovanje je važno, ali slabost tog rješenja postaje očita kada se sjetimo da su ljudi koji donose odluke o započinjanju rata obično najobrazovaniji ljudi u zemlji. Drugim riječima, iako bi trebali znati donositi bolje odluke, oni se odlučuju za borbu.

Povjesno, pojedinci i nacije pokušavali su osigurati mir drugim putem - političkim savezima. Može li ikoji politički savez pružiti trajni mir? U svom obraćanju Senatu SAD-a, 1919. godine, predsjednik Woodrow Wilson je rekao: "Liga naroda je jedina nada čovječanstva." Koliko se uzaludnom i tragičnom ta nada pokazala! Drugi svjetski rat je izbio svega 26 godina kasnije. Sjetite se da je u svega 8% povijesti svijetom vladao mir. Preko 8000 sporazuma je prekršeno. Koliko god oni jaki bili, uzaludno je i tragično polagati našu nadu u političke saveze.

Može li ijedna nacija ili savez uspostaviti i održati trajni mir? Povijest nam na to pitanje odgovara vrlo jasno: "Ne".

MOŽE LI IKOJI ČOVJEK DONIJETI TRAJNI MIR?
30. siječnja 1973. godine, Patrice Tamao iz Santa Dominga, Dominikanska republika, dopustio je da ga pribiju na križ, kao žrtvu za postizanje mira u svijetu i razumijevanja među ljudima. Dok su tisuće ljudi promatrale čitav događaj na televiziji, čavlima od nehrđajućeg čelika, dugačkim petnaest centimetara, probili su njegove ruke i noge. Tamao je planirao ostati na križu 40 sati, ali nakon samo 20 sati morao je prekinuti svoje dragovoljno raspeće zbog infekcije desne noge. U novinama je objavljen članak pod naslovom "Raspeće za mir nije uspjelo". Ovaj čovjek zasigurno nije mogao dati svijetu mir. Niti najveće vjerske vođe u povijesti to nisu bile u stanju učiniti. Naprotiv, mnogi su se ratovi vodili zbog religijskih razloga.

Mnogi su tvrdili da mogu osigurati mir zaraćenom svijetu. Što više, mi dodjeljujemo nagrade onima koji pruže najveći doprinos miru u svijetu. (Usput budi rečeno, Nobelovu nagradu za mir ustanovio je izumitelj dinamita, nakon što se pokajao zbog svog izuma). Usred svih tih tvrdnji i pokušaja, postoji samo jedan čovjek koji je to ikada mogao ostvariti. Taj čovjek je Isus Krist. Možda ćete reći: "Čekaj malo, Isus Krist je umro prije 2000 godina, a na svijetu je bilo puno ratova od tada. Rimske bi novine, da su tada postojale, vjerojatno objavile članak o njegovoj smrti pod istim naslovom - 2Raspeće za mir nije uspjelo2". Ovdje se, međutim, radi samo o prividnom neuspjehu. Istražimo malo što se uistinu dogodilo.

Prema uvodnim stranicama Biblije, Bog je stvorio ljude u stanju savršenog zajedništva s njim. Iako je ovo zajedništvo s Bogom bilo savršeno, sotona je uspješno namamio ljude da mu se pridruže u duhovnoj pobuni protiv Boga. Ovaj je rat duhovni rat u kojeg su uključena i sva nevidljiva stvorenja. On je skriven našim osjetilima. To je nevidljivi rat. Ljudski, zemaljski ratovi su opipljiv izražaj ove veće, nevidljive drame. Donald Grey Barnhouse, u svom klasičnom djelu "Nevidljivi rat", objašnjava:

Rat je objavljen. Veliki, vladajući kerubin (sotona, đavao ) postao je zli neprijatelj. Naš Bog nije time bio niti iznenađen niti zatečen, jer je on, naravno, znao da će se to dogoditi i prije nego što se uistinu dogodilo, i on je svoj savršeni plan već počeo provoditi u djelo. Iako je Gospodin mogao uništiti sotonu u hipu, on to nije učinio. Bilo je to kao da je na nebu donesen proglas: "Na ovu pobunu odgovorit ćemo pažljivim suđenjem. Dopustit ćemo da se ona razbukta do kraja. Čitav svemir će vidjeti što može stvorenje, pa makar ono bilo i najveće stvorenje koje je ikada stvoreno Božjom riječju, učiniti odvojeno od Boga. Promatrat ćemo ovaj eksperiment i dopustiti čitavom svemiru stvorenja da ga promatra, u ovoj kratkoj stanci između prošle i buduće vječnosti koju nazivamo vrijeme. Tada ćemo dopustiti duhu neovisnosti da se maksimalno proširi. Ruševine i uništenje kojima će uroditi pokazat će čitavom svemiru, zauvijek, kako nema života, radosti ni mira izvan potpune ovisnosti o najuzvišenijem Bogu, kome pripadaju nebo i zemlja."

Ljudi ne ratuju samo jedni protiv drugih. Ljudi ratuju protiv Boga. U taj rat je uključen svaki muškarac, svaka žena i dijete, neovisno o njihovoj boji kože ili zemljopisnim granicama unutar kojih žive. Neće biti trajnog mira među pojedincima ili nacijama, sve dok se ne dokonča naš rat s Bogom.

Zločin za koji je svatko kriv pred Bogom je izdaja. Naravno, kazna za izdaju je smrt. Biblija govori: "… jer je plaća grijeha smrt." (Rimljanima 6:23) Smrt je više od prestanka biološkog života. U nju je uključen i duhovni dio čovjeka. Duhovna smrt je vječno odvojenje od Boga. Vladar ne dopušta pobunjenicima pristup dok se ne prestanu buniti. Oni moraju biti izmireni s njim i predati se vjernoj službi. Nameće se očigledno pitanje: "Kako se možemo izmiriti s Bogom?"

Ako smo prepušteni sebi samima, tada moramo platiti za svoju izdaju (grijehe) prema Bogu svojom vlastitom smrću. Međutim, Bog je poslao svog vlastitog Sina, krajnjeg Poslanika, da umre umjesto nas i umjesto nas plati kaznu za naše grijehe. Ukoliko prekinemo svoju pobunu i prihvatimo njegovu plaću za naš grijeh, bit ćemo izmireni s Bogom. Biblija potvrđuje: "Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gspodinu Isusu Kristu… Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti. Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu." (Rimljanima 5:1; 8:1-3)

Raspeće Isusa Krista nije ni na koji način bilo nedostatno. On nije bio samo čovjek kao što je to bio Patrice Tamao, spomenut u ranijoj priči. Patrice nije mogao umrijeti za grijehe čovječanstva kako bi mu osigurao mir s Bogom. On je imao vlastitih grijeha protiv Boga za koje je morao platiti. Isus je bio sam Bog koji je dao priliku svim ljudima da se izmire s njim. Samo je Isus, koji je bio bez grijeha, mogao platiti za grijehe svih ljudi svijeta. Uskrs govori o Isusu koji je pobijedio smrt, koji je svojom božanskom moći ustao iz groba i vratio se na svoje vječno prijestolje u nebu.

Hoće li u svijetu ikada vladati trajni mir? Da. Ali nadu o trajnom miru možemo, u konačnici, pronaći samo u njegovom obećanom povratku. Isus je obećao: "Tada će se ukazati na nebesima znak - Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom." (Matej 24:30) Prorok Izaija je obećao: "On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju." (Izaija 2:4) Spoznaja o tome da će se on vratiti kako bi sve ispravio daje nam nadu za budućnost. Ona nam daje i nadu za sadašnjost. Bilo bi lako usvojiti fatalistički stav: "Budući da će svijet nastaviti ratovati sve dok se Krist ne vrati, nema nikakve nade za mir."

Međutim, ironična je činjenica da se ovo iščekivanje budućeg trajnog mira, kroz povijest, pokazalo kao veliki poticaj za napore usmjerene ka postizanju mira. Upravo nas ta nada potiče da snažno nastojimo razriješiti i nacionalne i osobne sukobe.

KAKO SE MOŽE POSTIĆI POLITIČKI MIR?
Mnogo godina građani Argentine i Čilea sporili su se oko njihovih granica. Obje zemlje pretrpjele su štetu zbog nepovjerenja koje je nastalo. 1900. godine, kada je sukob bio na vrhuncu, neki od njih preklinjali su svoje vođe da zatraže posredovanje engleskog kralja Edwarda VII u rješavanju spora. 28. svibnja 1903. godine, dvije vlade potpisale su sporazum o prekidu sukoba. Za vrijeme proslave koja je uslijedila, Senora de Costa, plemenita gospođa iz Argentine koja je puno učinila na postizanju mira, došla je na ideju o postavljanju ogromnog spomenika. Senora de Costa je postavila ogroman kip na vrh planine, visoko u Andama, gdje se dvije zemlje sastaju u vječnom snijegu. Na ceremoniji posvete, kip je predstavljen svijetu kao znak pobjede dobre volje. Brončani kip Isusa Krista izliven je od onih istih topova koji su izazivali strah u srcima Čileanaca. On označava granicu između Argentine i Čilea. Na postolju kipa ugravirane su sljedeće riječi, na španjolskom jeziku: "Prije će se ove planine pretvoriti u prah, nego li će Argentinci i Čileanci pogaziti mir, prisegnut pod nogama Isusa Krista, Otkupitelja."

Dok Krist ne uspostavi svoj vječni mir moramo koristiti obrazovanje kako bi učili od povijesti. Moramo se truditi da osiguramo političke saveze među nacijama. Pa ipak, trajni politički mir je moguć jedino ako je Isus u središtu svega.

SAMO KRIST MOŽE PRUŽITI OSOBNI MIR
U vrijeme rata teško je pronaći osobni mir, dok se naši bližnji nalaze u ratnoj opasnosti. Čak i u vrijeme političkog mira, osobni mir nam izmiče.

Muče nas druge brige kao što su obiteljski problemi, pritisci u školi, od naših suparnika, kao i neizvjesnost našeg uspjeha u životu. Trajni osobni mir može pružiti jedino sam Isus. Nakon što je objasnio kako će uvijek biti prisutan, on je nastavio: "Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!" (Ivan 16:33) Taj isti Isus, koji će se jednog dana vratiti (možda uskoro) sa silom i slavom kako bi konačno ustanovio univerzalan i vječan mir, želi započeti ostvarivati trajan mir u tvom životu. Evo njegovog obećanja za danas, sutra, i sljedeći dan, i dan nakon toga: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!" (Ivan 14:27)

Bi li želio imati osobni mir? Prvi korak je izmirenje s Bogom. Dokončaj svoj rat protiv njega. Prihvati njegovo oproštenje kroz njegovu zastupničku smrt za tebe. Zatraži od njega da upravlja tvojim životom. Zatraži da ispuni tvoj život trajnim mirom. On ti želi pokazati kako je prevladao svaki problem i svaku okolnost u tvom životu, i to sve do kraja tvog života.

-------------------

Sjećate li se 16. siječnja 1991. godine? SAD je, na čelu koalicije zemalja saveznika, pokrenula sveopći zračni napad na vojne ciljeve u Iraku. Cilj napada bio je oslabiti vojnu silu iračkog predsjednika Saddama Huseina kako bi ga se primoralo na povlačenje iz Kuvajta.

Dva su osjećaja tada vladala ljudima u Americi, žalost i strah. Žalost zbog neuspjeha diplomacije i strah za živote vojnika stacioniranih u Perzijskom zaljevu. Tada se moglo samo nagađati koliko će dugo trajati Zaljevski rat. Mnogi su postavljali ovakva pitanja: "Zašto se ratuje?" "Čemu još jedan rat?" "Gdje se može pronaći politički mir?" "Gdje se može pronaći osobni mir?" Osvrnimo se na povijest kako bismo mogli početi odgovarati na ta pitanja.

POVIJEST RATA I MIRA
Ljudska povijest je povijest ratova. Iako je to gotovo nemoguće točno izračunati, procjenjuje se da je od početka pisane povijesti, oko 3600 godine prije Krista, u svijetu bilo samo 292 godine mira. U samo 8% njegove povijesti svijetom je vladao potpuni mir. Najduže razdoblje mira u povijesti bio je Rimski mir (Pax Romana) koji je trajao 200 godina. Taj mir je bio, kakve li ironije, nametnut nadmoćnom vojnom silom Rima. (A niti taj mir nije vladao čitavim svijetom.) U povijesti je zabilježeno preko 14000 ratova, velikih i malih, u kojima je poginulo preko 3 milijarde ljudi. Od 650. godine prije Krista u svijetu se vodilo preko 1656 utrka u naoružanju, od kojih svega 16 nije završilo ratnim sukobom. Te su utrke završile ekonomskim kolapsom zemalja koje su u njih bile uključene. Više od 8000 mirovnih sporazuma, koji su trebali trajati zauvijek, prekršeno je. Prosječno vrijeme poštivanja mirovnih sporazuma iznosi samo dvije godine.

Netko je rekao: "Jedina stvar koju nas povijest može naučiti jest ta da nas povijest ne može naučiti ničemu." Sljedeća izjava je možda odgovornija: "Mi ne uspijevamo naučiti ništa od povijesti."

U nevjerici odmahujemo glavama znajući da se unatoč ogromnoj cijeni ljudskih i materijalnih žrtava uvijek ponovno nađemo u ratu - možda i Trećem svjetskom ratu. Sve to, čini se, nema nikakvog smisla.

RAT SE PROTIVI LOGICI
1960. godine, vojni istraživački tim SAD-a proučavao je načine izbjegavanja novih većih ratnih sukoba. Tijekom istraživanja, tim je ubacio u računalo sve podatke vezane uz Prvi svjetski rat. Računalo je "zaključilo" da je Prvi svjetski rat nemoguć događaj, da se, prema tome, nikada nije dogodio, te da pogreške i gubici tolikih razmjera mogu biti jedino plod mašte književnika, a nikako surova realnost.

Očito je da nas takav logičan računalni program nije mogao sačuvati od Vijetnamskog ili Zaljevskog rata. Rat se protivi logici. On je nerazuman i nelogičan, ali je i neizbježan. Zašto? Što se to nalazi u ljudima da ih nagoni na ratovanje? Ljudi su jedina stvorenja koja ratuju s vlastitom vrstom.

ZBOG ČEGA RATUJEMO
Za vrijeme svog pohoda na Poljsku, Napoleon je postavio svoj stožer u jednoj seoskoj kući, gdje su pred njega izveli neke od časnika iz zarobljene ruske postrojbe. Njihov stav prema osvajaču nije bio ni malo ponizan. Jedan od njih iskoristio je priliku da kaže kako su Rusi u svemu bolji od Francuza. "Mi se Rusi, na primjer, borimo zbog časti; a vi Francuzi borite se samo zbog novca." "Potpuno ste u pravu," odgovorio je Napoleon, "Svatko se bori zbog onog čega nema." Jedan od razloga za ratovanje je pohlepa.

Postoji barem još jedan razlog zbog kojeg ratujemo. Jedan dječak upitao je: "Tata, kako započinju ratovi?" "Uzmimo, na primjer, Prvi svjetski rat," odgovorio je otac. "Taj je rat započeo kada je Njemačka izvršila invaziju na Belgiju." Njegova ga je žena istog trenutka prekinula: "Reci malome istinu. Započeo je zato što su nekoga ubili." Muž je ustao i s prezirom odvratio: "Koga je mali pitao, tebe ili mene?" Žustro mu okrečući leđa, supruga je izišla iz prostorije, zalupivši vratima što je jače mogla. Kad se posuđe u ormariću prestalo tresti, nastala je neugodna tišina koju je, nakon nekog vremena, prekinuo dječak: "Tata, ne trebaš mi više govoriti kako započinju ratovi, sada znam!"

Mi se borimo i zbog našeg osobnog ili nacionalnog ega. Biblija o tome lijepo govori: "Odakle borbe i odakle svađe među vama? Zar ne odavde: Želite, i nemate? Tada ubijate. Strastveno žudite, i ne možete postići? Tada se borite i ratujete. Nemate jer ne molite. Molite, ali ne dobivate, jer molite s grešnom nakanom: da to potrošite u svojim požudama" (Jakovljeva 4:1-3)

Zbog čega ratujemo? Zbog toga što postoje osnovni porivi u prirodi svakog čovjeka koji nas, ako ih ne obuzdamo, tjeraju toliko daleko da smo spremni ubiti kako bismo dobili ono što želimo.

MOŽE LI SE POSTIĆI TRAJNI POLITIČKI MIR?
Većina ljudi se slaže s tvrdnjom da mora postojati način za izbjegavanje rata. Neki kažu da se rješenje krije u boljem obrazovanju. Kada bi svi ljudi imali najbolje obrazovanje, tada bi ratovi, rasizam i svi drugi socijalni problemi ustupili mjesto svesvjetskom utopijskom miru. Obrazovanje je važno, ali slabost tog rješenja postaje očita kada se sjetimo da su ljudi koji donose odluke o započinjanju rata obično najobrazovaniji ljudi u zemlji. Drugim riječima, iako bi trebali znati donositi bolje odluke, oni se odlučuju za borbu.

Povjesno, pojedinci i nacije pokušavali su osigurati mir drugim putem - političkim savezima. Može li ikoji politički savez pružiti trajni mir? U svom obraćanju Senatu SAD-a, 1919. godine, predsjednik Woodrow Wilson je rekao: "Liga naroda je jedina nada čovječanstva." Koliko se uzaludnom i tragičnom ta nada pokazala! Drugi svjetski rat je izbio svega 26 godina kasnije. Sjetite se da je u svega 8% povijesti svijetom vladao mir. Preko 8000 sporazuma je prekršeno. Koliko god oni jaki bili, uzaludno je i tragično polagati našu nadu u političke saveze.

Može li ijedna nacija ili savez uspostaviti i održati trajni mir? Povijest nam na to pitanje odgovara vrlo jasno: "Ne".

MOŽE LI IKOJI ČOVJEK DONIJETI TRAJNI MIR?
30. siječnja 1973. godine, Patrice Tamao iz Santa Dominga, Dominikanska republika, dopustio je da ga pribiju na križ, kao žrtvu za postizanje mira u svijetu i razumijevanja među ljudima. Dok su tisuće ljudi promatrale čitav događaj na televiziji, čavlima od nehrđajućeg čelika, dugačkim petnaest centimetara, probili su njegove ruke i noge. Tamao je planirao ostati na križu 40 sati, ali nakon samo 20 sati morao je prekinuti svoje dragovoljno raspeće zbog infekcije desne noge. U novinama je objavljen članak pod naslovom "Raspeće za mir nije uspjelo". Ovaj čovjek zasigurno nije mogao dati svijetu mir. Niti najveće vjerske vođe u povijesti to nisu bile u stanju učiniti. Naprotiv, mnogi su se ratovi vodili zbog religijskih razloga.

Mnogi su tvrdili da mogu osigurati mir zaraćenom svijetu. Što više, mi dodjeljujemo nagrade onima koji pruže najveći doprinos miru u svijetu. (Usput budi rečeno, Nobelovu nagradu za mir ustanovio je izumitelj dinamita, nakon što se pokajao zbog svog izuma). Usred svih tih tvrdnji i pokušaja, postoji samo jedan čovjek koji je to ikada mogao ostvariti. Taj čovjek je Isus Krist. Možda ćete reći: "Čekaj malo, Isus Krist je umro prije 2000 godina, a na svijetu je bilo puno ratova od tada. Rimske bi novine, da su tada postojale, vjerojatno objavile članak o njegovoj smrti pod istim naslovom - 2Raspeće za mir nije uspjelo2". Ovdje se, međutim, radi samo o prividnom neuspjehu. Istražimo malo što se uistinu dogodilo.

Prema uvodnim stranicama Biblije, Bog je stvorio ljude u stanju savršenog zajedništva s njim. Iako je ovo zajedništvo s Bogom bilo savršeno, sotona je uspješno namamio ljude da mu se pridruže u duhovnoj pobuni protiv Boga. Ovaj je rat duhovni rat u kojeg su uključena i sva nevidljiva stvorenja. On je skriven našim osjetilima. To je nevidljivi rat. Ljudski, zemaljski ratovi su opipljiv izražaj ove veće, nevidljive drame. Donald Grey Barnhouse, u svom klasičnom djelu "Nevidljivi rat", objašnjava:

Rat je objavljen. Veliki, vladajući kerubin (sotona, đavao ) postao je zli neprijatelj. Naš Bog nije time bio niti iznenađen niti zatečen, jer je on, naravno, znao da će se to dogoditi i prije nego što se uistinu dogodilo, i on je svoj savršeni plan već počeo provoditi u djelo. Iako je Gospodin mogao uništiti sotonu u hipu, on to nije učinio. Bilo je to kao da je na nebu donesen proglas: "Na ovu pobunu odgovorit ćemo pažljivim suđenjem. Dopustit ćemo da se ona razbukta do kraja. Čitav svemir će vidjeti što može stvorenje, pa makar ono bilo i najveće stvorenje koje je ikada stvoreno Božjom riječju, učiniti odvojeno od Boga. Promatrat ćemo ovaj eksperiment i dopustiti čitavom svemiru stvorenja da ga promatra, u ovoj kratkoj stanci između prošle i buduće vječnosti koju nazivamo vrijeme. Tada ćemo dopustiti duhu neovisnosti da se maksimalno proširi. Ruševine i uništenje kojima će uroditi pokazat će čitavom svemiru, zauvijek, kako nema života, radosti ni mira izvan potpune ovisnosti o najuzvišenijem Bogu, kome pripadaju nebo i zemlja."

Ljudi ne ratuju samo jedni protiv drugih. Ljudi ratuju protiv Boga. U taj rat je uključen svaki muškarac, svaka žena i dijete, neovisno o njihovoj boji kože ili zemljopisnim granicama unutar kojih žive. Neće biti trajnog mira među pojedincima ili nacijama, sve dok se ne dokonča naš rat s Bogom.

Zločin za koji je svatko kriv pred Bogom je izdaja. Naravno, kazna za izdaju je smrt. Biblija govori: "… jer je plaća grijeha smrt." (Rimljanima 6:23) Smrt je više od prestanka biološkog života. U nju je uključen i duhovni dio čovjeka. Duhovna smrt je vječno odvojenje od Boga. Vladar ne dopušta pobunjenicima pristup dok se ne prestanu buniti. Oni moraju biti izmireni s njim i predati se vjernoj službi. Nameće se očigledno pitanje: "Kako se možemo izmiriti s Bogom?"

Ako smo prepušteni sebi samima, tada moramo platiti za svoju izdaju (grijehe) prema Bogu svojom vlastitom smrću. Međutim, Bog je poslao svog vlastitog Sina, krajnjeg Poslanika, da umre umjesto nas i umjesto nas plati kaznu za naše grijehe. Ukoliko prekinemo svoju pobunu i prihvatimo njegovu plaću za naš grijeh, bit ćemo izmireni s Bogom. Biblija potvrđuje: "Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gspodinu Isusu Kristu… Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti. Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu." (Rimljanima 5:1; 8:1-3)

Raspeće Isusa Krista nije ni na koji način bilo nedostatno. On nije bio samo čovjek kao što je to bio Patrice Tamao, spomenut u ranijoj priči. Patrice nije mogao umrijeti za grijehe čovječanstva kako bi mu osigurao mir s Bogom. On je imao vlastitih grijeha protiv Boga za koje je morao platiti. Isus je bio sam Bog koji je dao priliku svim ljudima da se izmire s njim. Samo je Isus, koji je bio bez grijeha, mogao platiti za grijehe svih ljudi svijeta. Uskrs govori o Isusu koji je pobijedio smrt, koji je svojom božanskom moći ustao iz groba i vratio se na svoje vječno prijestolje u nebu.

Hoće li u svijetu ikada vladati trajni mir? Da. Ali nadu o trajnom miru možemo, u konačnici, pronaći samo u njegovom obećanom povratku. Isus je obećao: "Tada će se ukazati na nebesima znak - Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom." (Matej 24:30) Prorok Izaija je obećao: "On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju." (Izaija 2:4) Spoznaja o tome da će se on vratiti kako bi sve ispravio daje nam nadu za budućnost. Ona nam daje i nadu za sadašnjost. Bilo bi lako usvojiti fatalistički stav: "Budući da će svijet nastaviti ratovati sve dok se Krist ne vrati, nema nikakve nade za mir."

Međutim, ironična je činjenica da se ovo iščekivanje budućeg trajnog mira, kroz povijest, pokazalo kao veliki poticaj za napore usmjerene ka postizanju mira. Upravo nas ta nada potiče da snažno nastojimo razriješiti i nacionalne i osobne sukobe.

KAKO SE MOŽE POSTIĆI POLITIČKI MIR?
Mnogo godina građani Argentine i Čilea sporili su se oko njihovih granica. Obje zemlje pretrpjele su štetu zbog nepovjerenja koje je nastalo. 1900. godine, kada je sukob bio na vrhuncu, neki od njih preklinjali su svoje vođe da zatraže posredovanje engleskog kralja Edwarda VII u rješavanju spora. 28. svibnja 1903. godine, dvije vlade potpisale su sporazum o prekidu sukoba. Za vrijeme proslave koja je uslijedila, Senora de Costa, plemenita gospođa iz Argentine koja je puno učinila na postizanju mira, došla je na ideju o postavljanju ogromnog spomenika. Senora de Costa je postavila ogroman kip na vrh planine, visoko u Andama, gdje se dvije zemlje sastaju u vječnom snijegu. Na ceremoniji posvete, kip je predstavljen svijetu kao znak pobjede dobre volje. Brončani kip Isusa Krista izliven je od onih istih topova koji su izazivali strah u srcima Čileanaca. On označava granicu između Argentine i Čilea. Na postolju kipa ugravirane su sljedeće riječi, na španjolskom jeziku: "Prije će se ove planine pretvoriti u prah, nego li će Argentinci i Čileanci pogaziti mir, prisegnut pod nogama Isusa Krista, Otkupitelja."

Dok Krist ne uspostavi svoj vječni mir moramo koristiti obrazovanje kako bi učili od povijesti. Moramo se truditi da osiguramo političke saveze među nacijama. Pa ipak, trajni politički mir je moguć jedino ako je Isus u središtu svega.

SAMO KRIST MOŽE PRUŽITI OSOBNI MIR
U vrijeme rata teško je pronaći osobni mir, dok se naši bližnji nalaze u ratnoj opasnosti. Čak i u vrijeme političkog mira, osobni mir nam izmiče.

Muče nas druge brige kao što su obiteljski problemi, pritisci u školi, od naših suparnika, kao i neizvjesnost našeg uspjeha u životu. Trajni osobni mir može pružiti jedino sam Isus. Nakon što je objasnio kako će uvijek biti prisutan, on je nastavio: "Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!" (Ivan 16:33) Taj isti Isus, koji će se jednog dana vratiti (možda uskoro) sa silom i slavom kako bi konačno ustanovio univerzalan i vječan mir, želi započeti ostvarivati trajan mir u tvom životu. Evo njegovog obećanja za danas, sutra, i sljedeći dan, i dan nakon toga: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!" (Ivan 14:27)

Bi li želio imati osobni mir? Prvi korak je izmirenje s Bogom. Dokončaj svoj rat protiv njega. Prihvati njegovo oproštenje kroz njegovu zastupničku smrt za tebe. Zatraži od njega da upravlja tvojim životom. Zatraži da ispuni tvoj život trajnim mirom. On ti želi pokazati kako je prevladao svaki problem i svaku okolnost u tvom životu, i to sve do kraja tvog života.

--------------------